>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Uz virdžinijske rudare

John Sayles, ‘Matewan’ (1987), na Trećem programu HRT-a za Prvi maj: Beskompromisno angažiran, politički jasno opredijeljen film

John Sayles, jedan od najdosljednije nezavisnih američkih autora, svoj najljevičarskiji film ‘Matewan’ polučio je usred vladavine Ronalda Reagana. Film je nastao 1987., u vremenu desničarske trilogije o Rambu, vremenu kad je ozbiljnija kritika kao autora par excellence isticala Johna McTiernana i njegov akcijski mačizam, a realiziran je, uzevši u obzir standarde američke produkcije, pogotovo kad je riječ o povijesnoj tematici i snimanju na autentičnim lokacijama, za gotovo smiješnih četiri milijuna dolara. Sayles je otišao u Zapadnu Virginiju s ekipom čiji su udarni aduti bili legendarni (ljevičarski) direktor fotografije Haskell Wexler i glumačka ekipa ključno sastavljena od (gotovo) debitanata Chrisa Coopera i Willa Oldhama (koji će godinama kasnije postati kultni kantautor Bonnie Prince Billy), te već iskusni(ji)h Davida Strathairna, Mary McDonnell i Jamesa Earla Jonesa. Otišli su tamo da bi rekreirali vrijeme tzv. rudarskih ratova neposredno nakon Prvog svjetskog rata u ruralnom gorštačkom ambijentu, preciznije događaj poznat kao Bitka u Matewanu, te ono što mu je prethodilo.

Rudarska kompanija držala je svoje zaposlenike, lokalne brđane, u nekoj vrsti gotovo ropske ovisnosti (radili su u nemogućim uvjetima masovno stradavajući, a plaću nisu primali u novcu nego, kao svojevrsna anticipacija Todorićeve prakse, u bonovima koje su mogli trošiti samo u kompanijinim dućanima, pri čemu su sami morali kupovati alate za rad te plaćati smještaj u kompanijinim kućama), a oni su uzvratili samoorganiziranjem u sindikate te naoružavanjem. Kompanija je ubacila špijune u sindikalne redove, kojima je jedan od zadataka bilo radikaliziranje rudara koji stupaju u štrajk, da bi onda imala izgovor za oružani obračun, a Matewan je na neki način znamenit jer su u tom gradiću radni ljudi, predvođeni lokalnim šerifom, koji je zajedno s gradonačelnikom stao na stranu rudara, izborili jednu od rijetkih pobjeda u ratu koji su, ovako ili onako, na kraju morali izgubiti.

Sayles radi beskompromisno angažiran, politički jasno opredijeljen film, što mu je dio kritike prigovorio jer da je jednodimenzionalno prikazao situaciju, u čemu zasigurno ima istine, ali ona viša istina je nedvojbena – stao je na stranu ne samo slabijih, nego sustavno ponižavanih, na puki biološki opstanak u funkciji profita svedenih bića. Njegov film duboko je humanistički u afirmaciji onog dobrog u ljudima i žigosanju zla, daleko od bilo kakve plakatske propagande jer maestralne glumačke izvedbe u osnovi crno-bijelo postavljenih likova nevjerojatno su životne, pri čemu Strahairn kao šerif i Oldham kao mladi propovjednik zrače karizmatičnošću, a Cooper svom liku smirenog i dobronamjernog sindikalnog izaslanika iz velikog grada koji ujedinjuje štrajkbrehere crnce i Talijane sa štrajkačima lokalcima i priznaje da je ‘crveni’ daje posve nenametljivu aureolu. Jednako uvjerljivo prikazani su prostor i epoha, kroz izvanrednu atmosferu poetskog naturalizma (fascinantna Wexlerova zrnata fotografija s dojmljivim korištenjem prirodnog svjetla). Impresivnost opće atmosfere pojačana je nizom izvanrednih pojedinačnih scena, pri čemu je potresna ona mučenja i ubijanja mladog rudara (divna epizoda Jacea Alexandera), a izvedbeno briljantna ona ubijanja glavnog zlikovca koje izvršava propovjednikova majka kroz plahte koje je stavila na sušenje.

Kad mladi propovjednik pri kraju kaže da postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji rade i oni koji ne rade, možda svjedočimo najvećem eksplicitnom približavanju marksizmu koje američki film može ostvariti. I to u uratku koji podosta duguje najameričkijem žanru, vesternu, predstavivši se kao više nego dostojan sljednik kreativno-produkcijski najambicioznijeg američkog ljevičarskog ostvarenja u povijesti, ‘Vrata raja’ Michaela Cimina.

1/1