>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Osrednja igra leptira

Tolga Karaçelik, ‘Leptiri’ (2018): Uradak u kojem su natruhe tzv. arta uglavnom alibi za plasman feel good ideologije

Kreativno ambiciozan segment turske kinematografije međunarodno je najpoznatiji po dvojici vrlo istaknutih autora, Nuriju Bilgeu Ceylanu i Semihu Kaplanogluu, a zadnjih godina, recimo tako, pomalo im se pridružuje znatno mlađi, 38-godišnji Tolga Karaçelik. Njegova prva dva dugometražna ostvarenja, ‘Gise Memuru’ (2011.) i ‘Sarmasik’ (2015.), zapaženo su prikazivana na festivalima srednjeg ranga, a potonji i na Sundanceu te u Karlovym Varyma, no punu afirmaciju stekao je svojim zadnjih naslovom ‘Leptiri’ koji je prošle godine pobijedio u međunarodnoj dramskoj konkurenciji Sundancea. Taj film jasno pokazuje da Karaçelik nije autor ranga Ceylana i Kaplanoglua, odnosno da umjesto beskompromisnog arta nudi produkt čiji je glavni cilj širu gledateljsku publiku zabaviti humorom i tronuti emocionalnom povišenošću.

‘Leptiri’ prate dvojicu braće i sestru koji na poziv oca kojeg nisu vidjeli trideset godina kreću na put prema rodnom selu, a kad tamo stignu, očekuje ih niz neočekivanih saznanja i događaja. Film je koncipiran tako da se u prvom dijelu zasebno predstavlja svaki od troje protagonista, stariji brat, astronaut u Njemačkoj, drugi brat, glumac koji daje glas likovima u crtanim filmova, i najmlađa među njima, sestra, koja se želi rastati od egocentričnog muža. U drugom dijelu njih troje, koji godinama nisu komunicirali, automobilom putuju kroz provinciju i međusobno se zbližavaju, da bi u trećem dijelu, na selu, neke bitne stvari saznali i jedni drugima izrekli gorke istine u lice. Prilično standardna ‘tročinska’ narativna koncepcija povezana je s možda nešto manje standardnim miješanjem komedije obilježene naglašeno apsurdističkim punktovima i emotivne drame, pri čemu to miksanje nije najsretnije izvedeno. Apsurdizam se mjestimično doima nategnutim, ponajprije u sceni sestrina radikalno agresivnog ispada u krčmi na putu, mjestimično odveć iskalkuliranim po principu ‘što luđe, to bolje’ (kokoši koje eksplodiraju jer su se najele baruta), dijaloški humorni dijelovi koji inzistiraju na ‘jezičnosti’ odnosno nekoj vrsti paradoksalnosti nisu u rangu načelno možda srodnih, ali daleko lucidnijih postupaka iz nekih filmova tzv. novog rumunjskog vala, štoviše, nude zamorne klišeje poput uzastopno krivog izgovaranja tuđeg imena, a generalni spoj komedijskog i dramskog ostvaren je poprilično mehanički.

Prijelaz iz komedijskog u naglašeno emotivno obilježen dramski modus tako se čini kao ništa drugo doli posljedica autorove računice koja bi otprilike glasila ‘a sad ćemo gledateljima, nakon puno humora, ponuditi i malo melankolije i melodrame, s dubinskim zagledanjem u duše napaćenih protagonista’. Pa ćemo dobiti stereotipne spoznaje o dubokim, potisnutim traumama njih troje zbog majčina samoubojstva, obnovljeno će zajedništvo biti dovedeno u pitanje bolnim prisjećanjem na prošlost i izricanjem međusobno suprotstavljenih istina, pa će se ti dramatični trenuci kombinirati s ‘pomaknutim’ humorom da film ne bi otišao previše u jednom (patetičnom) smjeru, pri kraju će se naći mjesta i za, u prologu uveden, magičan poetičan trenutak, a sve će svršiti onako kako je i počelo, scenom apsurda koji bi filmu valjda trebao dati veću umjetničku težinu, ali scenom koja je istovremeno dovoljno pitka da izazove smiješak na licima tzv. šire publike.

Iako Sundance već dulje vrijeme promovira tzv. indiewood filmove u kojima se povezuje svježina skromne produkcije s rutinskom holivudskom idejnošću, razočaravajuće je da se takav model preferira i kad je riječ o evropskim filmovima te se nagrađuje uradak u kojem su natruhe tzv. arta uglavnom samo alibi za plasman feel good ideologije. Ako je suditi po ‘Leptirima’, Tolga Karaçelik autor je u kojeg ne treba polagati previše nade.

1/1