>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Kako otvoriti vrata festivala

Glavni program dugometražnih igranih filmova na Zagreb Film Festivalu: ‘Visokoj djevojci’ moglo bi se prigovoriti da se u završnici dodvorava feminističkom lobiju

U dosadašnjem tijeku glavnog dugometražnog igranog programa ovogodišnjeg ZFF-a izdvojila su se dva ostvarenja – ‘Monos’ Alejandra Landesa i ‘Visoka djevojka’ Kantemira Balagova. ‘Monos’ je poharao svjetske festivale, pobijedio u San Sebastianu, na Sundanceu dobio Specijalnu nagradu, prikazan je na Berlinaleu i u Montrealu, a bavi se psihodinamikom u maloj skupini adolescentskih gerilaca, jedinici ideološki neidentificirane ‘Organizacije’ koja kao taokinju drži američku liječnicu. Prvi dio filma smješten je u hladnjikave planinske predjele ‘u susjedstvu’ oblaka, drugi u prašumsko-tropski ambijent, čime se učinkovito koriste prirodne južnoameričke atrakcije iz kojih dijelom izvire impresivna vizualnost djela koje efektno povezuje naturalizam i onirizam te se jasno oslanja na Coppolinu ‘Apokalipsu sada’ i Goldingova ‘Gospodara muha’, a djelomično može podsjetiti i na Gibsonov ‘Apocalypto’. Film pokazuje tamne potencijale ljudske psihe u izvanrednim okolnostima, ali i da suštinski nevini i u graničnim situacijama mogu zadržati čistoću duše, a činjenica da je, kao u ‘Gospodaru muha’, riječ o (vrlo) mladim ljudima svemu daje dodatnu dozu dubinske nelagode.

Dio kritike ‘Monosu’ je prigovarao apstrahiranje od konkretne latinskoameričke zbilje u kojoj je gerila uvijek ljevičarska, radi nezamjeranja lijevoliberalnom lobiju koji dominira svjetskim festivalima i kulturnom scenom uopće, dok bi se na istom tragu ‘Visokoj djevojci’ moglo prigovoriti da se nepotrebnim ideoeksplikacijama u završnici dodvorava trenutno vrlo utjecajnom feminističkom lobiju. Riječ je drugom dugometražnom ostvarenju već afirmiranog 28-godišnjeg Kantemira Balagova (nagrada kritike u canneskom programu Izvjestan pogled za prvijenac ‘Tesnota’), koji slijedi svog profesora Aleksandra Sokurova u težnji postajanja umjetnikom s velikim u, što ne znači ništa loše dok god je mladi sineast dorastao vlastitim ambicijama. U ‘Visokoj djevojci’ to je slučaj većim dijelom filma o odnosu dviju prijateljica u lenjingradskoj vojnoj bolnici neposredno po svršetku rata 1945., pri čemu jedna, sada neplodna, traži od (naslovne) druge da joj rodi novo dijete nakon što prvo, koje joj je povjerila ostajući na frontu, nije uspjela održati na životu. Balagov gradi konzistentan svijet djela oslonjen na stanovit pomak od zbilje, sugestivne kompozicije kadrova i fascinantnu vizualnost (osobito kolorit kojim dominiraju takoreći nestvarno intenzivne crvena i zelena koje svojom toplinom na interesantan način neutraliziraju prikaz oskudnosti tadašnjih egzistencijalnih uvjeta), a scena u kojoj naslovna protagonistica, neka vrsta ‘svete lude’, nehotice usmrti dijete za koje svi misle da je njezino, maestralno je režirana i glumljena, te gledatelje potresa iz temelja. Nažalost, u završnici dolazi do plasiranja spomenutih feminističkih eksplikacija koje zajedno sa stanovitim padom ritma snižavaju dojam, ali ne toliko da Balagovu ne bismo priznali nesvakidašnji dar, a za film osjetili znatan respekt.

O tome da je feministička logika danas jako in na filmskim festivalima svjedoči i ‘Negdje lijepo’ nizozemsko-bosanskohercegovačke debitantice Ene Sendijarević, simpatičan, ali prilično tanašan film ceste koji je pobijedio u Sarajevu i dobio drugu nagradu u Rotterdamu. Omjer slike 4:3 i tzv. iščašene kompozicije kadrova donose stanovitu stilsku svježinu, troje mladih glumaca u glavnim ulogama kvalitetno je, no scenarij na nemalo mjesta odaje bezidejnost, ponekad i nelogičnost, a povremeno gledatelje zaspe i općim mjestima. ‘Laka’ djevojka u središtu narativa i redateljska dojmljenost njezinim tijelom filmu bi donijele sumnje na seksizam, ali samo da je autor muškarac. Čim žena stane iza kamere feministički pogled se mijenja, a vrata festivala otvaraju tamo gdje bi inače ostala zatvorena.

1/1