>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Izborna mizerija

Ovo su najgori predsjednički izbori dosad, jer dok se izborom Tuđmana i Mesića precizno odgovorilo duhu tadašnjeg vremena, ovi ne odgovaraju ničemu i jedino što precizno odražavaju je politička ‘bezmudica’ koja posljednjih godina vlada zemljom

Koliko god protekli predsjednički izbori zazivali jednu vrstu analize (podbačaj Ive Josipovića, prebačaj Kolinde Grabar-Kitarović, superprebačaj Ivana Vilibora Sinčića), opredijelit ćemo se za drukčiju. Ovo su najgori predsjednički izbori koje je Hrvatska dosad vidjela. To proizlazi prvenstveno iz činjenice što među četvero kandidata jedino Josipović donekle podsjeća na političara, dok su Milan Kujundžić i Sinčić teški, neliječeni amateri, a nije daleko od toga ni Kolinda Grabar-Kitarović. Ali nije samo to. Čitavo ozračje ovih izbora, od istupa kandidata do atmosfere koju su oko njih stvarale političke stranke, ispod je razine vremena u kojem se događaju, točnije ispod razine onoga što se od njih očekivalo. Kada se to usporedi s prijašnjim predsjedničkim izborima, dobije se sljedeća slika.

Na prvim i drugim izborima pobjedom Tuđmana logično je zaokružena hrvatska nacionalistička revolucija koja je s njim na čelu dovela do hrvatske državne samostalnosti, i koliko god da tu revoluciju negativno ocjenjuješ, to je imalo svog unutrašnjeg smisla. Isto je s iduća dva izbora. Na njima je pobijedio Stipe Mesić, otvoreni i najveći zagovornik detuđmanizacije, i ona je zbilja revno provedena, a vjerovalo se da će ono što je preostalo s lakoćom dovršiti njegov nasljednik. Bio je to Ivo Josipović. No on je mekušav stvor, koji bi to ostvario samo pod uvjetom da se nekako moglo dogoditi samo od sebe, ali nije, jer se nakon odlaska Ive Sanadera i Jadranke Kosor, dvoje detuđmanizatora unutar HDZ-a, pojavio Tomislav Karamarko i okrenuo proces u obratnom pravcu. I sada smo tu gdje jesmo. U situaciji status quoa ili, narodski rečeno, ni vrit ni mimo, kada se otvaraju neka sasvim nova pitanja kojih u Tuđmanovo, pa ni Mesićevo vrijeme još nije bilo, ali njih nitko ne postavlja. I tako sada imamo vrijeme ‘bezmudice’ koje obilježava posljednjih nekoliko godina politike u Hrvatskoj i koje je svoj savršen izraz našlo baš u ovim predsjedničkim izborima. Prikazat ćemo tu ‘bezmudu’ situaciju što je sažetije moguće, kroz tri poglavlja: a) kriza, b) država, c) svijet.

A) Iako su svi predsjednički kandidati odlikaški ispravno izjavljivali da je najveći problem zemlje ekonomska i socijalna kriza, o tome uopće nije bilo ozbiljnog govora. Tako je, doduše, i drugdje u Evropi i šire, jer političke klase još nisu osvijestili da ovo zapravo nije nikakva kriza nego normalno stanje ovakve vrste kapitalizma, što znači da je besmisleno gatati kada će prestati. Neće nikada ili, preciznije, tako će ostati dok god budu vrijedile dvije glavne osobine tog kapitalizma. To je sustavno podcjenjivanje rada i radništva, uz glupavo previđanje da su materijalno zakinuti proizvođači ujedno i potrošači, te bijeg kapitala iz proizvodnje u financijske i druge neproizvodne djelatnosti, uz jednako glupo previđanje da se time ne samo pumpaju profiti nego i sve masovnija i pogubnija nezaposlenost. Jasno, naši su kandidati previše prilježni zagovornici ovakvog kapitalizma da bi na to stavili ma i najmanji prigovor. Izuzetak je jedino Sinčić koji je grmio protiv banaka i tajkuna, ali bez ozbiljne artikulacije, a izjavom da ne treba pomoći članovima HDZ-a i SDP-a koji su pod ovrhama dospio je i u zonu rubno fašističkih stavova. Izuzetak je htio biti i Josipović, koji uporno gura tezu da nema uspješne ekonomije bez novog ustava, naivno vjerujući da se današnji kapitalizam osjeća dobro jedino u društvu uzorne demokracije. Izgleda da još nije primijetio da su danas ekonomski najuspješnije one zemlje koje uopće ne odgovaraju tom opisu, poput Kine, Rusije ili Turske.

B) Opsesivna tema svih hrvatskih predsjedničkim izbora do pojave Mesića bila je država, a sada je to vraćeno u nikada sirovijem i intelektualno sakatijem obliku. Kako netko reče, ovi izbori protekli su pod neslužbenim geslom ‘Živjela hrvatska država’, u čemu uvijek stvari kao što su međunacionalna tolerancija i osobne slobode prođu onoliko loše koliko dobro prođu busanja u rodoljubna prsa i nadvikivanje himnama. Za to se pobrinuo Tomislav Karamarko nakon dolaska na čelo HDZ-a, najprije tako što je potpaljivanjem antićirilične histerije iskopao rov prema Srbima, a zatim i tako što je objavom da je pomirba mrtva iskopao isti takav rov i među Hrvatima. Ovi predsjednički izbori nisu tu pomakli stvar ni za milimetar, naprotiv, stanje je samo cementirano. Istina, Kolinda Grabar-Kitarović vodila je kampanju u kojoj nije dalje produbljivala te rovove – davala je relativno uravnotežene izjave o antifašizmu, lustraciji, ćirilici u Vukovaru, pobačaju… – ali nije ništa napravila ni da se oni barem djelomično zatrpaju. Zato i njoj, ili najviše baš njoj, ide na dušu sljedeći presedan. Antisrpstvo je najukorijenjenija i najžilavija konstanta u hrvatskoj politici posljednjih dva i pol desetljeća, ali ono ipak nikada nije dominiralo predsjedničkim izborima, kao što se sada dogodilo, između ostalog zahvaljujući i zaumnoj izjavi navodnog duhovnika Damira Stojića o srpskim ginekolozima koji dolaze ubijati hrvatsku djecu. Od toga se ogradio jedino Ivo Josipović, što opet ništa ne oduzima činjenici da je i on cementirao mizeriju ovih izbora, jer je baš sada preko svojih trbuhozboraca u ORaH-u pustio u opticaj ideju o smanjivanju prava srpske i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

C) Kao što je poznato, Hrvatska je smještena uz Jadransko more, najvišu točku do koje se topla sredozemna mora pružaju u evropsko kopno, i kada tome čovjek zdravorazumski pristupi, rekao bi da je geografija neuništiv jamac jake i nezavisne hrvatske vanjske politike. Ali, zapravo, nije nikakav. Našim pametnjakovićima izgleda pametnije graditi vanjsku politiku na prišmajhlavanju i dodvoravanju zapadnim saveznicima nego na bogomdanim geografskim prednostima, na produženim dividendama iz politike nesvrstanosti i sl. I, jasno, posljedica je da se velikim uspjehom smatra otvaranje međunarodnog LNG terminala na Krku, iako nema mjesta na zemaljskoj kugli odakle se ukapljeni plin može kraćim putem dopremiti do Münchena, Beča, Budimpešte. Ovdje nema nikakve razlike između Josipovića i Grabar-Kitarović, naprotiv, oni su na ovim izborima samo potvrdili neizmjernu mizeriju hrvatske vanjske politike. A svaki glasić (Sinčić) koji bi zapadne saveznike Hrvatske okrivio za sadašnje stanje u svijetu, uključujući terorizam, smjesta su proglasili najgorim svetogrđem.

Eto, to je najkraći prikaz bijede prvog kruga ovih izbora. Ne nadajte se boljem ni u drugom.

1/1