>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Provociranje desnice

Predrag Ličina, ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ (2019): Riječ je o solidnom SF djelcu koje će zasigurno imati svoju publiku

Tokom devedesetih, tada mladi Predrag Ličina bio je velik poklonik uglavnom američkih niskobudžetnih horora, SF-ova i srodnih ‘nedignitetnih’ žanrova i njihovih mješavina, pa je tako i sam tih godina polučio jedan kratki pastišni filmić, odlično skinuvši duh radova koji su ga nadahnjivali. No u neko doba napravio je transfer u ‘višu ligu’ i počeo raditi spotove za Severinu. Potrajalo je to do 2012. kad je realizirao TV-seriju ‘Nedjeljom ujutro, subotom navečer’, gdje je kroz igrivost promovirao motive ne baš rado viđene u domaćim mejnstrimovskim slikopisnim proizvodima – urbanog Srbina i djevojke u trajnijem lezbijskom odnosu. Serija je doduše bila slabašnih kreativnih dometa, ali je pružila znatnu afirmaciju do tad manje poznatim glumcima mlađeg naraštaja, u prvom redu Dadi Ćosiću, koji je zahvaljujući njoj de facto od anonimca postao potencijalna zvijezda. Godinu kasnije Ličina je bljesnuo i kvalitativno. Smjestivši se tamo gdje mu je vjerojatno stvaralački najudobnije, na tlo gdje se miješaju (satirična) komedija i žanrovi poput SF-a i horora, ostvario je kratkometražnu SF komediju ‘Teleport Zovko’, lucidno se poigravši klasičnim fantastičnim motivom vremeplova, provokativno ga povezujući s ukazanjima u Međugorju 1981. Film je postao jedan od najpopularnijih domaćih kratkiša zadnjih desetljeća, a i kritika mu je bila vrlo sklona, što je autora vjerojatno ohrabrilo za upuštanje u izazov snimanja dugometražnog igranog filma.

‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, počevši od (odličnog) naslova, očito je smišljen da isprovocira domaću javnost, osobito onu desnijeg usmjerenja, podjednako Hrvate i Srbe, a bome i Slovence. Prvi hrvatski (SF) horor zombijevskog podžanra i prva (SF) zombi komedija na prostorima bivše Jugoslavije zbiva se sedam godina nakon bankrota Republike Hrvatske, kad se predstavnici vodećih svjetskih sila u nekoj vrsti svemirskog broda tajno dogovore da unište domicilno hrvatsko stanovništvo kako bi se domogli dragocjenih izvora pitke vode. U tu svrhu, preko hladne slovenske poslovne žene (Tihana Lazović), plasiraju virus koji ljude pretvara u zombije, međutim ispostavi se da su hrvatski Srbi na virus imuni. Zahvaljujući tome skupina inozemnih stručnjaka uspije stvoriti lijek baziran na spoju srpske krvi i rakije, no neće sve završiti idilično jer će se pokazati da serum ima iznenađujuće nuspojave, da bi u samoj završnici došlo do opravdanja naslova, no srećom posljednji Srbin (Krešimir Mikić) neće ostati sam u Hrvatskoj, društvo će mu praviti posljednja Hrvatica (Hristina Popović), a ni tu priči nije kraj…

Sparivanje ‘lojalnog’ građanskog Srbina, domoljubnog do te mjere da mu je omiljeni filmski serijal hrvatska nacionalistička verzija superherojskog žanra s junakinjom tog serijala, Hrvojkom Horvat, odnosno glumicom koja taj lik glumi, a koja je i u stvarnosti nacionalistkinja, scenaristički je potez koji zanimljivije od Grlićeva ‘Ustava Republike Hrvatske’ povezuje oprečne Hrvate i Srbe u Hrvatskoj, obrat s nastajanjem rase Neosrba gotovo da je urnebesan, satiriziranje ruralnih Srba i slovenskog kompleksa veličine prilično je duhovito, gay motivika primijenjena uspješnim spojem emocija i humora, a glumci su redom odlični (pored navedenih upečatljive epizode imaju Dado Ćosić, Bojan Navojec, Nikša Butijer, Dušan Bućan, Marina Redžepović i Sergej Trifunović). Jedini pravi, ali bitan problem je ritam odveć trom za tu vrstu filmova, ono isto od čega je patio ‘Narodni heroj Ljiljan Vidić’ Ivana Goran Viteza, najbliži srodnik ‘Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj’ u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Zato film dobacuje kraće nego što je mogao, ali svakako je riječ o solidnom djelcu koje će zasigurno imati svoju publiku.

1/1