>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

FILMSKA kritika: Idejni primitivizam

Danis Tanović, ‘Smrt u Sarajevu’ (2016): Sterilno djelce nagrađeno na Berlinaleu zahvaljujući spoju lošeg ukusa i političke oportunosti selektora i žirija

Nakon izvanredno uspješnog oskarovskog debija ‘Ničija zemlja’ iz 2001., Danis Tanović sljedećih je godina trpio neuspjehe. Najprije nezasluženo svojim možda najboljim filmom ‘Pakao’ (2005), temeljenim na scenariju glasovitog tandema KieślowskiPiesiewicz, a onda posve zasluženo jer ‘Trijaža’ (2009) sa zvjezdanim Colinom Farrellom i ‘Cirkus Columbia’ (2010) prema motivima romana Ivice Đikića bili su mediokritetski radovi par excellence. Preokret je nastupio s gerilskom produkcijom ‘Epizoda u životu berača željeza’ (2013), nekom vrstom dokudrame u kojoj su članovi romske obitelji glumili sami sebe u rekonstrukciji stresnih zbivanja iz vlastita života što su ukazivali na jedan od apsurda funkcioniranja današnjeg bosanskohercegovačkog društva. Taj svjež i human film u Berlinu je dobio Veliku nagradu žirija, a nagrađen je i naturščik Nazif Mujić, međutim već sljedećim ostvarenjem ‘Tigrovi’ (2014), kritičkim prikazom nemoralnih rabota farmaceutske industrije u Pakistanu, Tanović je opet potonuo u prosječnost, iako solidniju nego u ‘Trijaži’ i ‘Cirkusu Columbia’. Najnoviji film ‘Smrt u Sarajevu’, djelomično zasnovan na drami ‘Hotel Europe’ Bernard-Henrija Lévyja, autora opet vraća u sedlo – na Berlinaleu iznova dobiva Veliku nagradu žirija. Nažalost, za razliku od ‘Epizode u životu berača željeza’, ‘Smrt u Sarajevu’ ponovno je potonuće u prosječnost.

Na papiru, film bi mogao djelovati kao slojevita struktura. U jednom danu, u prostoru jednog hotela, paralelno se prati više (socijalno raznolikih) likova i zbivanja, pri čemu se jedinstvenost mjesta radnje razbija unutarnjom podjelom prostora na podrum, prizemlje, predsjednički apartman i krov hotela (plus manja dodatna ‘parceliranja’), a kombinira se i prateća sa statičnom kamerom, te se poigrava različitim teksturama slike. No u stvarnosti filma sve to ostaje tek jalovim predloškom koji ne uspijeva zaživjeti. Likovi i njihovi odnosi postavljeni su izrazito skicozno, jer im je valjda opisano narativno-stilsko oblikovanje u kombinaciji s ‘jakom’ generalnom idejom (obilježavanje stogodišnjice atentata Gavrila Principa na Franju Ferdinanda, što povlači različite ideološke kutove gledanja na istu stvar, uz pitanja tipa na koga bi danas Gavrilo pucao) trebalo dati puninu ili u najmanju ruku ekspresivnost, međutim to se nije dogodilo.

Kompletan narativni sloj vezan uz TV novinarku koja intervjuira osobe iz bosanskog javnog života i provincijalca Gavrila Principa, istoimenog potomka atentatora, koncipiran je kao sraz stereotipnih mišljenja ovisnih o nacionalnoj odnosno svjetonazorskoj pripadnosti govornika, što je možda mišljeno kao neka varijanta brehtovskog teatra ili ejzenštejnovskog kina, ali pritom radikalno nedostaje oblikovne potentnosti spomenutih eventualnih paradigmi. Izvan tih paradigmi pak takav spoj eksplicitnosti i klišeja naprosto je znak idejnog primitivizma. Spomenute skicozne karakterizacije, lišene ozbiljnijeg profiliranja ili opterećene nemotiviranim psihičkim mijenama, bez potpore realno jakog, a ne tek jakim zamišljenog koncepta, gube se u slijepoj ulici, pa ni dobrodošao erotizam Snežane Vidović u bitnoj ulozi glavne recepcionarke ne može pomoći, a kamoli svođenje prekrasne Lune Mijović (‘Grbavica’, ‘Mladost’) na epizodu u trajanju kraćem od pola minute.

O sarajevskom hotelu Europa kao globalnoj metafori stanja u Bosni i Hercegovini te odnosa tzv. Evrope prema njoj nema smisla govoriti, jer jednako je jalova kao i ostali sastojci filma. Pravo je pitanje kako je ovako sterilno djelce tako visoko dosegnulo na jednom od najvećih svjetskih festivala, a odgovor je uvijek isti – zahvaljujući spoju lošeg ukusa i političke oportunosti selektora i žirija.

1/1