Dojmljiva predstava ‘Agnus Dei’ u izvedbi Kazališta Virovitica na snažan način progovara o malom čovjeku razapetom između političkog licemjerja i ravnodušnosti, gotovo pasivnosti sredine. Drama je autorski rad virovitičkog glumca Igora Goluba.
Gledajući vašu predstavu ‘Agnus Dei’ zbog naslova smo pomislili kako ćete ipak dati i elemente nade, ali ona kao da poručuje da je hrvatsko društvo u postapokaliptičnom stanju?
Na neki način se postavlja pitanje je li već zavladalo postapokaliptično doba i ima li uopće nade za sve nas. U vrijeme kada sam pisao tekst nisam morao previše zamišljati dramske situacije, one su mi se nudile same: dovoljno je bilo pogledati ”obične” ljude na ulici, u trgovinama, u čekaonicama, u autobusima, pa uočiti sav čemer i jad koji ih polako guši, melje i razara. Prilikom svakog susreta poznatih i manje poznatih ljudi na tim mjestima, nakon uvodnih pozdrava, počinje razgovor o nevoljama kroz koje prolaze, o stanju u društvu koje je takvo da negativno utječe na pojedinca, ali i brojne obitelji.
Mislim da su stres uzrokovan gubitkom posla i bezizlaznosti u kojoj su se mnogi našli u našem društvu odnijeli više života nego Domovinski rat. Za te zločine još nitko nije odgovarao
Potresna ispovjedna pisma
Svjedoci smo potresnih ispovjednih pisama na internetskim stranicama (neke sam koristio u predstavi) raznih profila ljudi i nedaća u koje ih je uvalio sistem. No interesantno je kako se istog trenutka pojave raznorazni dušebrižnici koji odmah krenu relativizirati činjenice iz pisama i imaju potrebu vikati na sav glas da oni koji ih pišu i daju u javnost čine to samo zbog političke manipulacije. Uglavnom su to dobro uhljebljeni ljudi koji se boje za svoje pozicije i nemaju nimalo empatije. Pa ipak, nekako sam mišljenja da se čovjek ni u kojem slučaju ne smije predati, stoga sam se na kraju predstave poslužio citatom iz Biblije i to onim iz proroka Ezekiela, koji govori o oživljavanju kostiju i njihovu pretvaranju u vojsku vrlo, vrlo veliku. Nedavno me jedan moj dragi prijatelj upozorio na rečenicu američke psihoanalitičarke Karen Horney: ‘Mi ne stvaramo zbog već uprkos.’ I upravo ta rečenica opisuje ono čemu bi kazališna umjetnost trebala stremiti.
Koliko je na vas djelovala politička bezidejnost jakih parlamentarnih stranaka?
Svakodnevno smo prisiljeni slušati laži i licemjerje političara koji su generatori ovog teškog stanja u kojem se trenutno nalazimo. Njihovi lopovluci u početku stvaranja države bili su ogledni primjerak za buduće generacije novih lopova i licemjera i uzorak kako se treba ponašati da bi se kvalitetno živjelo. Većina poštenih ljudi prisiljena je već godinama živjeti s takvim kreaturama i u takvom sistemu, pokušavajući odgojiti svoju djecu i stvoriti okruženje dostojno ljudskog življenja. Takav rascjep dovodi do jada, bezizlaznosti i nemoći tih istih ljudi da nešto pokrenu i promijene. Postaju depresivni, apatični, razbolijevaju se i umiru. Mislim da su stres uzrokovan gubitkom posla i bezizlaznosti u kojoj su se mnogi našli u našem društvu odnijeli više života nego Domovinski rat. Za te zločine još nitko nije odgovarao.
Kako je to biti radikalno kritički nastrojen u sredini u kojoj se svi znaju?
Pa, nisam siguran koliko sam bio radikalno kritičan, iako su mi neki ljudi pristupili i rekli da sam bio hrabar i iskren. Imam osjećaj da oni kojima je ta kritika zapravo upućena sve to mirno promatraju i ponašaju se kao da se njih to uopće ne tiče. Koliko god ljudi upućivali na probleme i nepravdu, pomaci prema boljem i zdravijem društvu su mali ili gotovo neznatni. Pravo mišljenje onih kojih se ta kritika tiče i kojima je izravno upućena vjerojatno nikada nećemo saznati. Licemjerje i ustrajnost u skrivanju pravih lica pod različitim krinkama jedino je što je na ovim prostorima u posljednje vrijeme napredovalo. Prave vrijednosti izgubile su značaj.
Sve je krenulo od glazbe
U čemu vidite budućnost kazališta uopće?
Mislim da u jednom zdravom društvu treba biti mjesta za sve vidove kazališne umjetnosti. No svakako bi trebalo umjeti prepoznati prave projekte, a ne dijeliti novac po sistemu koliko smo si dobri, odnosno veza i poznanstava, kao što je uobičajena praksa. Upravo je nedavno izašao podatak o financiranju kazališta u Gradu Zagrebu. Već se letimičnim pogledom lako može ustanoviti koliko se novca i po kojem principu dodjeljuje određenim kazalištima. Zamislite samo kako je onda u manjim, ‘provincijskim’ sredinama. Mislim da bi se trebalo udruživati u nezavisne ansamble koji bi se okupljali oko određenog projekta, uz pomoć sponzora i producenata, i na taj način omogućiti veći protok ideja, stilova i samih projekata. No trenutno je to u našim prilikama nemoguće. U posljednje vrijeme u Virovitici dosta radimo koprodukcije s kazalištima iz Hrvatske i regije, i to je dobar način da se dođe do novih i kvalitetnih projekata, a i financijski je povoljnije.
U vašoj predstavi važnu ulogu ima glazba…
Glazba je, moglo bi se reći, doslovno temeljni čimbenik ovog teksta, jer je sve krenulo od pjesme ‘Agnus Dei’ Rufusa Wainwrighta. Slušajući je, pala mi je na pamet ideja za priču o običnom malom čovjeku na kojega se zalijepe mnoge nevolje današnjeg modernog društva. Dok slušam glazbu, obično u glavi vrtim svakojake filmove i ideje. Tako mi je sinulo gotovo pedeset posto priče. Ostalo sam smišljao tijekom pisanja, a i samih proba na sceni. Glazba mi je u tome jako pomogla i na pravi način postigla emocionalni segment predstave. S obzirom na to da sam opčinjen poetikom gothic-americane i americane općenito, u sveobuhvatnom njezinom smislu, dakle glazbom i književnošću američkog juga i atmosferom koja izbija iz filmskih, književnih i glazbenih uradaka tog podneblja, ona mi je poslužila kao osnova na kojoj sam gradio priču s ovih naših prostora. Upravo je termin ‘tranzicijski’, koji se koristi kada se hoće obuhvatiti cijeli ovaj prostor bivšeg Istočnog bloka, dobar za opisivanje nekih stanja ljudske sudbine o kojoj se govori u predstavi: Kamo su nas to doveli? Kuda zapravo idemo? Kako će sve to završiti?
