>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: O psima i ljudima

Matteo Garrone, ‘Dogman’ (2018): Garrone se vratio realističko-naturalističkoj poetici, garniravši je s podosta simbolizma

Uz Paola Sorrentina i Lucu Guadagnina, Matteo Garrone međunarodno je najistaknutije ime suvremene talijanske kinematografije, silno udaljene od svojih slavnih vremena što su trajala od kraja Drugog svjetskog rata do konca sedamdesetih godina. Garrone je u ranim filmovima (‘Terra di mezzo’ iz 1996. i ‘Ospiti’ iz 1998., oba o albanskim imigrantima) prakticirao opor dokumentaristički pristup, potom se u prvoj polovici 2000-ih zainteresirao za queer tematiku (‘L’imbalsamatore’ o biseksualnom trokutu lijepog mladića, njegove putene djevojke i starijeg, patuljastog mu poslodavca, te ‘Primo amore’, sado-mazo priča o filigranaru koji od svoje vitke djevojke traži da smršavi desetak kila kako bi ispunila njegov estetski ideal), da bi svjetsku slavu stekao 2008. vrhuncem svog dosadašnjeg opusa, ‘Gomorrom’. Tu je dokumentarizam povezao s kriminalnom tematikom prikazujući (napuljsku) mafiju krajnje distanciranim, savršeno izvedenim naturalističko-mozaičnim stilom koji maestralno deglamurizira cosa nostru, precizno prikazavši ‘birokratski dosadan’, no ništa manje podmukao i zloćudan način njezina djelovanja. Bio je to Garroneov tour de force kojem se u naredna dva filma – ‘Reality’, stereotipnoj kritici fenomena reality šouova, i ‘Tale of Tales’, raskošno kostimiranoj fantaziji i svom prvom anglofonom filmu, nije ni približio. No onda je ove godine polučio dojmljivog ‘Dogmana’ kojim se vratio realističko-naturalističkoj poetici, garniravši je s podosta simbolizma kojemu i inače zna biti sklon.

U središtu radnje, smještene u oronuli primorski gradić čija arhitektura sugerira da je vidio bolje (turističke) dane, jest Marcello (jako dobar, u Cannesu nagrađeni Marcello Fonte), vlasnik skromnog naslovnog salona za pse. No naslov upućuje ne samo na to da se Marcello, nota bene s mnogo ljubavi, bavi psima, nego da i u njegovom karakteru ima nešto pseće. Riječ je naime o psihičkom sklopu prilično rijetko viđenom na poziciji protagonista – središnji lik je istovremeno nevin i stoga izaziva simpatiju i empatiju, ali i emocionalno neinteligentan ili grublje rečeno priglup, što može izazvati, pa i izaziva, prezir. Objekt njegove pseće privrženosti lokalni je, kriminalu skloni tupavi nasilnik Simone (vrlo uvjerljivi Edoardo Pesce), u kojem Marcello vidi nešto što nitko drugi od ljudi s kojima se druži ne vidi, neko zrno pozitivnosti koje u njemu pobuđuju tople emocije i poriv da siledžiji pomogne, pa mu tako na primjer dva puta spašava život. No Marcello, ujedno i sitni diler, Simoneu služi i kao dobavljač kokaina koji sam plaća, sretan kad ga njegov ‘drug’ povede u noćni klub s atraktivnim plesačicama. U osnovi, riječ je o sadomazohističkom odnosu u kojem dominantan dio neformalnog para dobiva sve što želi, dok onaj podložni ponekad uživa, a često pati, ali uvijek prelazi preko te patnje emotivno vezan uz nasilnika (u povijesti talijanske kinematografije kao orijentir za ovakvu relaciju stoji Fellinijeva ‘La strada’). Kad u završnoj trećini filma Marcello kolebljivo pokuša izvesti neku vrstu pobune, rezultati će biti dramatični i letalni, a ono što slijedi nakon toga samo svjedoči ono što smo već znali – u značenjskom središtu filma dubinski stoji čežnja za prihvaćanjem. Marcello je usamljen zbog drugačijosti svog karaktera i fizionomije (malen, sitan poput djeteta), te očajnički traži ljude koji bi ga prihvatili, možda i voljeli.

Psihološki intrigantan i autentičan, redateljski suveren u odabranom prosedeu, snimateljski besprijekoran u kreiranju željenog ugođaja (oronulosti), glumački dojmljiv, ‘Dogman’ je jedan od filmova godine, a opterećuje ga tek ponešto preočita simbolika u povezivanju pasa i ljudi.

1/1