>

novosti logo

Jalovo brojanje

Nesreća u vezi popisa je ta što nema metode koja, ma kakav rezultat bio, može nešto promijeniti, kao što ni broj popisanih, ovakav ili onakav, ništa spektakularno ne znači u sadašnjem konstruktu i odnosima unutar BiH

Nepune tri godine nakon što je obavljen popis stanovnika Bosne i Hercegovine, moguće je, ali nije sigurno, da će se saznati i njegovi rezultati. Ravnatelj Agencije za statistiku BiH Velimir Jukić donio je odluku o ‘jedinstvenoj metodi obrade podataka’ i odredio rok njihove objave: prvi dan sedmog mjeseca. Tako će, eto, do srpanjskih vrućina, ukoliko sve ostane kao do sada, a s obzirom na mjesto radnje i ne mora, biti poznato koliko, otprilike, ljudi živi u BiH.

Jukićeva odluka je za sada najviše naljutila predstavnike Republike Srpske u državnim vlastima i one koji su na vlasti u tom entitetu. Razlog je 196.000 takozvanih spornih popisnica, odnosno isto toliko stanovnika za koje se sa sigurnošću ne može utvrditi jesu li, osim što imaju državljanstvo BiH, i rezidenti te države ili žive negdje drugdje, dok u Republici Srpskoj imaju kuće u koje povremeno navrate: da produže osobne karte, okrenu janje nekim povodom i obiđu grobove najbližih. Ujedno, upravo tih 196.000 popisanih u BiH i nastanjenih u Beču, Klagenfurtu, Oslu ili Kalmaru može, recimo tako, donijeti prednost Bošnjacima kojih, navodno, sa popisanim i nenastanjenim sunarodnjacima, prvi put u povijesti ima preko pedeset posto u BiH.

Prema neslužbenim rezultatima, Bošnjaka je u BiH 50,10 posto, Srba 30,8, Hrvata 15,4 i ostalih 3,8. Ukupno, u Bosni i Hercegovini, zajedno sa onih 196.000 spornih, živi tri milijuna i petsto dvadeset tisuća stanovnika ili 875.000 manje nego 1991., kada je zadnji put i kako treba obavljen popis stanovništva. Jezikom brojki kazano: Srba je manje za 281.000, Hrvata za 217.000, Bošnjaka za nešto više od 142.000, dok nedostaje 219.000 takozvanih ostalih. Prema ovim podacima, najmanji populacijski pad zabilježen je kod najbrojnijeg naroda, čemu je pomoglo useljavanje Bošnjaka, najviše sa prostora Sandžaka, te djelomični povratak prognanih. No dodamo li na 142.000 izgubljenih i onih 196.000 takozvanih spornih, slika će biti i poraznija i preciznija.

Prema neslužbenim rezultatima, Bošnjaka je u BiH 50,10 posto, Srba 30,8, Hrvata 15,4 i ostalih 3,8. Ukupno, u BiH živi tri milijuna i petsto dvadeset tisuća stanovnika ili 875.000 manje nego 1991., kada je zadnji put i kako treba obavljen popis stanovništva

Nisu, međutim, rezultati popisa stanovništva postali, kako se to kaže, prvorazredno političko pitanje zbog metoda obrade podataka, već je popis stanovništva bio prvorazredno političko pitanje od prvog trenutka, od njegove najave, preko nekoliko odgoda, do provedbe i, evo, onoga što bi inače moralo biti jednostavno – samo nije, jer se dešava u Bosni i Hercegovini. Ne postoji, valjda, ništa oko tog famoznog popisa da nije bilo problem: raspravljalo se, dugo i jalovo, o metodu popisivanja, izgledu i sadržaju popisnica, razlici između narodnosne i nacionalne pripadnosti, pa onima što se izjašnjavaju kao, recimo, Muslimani ili muslimani, pokrenuta je i epohalno propala kampanja koja je pozivala građane da se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, pa zatim i očito uspjela u kojoj je Bošnjacima sugerirano da se baš tako deklariraju, jezik nazovu bosanskim i obavezno istaknu kako im je vjera islam…

Umjesto da bude shvaćen kao tehničko pitanje – kako ga je nazvao bivši član Vijeća ministara Damir Hadžić – i sredstvo kojim se dolazi do važnog statističkog dokumenta za neku zajednicu, popis stanovništva je pretvoren u utrku u brojnosti naroda. Istina, nije to ni mala promjena stanja svijesti: u zemlji u kojoj se inače licitira mrtvima, odjednom je bilo važno da ima što više živih, ali konstitutivnih. Tako je, kada je konačno određen datum popisa, došlo do organiziranih, masovnih povrataka iseljenih, ali na dva-tri dana, tek da se raspakiraju, okrenu janje, popišu i, ako stignu, produže osobne iskaznice. Na kraju je, ma ustvari na početku, postalo nebitno koliko stvarno živi ljudi u BiH i gdje, tko ima koze a tko internet, tko vodovod a tko papagaja, tko radi a tko nema pojma kako izgleda plaća, tko živi u svom stanu a tko pod hipotekom, tko je izrodio djecu u izvanbračnoj zajednici, a tko s prosječnim mjesečnim primanjima od oko 400 eura pokušava pokriti troškove od oko 700… I prije nego što je održan, popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je postao nerelevantan i pretvorio se u neuspio pokušaj amortizacije posljedica etničkih politika koje su, vidimo, redom doživjele potop: onu petinu stanovnika manje ravnopravno su podijelili Bošnjaci, Srbi i Hrvati, dok su procentualno najviše stradali oni što se u tu matricu nikada nisu uklopili.

Nesreća u konfuziji oko načina brojanja građana je ta što nema metode koja, ma kakav rezultat bio, uopće može nešto promijeniti, ma koliko se tvrdilo suprotno, kao što ni broj popisanih, ovakav ili onakav, ništa spektakularno ne znači u sadašnjem konstruktu i odnosima unutar BiH. Famozna konstitutivnost naroda podrazumijeva crpljenje političkog utjecaja iz, recimo tako, postojanja i priznatog statusa, a ne iz brojnosti, pa je, suštinski, Bošnjacima sasvim svejedno ima li ih 42, 48 ili 50,1 posto, kao što ni Srbima i Republici Srpskoj u tom smislu ništa ne znači gubitak od jedan ili osam posto. Prijetnje bošnjačkih nacionalista da će na osnovu toga što je broj Bošnjaka veći od pedeset procenata tražiti rekomponiranje BiH i izmjenu ustavnog uređenja, ostvarive su točno koliko i mogućnost da Narodna skupština RS-a na prvoj narednoj sjednici donese odluku o prestanku postojanja toga entiteta.

Istina, teorijski je opravdan, ali u praksi potpuno neutemeljen strah da rezultati posljednjeg popisa mogu promijeniti strukturu uposlenih u javnim ustanovama, policijama, Oružanim snagama i svugdje gdje je pri zapošljavanju poštovan takozvani nacionalni ključ, baziran na podacima popisa iz davne 1991. godine. U BiH se, naime, do državnog posla dolazi i na osnovu etničke pripadnosti, ali baš kao i u Hrvatskoj, uz obaveznu potvrdu o stranačkoj podobnosti. Ono malo izuzetaka iz nužde ili greškom primljenih tu su tek da potvrde pravilo o tronarodnoj partitokraciji u kojoj, očito, nikome nije važan najstrašniji podatak prema kojem je ionako mala zemlja u četvrt stoljeća izgubila čak petinu stanovnika!

Skoro tri godine su dakle trebale proći od popisa do rezultata koje se odmah može nabiti nogom, jer su već zastarjeli i još je nebitnim proglašeno sve ono zbog čega se popisi obavljaju, pa se onda na osnovu dobivenih informacija prave planovi, strategije razvoja i izrađuju razne studije svega nečega. Popis iz 2013. bio je ustvari sravnjivanje računa sa prošlošću. Za sadašnjost i budućnost potrebno je napraviti novi, po mogućnosti na prepad i tajno, pa da se po stanovima i kućama ukažu neki ljudi sa popisnicama i olovkama i preteknu sve one što ne razumiju ili se samo prave da ne razumiju koliko je, ali zaista, važno imati točne podatke, makar bili i zastrašujući.

1/1