>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Utabanim stazama

Nevio Marasović, ‘Comic Sans’ (2018): Marasovićev povratak u vode solidnosti filmom koji korača utabanim stazama i koji iole ambicioznije gledatelje neće potaknuti na pljesak, ali opet i posve pristojne izvedbe koji do neke mjere uspijeva u namjeri spajanja traume i zabave

Nakon tri zapažena ostvarenja, ‘The Show Must Go On’, ‘Vis-a-Vis’ i ‘Goran’, snimljena bez potpore HAVC-a, sa sredstvima dodijeljenima tek za postprodukciju, Nevio Marasović napokon je od krovne nacionalne filmske institucije dobio novac za produkciju, čemu zasigurno nije odmogla činjenica da je prvi put iza nekog njegovog filma stala jedna ugledna produkcijska kuća – Kinorama. I u novom uratku ‘Comic Sans’ mladi autor bavi se svojim omiljenim motivima – rasapom (/izvan/bračne) ljubavne veze, obiteljskim odnosima, poslovno uspješnim i osobno ruiniranim protagonistom, a kao i u ‘Vis-a-Visu’, samo diskretnije, prisutan je i metatekstualni moment. U središtu zbivanja je Alan (Janko Popović Volarić), dizajnerska zvijezda u usponu kojeg je upravo napustila ljubavna partnerica (Nataša Janjić), što on nikako ne može preboljeti te pod utjecajem majke (Alma Prica) odlazi s ocem, razvedenim slikarom i bonvivanom (Zlatko Burić), na Vis, gdje potonji ima galeriju. Tamo susreće prošlu fatalnu ljubav, Slovenku Barbaru (Inti Šraj) s kojom će se ponovno zbližiti iako je ona na otok došla s dečkom u potrazi za mjestom na kojem će se vjenčati, no zapravo za Alana je važniji odnos s ocem i njihovo zajedničko suočavanje sa starim ranama koje protagonist, kako bi se reklo, nosi na duši.

Film se u marketinškoj kampanji predstavlja kao (feel good) komedija, jer kao što je dobro poznato, to je jedini (‘odrasli’) žanr u kojem hrvatska publika voli gledati hrvatske filmove u kinima. Zapravo, čitava njegova prva trećina teška je drama koja prikazuje junakovu ljubavnu traumu i gubitak poslovnog interesa kao njezine posljedice. U skiciranju propale ljubavne veze za koju se u jednom trenutku učini da bi se mogla obnoviti Marasović ne napušta prostor općih mjesta, a još više općim mjestima vrvi njegov prikaz aktualnog stanja u fensi profesijama i poslovnim dealovima. Pa ipak, izvedbeno je sve to realizirano prilično sigurno, bez ičega što bi bolo oči, osim povremenih glumačkih poskliznuća Popovića Volarića (čak ni znatno talentiranija Nataša Janjić u sceni njihova prvog dijaloga za stolom kafića ne djeluje previše uvjerljivo). Od trenutka kad u radnju uđe Zlatko Burić film počinje poprimati humorne note, jer taj lik im je glavni nositelj, a čak i Popović Volarić nekako bolje djeluje u par humornih situacija nego u onima kad treba dočarati svoju uzburkanu emocionalnu nutrinu. Nažalost, i odnos oca i sina uglavnom se svodi na već mnogo puta viđenu vrstu međusobnog nerazumijevanja – sin predbacuje ocu njegov ‘neuredan’ život i kao ključnu stvar baca mu u lice strah da sam neće postati poput njega, neodgovoran čovjek kojem je samo do lakih provoda i usputnog seksa, dok otac, koliko god površinski djelovao da ne pridaje veće važnosti sinovim problemima, ipak dubinski osjeća za njega, ali to baš ne zna ili se ne trudi pokazati. I opet, ta opća mjesta u relaciji otac – sin Marasović uprizoruje sigurno, kao što prilično sigurno balansira humorne i dramske elemente, što je najzahtjevnija sastavnica njegova novog ostvaraja. Uz put se, kao u ‘Vis-a-Vis’, ponovno poigrao naslovom, jer font Comic Sans po kojem je naslovio film u doslovnom prijevodu s francuskog znači bez komike, što bi se moglo shvatiti i tako da autor samosvjesno publici nešto što nije komedija podvaljuje kao komediju, a pri kraju postoji i scena oca i sina koja ostavlja dojam kao da obojica zapravo komentiraju vlastite filmske uloge.

‘Comic Sans’ Marasovićev je povratak u vode solidnosti nakon neuspjelog žanrovskog okušavanja u ‘Goranu’, film koji korača utabanim stazama i koji iole ambicioznije gledatelje neće potaknuti na pljesak, ali opet i film posve pristojne izvedbe koji do neke mjere uspijeva u namjeri spajanja traume i zabave.

1/1