Dva su mjeseca do lokalnih izbora u Hrvatskoj i više-manje je poznato tko su kandidati između kojih će građani birati župane i gradonačelnike, barem kad se radi o većim gradovima. Glavnina onoga što će se u političkoj sferi događati u iduća dva mjeseca bit će podređena rezultatima na lokalnim izborima, a HDZ kao vladajuća stranka na državnoj razini raspolaže s najviše mogućnosti za usmjeravanje pažnje, novca i svega ostalog na teme i ljude za koje misli da im mogu biti od koristi u pridobivanju glasova. Utoliko, do 16. svibnja, odnosno do 30. svibnja i drugog kruga, ondje gdje će biti potreban drugi krug, premijer Andrej Plenković vodit će državu tako da u što većoj mjeri poboljša izglede HDZ-ovih kandidata: to se naročito odnosi na protuepidemijske aktivnosti i u zdravstvenom i u ekonomskom segmentu po modelu sličnom onome koji smo vidjeli uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, kao i na pitanje obnove porušenog i oštećenog u potresima na širem području Zagreba, Siska, Petrinje i Gline.

HDZ se, unatoč tome, ne bi trebao nadati trijumfu, osim na nivou županija koje ionako postoje uglavnom zbog toga da bi HDZ iz svakih lokalnih izbora mogao izići sa štitom, a ne na njemu. U ovom tekstu ograničit ćemo se na četiri velika grada u kojima će izbori biti neizvjesni kao malo kad, pri čemu ni jedan od sadašnjih gradonačelnika – iz različitih razloga – neće izići na svibanjske izbore, a lako bi se moglo zbiti da u sva ta četiri grada dođe do promjene aktualne vlasti i u pogledu stranačkog karaktera većine u gradskim skupštinama.

 

Zagreb

Glavni grad sigurno će dobiti novog gradonačelnika i novu skupštinsku većinu. Milan Bandić je preminuo, a njegova smrt promijenila je predizbornu političku situaciju u Zagrebu: otišao je čovjek koji je dvadeset godina autokratski i klijentelistički vladao Zagrebom i koji je bio logična meta kritike i napada svih, ili gotovo svih, pretendenata na prijestolje. Usprkos tome što je Tomislav Tomašević, lider lijevo-zelene platforme Možemo!, svoj dosadašnji politički put vezao uz razobličavanje Bandićevog nakaradnog koncepta vladanja, njegove šanse – barem prema prvim anketama – nisu nimalo splasnule poslije Bandićeve smrti. U dva mjeseca kampanje, međutim, puno toga može se promijeniti.

Tomislav Tomašević (Foto: Igor Kralj/ PIXSELL) 

Tomašević će se gotovo sigurno naći u drugom krugu izbora za gradonačelnika, a u ovom času vrlo je neizvjesno tko će mu biti protukandidat u finalnoj bici. Tko god uđe u drugi krug moći će se nadati pobjedi, no Tomašević je favorit i onaj tko ga kani pobijediti morat će pokazati vrlo visoku razinu političke vještine i talenta za okupljanje raznorodnih glasača koji bi se trebali ujediniti oko toga da spriječe Tomaševićevu pobjedu. Trenutačno najbolje kotira SDP-ovac Joško Klisović, za njim slijedi HDZ-ovac Davor Filipović, a onda nekoliko kandidata pozicioniranih od centra udesno: nezavisna Vesna Škare Ožbolt, Zvonimir Troskot iz Mosta, Miroslav Škoro iz Domovinskog pokreta, Davor Nađi iz Fokusa, nezavisni Herman Vukušić, HNS-ov Željko Uhlir... Tu su i kandidati slijeva – Renato Petek i Mirando Mrsić, a nije isključeno da će se pojaviti još netko.

Tomašević u Zagrebu može računati na drugi krug gdje će ga čekati Škoro, Filipović ili Klisović, a tko će mu izaći na megdan odlučit će nekadašnji Bandićevi glasači

Enigma je kome će se prikloniti između sto i stodvadeset hiljada glasača koji su činili postojanu izbornu bazu Milana Bandića. Stranka koja nosi Bandićevo prezime i ime imat će gradonačelničkog kandidata – to će najvjerojatnije biti sadašnja vršiteljica dužnosti gradonačelnice Jelena Pavičić Vukičević – no taj kandidat realno ne može računati ni na četvrtinu tih glasova, kao što ni Bandić, da je ostao među živima, ovaj put ne bi u prvom krugu dobacio ni do polovine od spomenutog broja. Kome će, dakle, otići otprilike tri četvrtine nekadašnjih Bandićevih glasova? U najvećoj mjeri, desnim kandidatima, pri čemu bi najviše mogao profitirati Miroslav Škoro koji će se s Filipovićem i Klisovićem boriti za ulazak u drugi krug i za izlazak na megdan Tomaševiću.

Što se tiče većine u Gradskoj skupštini, prilično je izvjesno da će ljevica – Možemo! i SDP, plus eventualno neka centristička opcija – biti u prilici da u koaliciji dođe do minimalno potrebnih dvadeset i šest ruku. Ta koalicija mogla bi doći u pitanje samo u slučaju da Tomašević i Klisović tokom kampanja uđu u žešći sukob na ličnoj razini, ali čini se da su i jedan i drugi dovoljno racionalni da izbjegnu tu vrstu konfrontacije u interesu buduće suradnje.

 

Split

Andro Krstulović Opara, HDZ-ovac koji je protekle četiri godine bio gradonačelnik Splita, neće sudjelovati na izborima ponajviše zbog zdravstvenih tegoba, a Plenković je za njegovog potencijalnog nasljednika odabrao Vicu Mihanovića, koji je već neko vrijeme kroz splitsku Lučku upravu pripreman za kandidaturu. Prema sadašnjem stanju stvari, najozbiljniji suparnik bit će mu Željko Kerum, gradonačelnik od 2009. do 2013. godine, čija je Hrvatska građanska stranka u prošle četiri godine bila HDZ-ov partner u splitskoj vladajućoj koaliciji.

Činjenica da Kerum opet ima šanse za preuzimanje gradonačelničke funkcije, poslije svega što je proizveo u Splitu, dovoljno govori o jadu i čemeru splitske političke scene, naročito njezinog lijevog krila

Činjenica da Kerum opet ima šanse za preuzimanje gradonačelničke funkcije, poslije svega što je – i kao krupni poduzetnik i kao političar – proizveo u Splitu, dovoljno govori o jadu i čemeru splitske političke scene, naročito njezinog lijevog krila. U prilog tome govori i prilično utemeljena procjena da Mihanoviću i Kerumu račune možda mogu pomrsiti Ivica Puljak, kandidat stranke Centar, te poduzetnik Tomislav Mamić, vlasnik trgovačkog lanca "Tommy", koji se odlučio politički aktivirati po uzoru na Keruma.

Željko Kerum (Foto: Milan Šabić/PIXSELL)  

Tek poslije njih – a vjerojatno prije nezavisne ekonomistice Branke Ramljak, nezavisnog aktivista Bojana Ivoševića, pa Siniše Vuce iz lakrdijaški nastrojenog Beljakovog HSS-a, Ivice Grkovića iz Mosta, Jakova Prkića iz stranke Pametno i još uvijek nedefiniranog kandidata platforme Možemo! – dolazi dosad nepoznati SDP-ovac Ante Franić. Socijaldemokrati se, dakle, nisu uspjeli oporaviti od katastrofe koju im je prouzročio gradonačelnički mandat Ive Baldasara, katastrofe ne samo u pogledu vjerodostojnosti pred građanima već i unutrašnjih sukoba, podjela i netrpeljivosti. Sva je prilika da im za povratak među relevantne političke opcije u Splitu, uz sadašnje rukovodstvo u gradskoj podružnici, neće biti dovoljne ni naredne četiri godine.

 

Rijeka

Hoće li SDP sačuvati vlast u Rijeci i nakon trideset godina vladavine, od toga dva desetljeća pod vodstvom Vojka Obersnela, koji je odavno najavio da se neće kandidirati za još jedan mandat? To je jedno od najzanimljivijih pitanja na koje ćemo dobiti odgovor na svibanjskim izborima. To znači da će izbori u Rijeci biti neizvjesni prvi put od 1990., s tim da Hasanbegović, Raspudić i njima slični nepromjenjivost riječke vlasti – duhoviti kakvi jesu – protežu sve do 1945. godine.

Rascjepkanost na ljevici mogla bi pomoći gradonačelničkim kandidatima i listama centra i desnice do te mjere da u Rijeci SDP prvi put izgubi vlast

SDP-ov kandidat sad je Marko Filipović, dosadašnji Obersnelov zamjenik, koji se ističe po tome da se dosad ničim nije istaknuo i da su ga mogli registrirati samo oni koji riječku politiku prate uz pomoć sofisticiranih optičkih pomagala: on računa isključivo na inerciju i na snagu SDP-ovog brenda u gradu na Rječini. Nije, međutim, poznato na što računa HDZ koji je kandidirao relativno anonimnog Josipa Ostrogovića, inače predsjednika HDZ-a u Rijeci. Riječka kadrovska neinventivnost dviju vodećih partija na nacionalnoj razini otvara prostor drugima, ponajprije onima od centra ulijevo, a u tom prostoru zasad se najsuvislijim i najorganiziranijim ispostavlja Davor Štimac, bivši ravnatelj riječkog Kliničkog bolničkog centra. Iza njega stoji skupina riječkih poduzetnika kojima ideologija nije osobito važna. Desno od Štimca su Marin Miletić, nadobudni kandidat Mosta koji više sliči na propovjednika ekshibicionističke provenijencije nego na političara, i nezavisni Hrvoje Burić koji je na prošlim lokalnim izborima ostvario iznenađujuće dobar rezultat. Burić se u međuvremenu politički izgubio i nije izgledno da će i približno ponoviti uspjeh s prošlih izbora.

U lijevom spektru SDP-u će glasove pokušati uzeti Katarina Peović, saborska zastupnica iz Radničke fronte, Nebojša Zelič, kandidat platforme Možemo!, Nikola Ivaniš, predsjednik PGS-a, te nezavisna odvjetnica Ana Blečić Jelenović koju ovdje vrlo uvjetno smještamo u lijevocentristički politički prostor. Ne bi bilo sasvim iznenađujuće da rascjepkanost na ljevici pomogne gradonačelničkim kandidatima i listama centra i desnice do te mjere da se u Rijeci prvi put promijeni vlast.

 

Osijek

S obzirom na to da se neće kandidirati aktualni gradonačelnik Ivica Vrkić, HNS-ovac koji upravlja Osijekom zahvaljujući i podršci SDP-a, najpoznatije ime koje će se naći pred glasačima jest Vladimir Šišljagić, čovjek koji je u proteklih tridesetak godina promijenio više političkih opcija, a sad ima svoju stranku kojoj je teško odrediti ideološku orijentaciju.

S obzirom da nema Ivice Vrkića, najveći favoriti za gradonačelnika Osijeka su već poznati Vladimir Šišljagić, Plenkoviću pouzdani mladi HDZ-ovac Ivan Radić i ugledni profesor Goran Kušec iz SDP-a

HDZ je za svog kandidata odabrao mlađahnog Ivana Radića, koji dosad nije pokazao da raspolaže ičim osim ambicijom i voljom da sluša stranačkog vođu, dok se SDP odlučio za sveučilišnog profesora Gorana Kušeca koji je poznat i relativno ugledan u lokalnim okvirima. Sva je prilika da će jedan od ove trojice biti novi gradonačelnik Osijeka.

Goran Kušec (Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL)

Kušecova prednost možda može biti u tome što na ljevici i u centru neće imati gotovo nikakvu konkurenciju, čak i ako se kandidira Stjepan Čuraj, predsjednik HNS-a i trenutačni državni tajnik u Ministarstvu financija. Radić će, pak, osim u Šišljagiću, konkurente imati u poduzetniku Berislavu Mlinareviću, koji će nastupiti u ime Škorinog Domovinskog pokreta, te u vječnom Anti Đapiću, pravašu koji uporno ne odustaje od politike, mada već godinama upisuje samo poraze i otklizavanje među redikulozne političke pojave.