>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Između lenjinizma i manjinske politike

Pošto mnogima lenjinistički oblici borbe sada izgledaju poput gromada iz prošlosti pred kojima zastrašeni uzmičemo, onda je na redu neke vrste radnička politika kao manjinska politika. Ali pod uvjetom da se ne zaboravi krajnji cilj

Ovako to sada izgleda: šezdeset i dvoje uposlenih u Finvestovom pogonu namještaja u Čabru štrajka već više od mjesec dana. U tome im pomaže Novi sindikat koji, sudeći barem po novinskim izvještajima, služi kao svojevrsni posrednik u razgovoru gluhih telefona između radnika i uprave (u novinama riječ uprava pišu velikim slovom!). Jer na skupovima radnika članovi uprave se ne pojavljuju. Jedine dvije mogućnosti koje radnici vide kao razrješenje sadašnje za njih neodržive situacije su isplata svih zaostalih plaća ili proglašavanje stečaja. Da, onoga s preustrojem. I onda još dolazi novinarska spontana ideologija okoline, pa autor jednog članka tvrdi kako radnici neće ništa drugo nego novac, koji su svojim rukama zaradili.

A u samom njegovom članku radnica Ajka Malnar govori kako nije jasno kojim sredstvima u ovakvoj situaciji Željko Erent, predsjednik uprave Finvesta, kada nitko, pa onda ni on, sedam-osam mjeseci nije primio plaću, pokreće vlastitu građevinsku firmu. Dakle ona hoće i nešto drugo! Primjerice pokazati da u privredi ne postoji kriza akumulacije, već samo špekulativni interesi na štetu u primanjima, ali i u pravima zakinutih radnika.

Radnicima u borbi prepriječio se zahtjev Finvesta za predstečajnom nagodbom, o kojem je tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš radnicama i radnicima rekao: ‘Takvi zahtjevi, kao i naš zahtjev za stečaj, moraju udovoljavati točno određenim zakonskim uvjetima. Finvestov zahtjev za predstečajnu nagodbu ne ispunjava te uvjete, ali ga je gospođa Zvonimira Orešić Jaguljnjak, predstavnica nadležnih institucija, ipak potpisala, pa stoga tražimo razgovor s ministrom financija jer je očigledno riječ o kršenju zakona. Iako u njenom rješenju piše da na tu odluku ne postoji pravo žalbe, mi želimo o svemu izvijestiti javnost, ministra i nadležne institucije, a ukoliko se pred vama pojave čelnici Finvesta i traže od vas da radite jer ste u predstečajnoj nagodbi, nemojte im vjerovati jer takva odluka još nije donesena.’ Sindikalni povjerenik dakle poziva radnice da ustraju u štrajku. Štoviše, dalje kaže: ‘Savjetovao bih vam i to da ne prihvatite ponudu o isplati plaće ili dvije jer bi to moglo biti samo zavaravanje i otezanje u želji da vam se ne isplati cjelokupni dug.’

Budući da su okupljene radnice prihvatile ovo mišljenje, one ostaju u štrajku. Moguć je još i odlazak ‘na prosvjedni skup’ u Zagreb. A sve to zato da se izbore za stečajni postupak s preustrojem, a protiv predstečajne nagodbe. Jer u prvom slučaju, tvrdi sindikalist, sigurno bi dobili tri plaće i jednu trećinu otpremnine od Agencije za potraživanja. Otvorenom ostaje i mogućnost da tada dođe novi zainteresirani ulagač i nastavi proizvodnju u pogonu, makar i uz manji broj radnika. Zašto bi on radnicima bio bolji od sadašnjeg, nije ni tema niti je jasno. A Vlada se operativno ne bavi zaštitom radnih mjesta. Dapače, ona brine za zakonske okvire u kojima je fluktuacija radne snage – ono što novinari prevode kao ‘očajni radnici’ – zajamčena. Predstečajna nagodba samo bi značila, misle dalje upućeni, novih 45 dana čekanja, pa onda sve Jovo nanovo.

Ovaj slučaj – a takvih je dovoljno da više ne izazivaju pažnju dirigirane javnosti, osim za direktno upletene – po mnogo čemu je tipičan za trenutačno stanje radničke borbe. Ona je u potpunosti defanzivna, ali ako organizirani radnici sami traže stečaj firme u kojoj rade, onda ne možemo govoriti da ih ne zanima ništa izvan problematike vlastitih osobnih dohodaka. Vidimo kako su i oni shvatili logiku špekulacija, pa se opiru pokušajima svođenja na potrošnu robu među robama. Makar i na način da kumuju propasti proizvodnje i sami daju ‘otkaz’ firmi, a ne ona njima. Time će, doduše, prestati biti radnici. Ali ako investitori u proizvodnju ovu mogu po svojoj volji pokretati i gasiti samo s obzirom na vlastito (ne)zadovoljstvo količinom profita koji iz nje trenutno izvlače, onda ni radnici ne mogu biti sentimentalni. Ta borba u kojoj se događa praktičko pretvaranje radnika u klasu, sada je krajnje rascjepkana. A i prilično neautonomna. Vidimo da strategiju i taktiku borbe određuje sindikalist koji nije iz samog radnog kolektiva. Nitko danas, ni u nas ni drugdje, ne provodi istraživanja sa sudjelovanjem u akcijama, conricerca, kako su to svojedobno činili talijanski operaisti, koji su svojim radničkim anketama i drugim oblicima borbe željeli pospješiti ‘metode političke akcije u bazi’. Ideja je bila ojačati organizaciju autonomije, pomoći stvaranju radnika-političara (u bazi i u vezi s radničkim strankama, ako postoje, ali ne u strankama kapitalo-parlamentarizma), u smislu komunističkih savjeta. Zajedno s radnicima treba tražiti mogućnosti kako da se trenutačne borbe same usmjere na svjesno ostvarivanje socijalističkog sistema.

Operaizam je nastao iz trke, piše o tome berlinska teoretičarka, čest gost u nas, Katja Diefenbach, između teorijskih i praktičkih izazova pred marksističkom intelektualnošću i novog tipa tvorničkog aktivizma. Odlazak ljevičarskih intelektualaca među radnike, da bi u tvornicama zajedno smišljali nove oblike klasnog otpora, funkcionirao je kao oblik povijesnih praksi još desetak godina nakon 1968. Način na koji su Tronti, Bologna i mnogi drugi obrnuli odnose između kapitala i rada, suprotstavljajući ekonomskoj analizi kapitalizma onu političku, danas se čini potpuno utopijskim (pa utoliko više nužnim!). Tronti definira ono političko kao proces u kojemu se radna snaga otima kapitalu, otklanja radni proces, iz kojega se radnici postupno povlače, te ujedno organiziraju kao ofanzivna sila. On piše: ‘Veseli nas da je Schumpeterova slika poduzetnika i njegova inovativna inicijativa ovdje preokrenuta u trajnu borbenu inicijativu velikih radnih masa. Tako radna snaga može, a onda i mora postati napadačkom silom. To je politički prijelaz od radne snage u radničku klasu.’

Bez da čekamo na čarobnu organizacionu formulu institucionalizacije borbe radnica i radnika kroz stranke, nevladine organizacije, sindikate i druge moguće oblike radničkog organiziranja, moramo stalno pokušavati osvještavati širi i sve više podruštvljeni konflikt. Pa tako i ovaj u jednom pogonu Finvesta. Koji se tiče (ne)zaposlenosti u Gorskom kotaru. Koja se pak tiče migracija ljudi i kapitala u i iz Hrvatske itd. i sl. Kako kapital širi norme svoje proizvodnje na sva društvena područja, mora se širiti i polje otpora. Ali borba se tiče i samooslobođenja iz dobrovoljnog ropstva, koje prekida začarani krug nepovoljnih nužnosti.

Ako je prije nekoliko desetljeća konstatirana pojava društvenog radnika kao onoga koji potencijalno čini klasu, iako većina takvih više ne radi u masovnim tvornicama već u malim pogonima, današnji je postfordistički, često prekarni radnik, ponovno u mogućnosti da stvori klasu po sebi i za sebe. Pošto mnogima lenjinistički oblici borbe sada izgledaju poput gromada iz prošlosti pred kojima zastrašeni uzmičemo, onda je na redu neke vrste radnička politika kao manjinska politika. Tu oni koji već imaju takva iskustva mogu biti od koristi. Ali pod uvjetom da se ne zaboravi krajnji cilj. A to je samoukidanje manjinskog položaja nadilaženjem puko zatečenih proturječnosti. Onda stvari neće stati na ovome što se događa u Čabru kao na izoliranoj pojavi.

1/1