>

novosti logo

Kultura Kultura

Josip Lukić: Rad s obitelji je neprocjenjiv

Želio sam napraviti film o dječjem, gotovo u pravilu okrutnom svijetu, u kojem vlada zakon jačega. Promatrajući odnos svojih nećaka, shvatio sam da je u tom svijetu gotovo sve unaprijed dopušteno i oprošteno

Na Zagreb Film Festivalu premijerno je prikazan kratkometražni igrani film ‘Minjonja njanjonja’, redatelja i scenarista Josipa Lukića. Film je snimljen u produkciji Hrvatskog filmskog saveza prema Lukićevom scenariju koji je pobijedio na natječaju ‘Palunko’, održanom u sklopu lanjskog ZFF-a.

Odakle naslov, kako je uopće nastao film i o čemu govori?

Naslov je nastao prema tepanju moje pokojne bake Tonke koja bi sestri i meni na gotovo sve što bi joj rekli odgovorila s ‘minjonja njanjonja’, uz obvezno glađenje po glavi. - Baba, imam upalu bubrega. - A minjonja moj. - Baba, gladan sam. - Njanjonjić moj. To je fraza koja je kroz godine postala sastavni dio komunikacije u našoj obitelji. Ideja za film se rodila u ljeto 2014. koje sam proveo u Splitu, u stanu od 50-ak kvadrata zajedno s majkom, sestrom, dvoje nećaka, nećakinjom i psom. Cijelo ljeto sam konobario, a svakodnevno bi me budila dva nećaka, Andrija i Marko, sa svojim svađama koje su trajale cijelo vrijeme. Ponekad bih bezuspješno intervenirao, a to me izluđivalo. Uživali su u svakodnevnom mrcvarenju i privlačenju pažnje na sebe. Gledajući ih kako svoje svađe i agresiju razvijaju i verbaliziraju do nevjerojatnih, jako maštovitih razmjera odjednom sam shvatio - ovo želim i moram snimati. Napisao sam kratki sinopsis, ali sam mislio da ne valja. Uroš Živanović, voditelj ‘Palunka’, mi se posljednji dan natječaja javio i kazao da nešto pošaljem. Budući da je moj prijatelj Igor Jelinović jako dobro reagirao na scenarij, poslao sam ga. Na kraju je mentorica Jelena Paljan napravila ključne dramaturške preinake. a sve smo dodatno ispolirali na ‘Palunkovom’ klubu. Film govori o pomaknutom odnosu dvojice braće, poimanju seksualnosti te perverznim obrascima koje nesvjesno preuzimamo od malih nogu. Također, želio sam napraviti film o tom dječjem, gotovo u pravilu okrutnom svijetu, u kojem kad nema odraslih vlada zakon jačeg. Promatrajući njihov odnos sa strane, shvatio sam da je u tom svijetu gotovo sve unaprijed dopušteno i oprošteno. Ono što me najviše fascinira je količina seksa koja je danas dostupna djeci, bilo uživo ili putem interneta i kabelske televizije. Fasciniraju me i međusobni odnosi između djece ili mladih koji su zbog pojave društvenih mreža i pametnih mobitela značajnije evoluirali u odnosu na one iz ‘moje generacije’.

Ovo vam je drugi film u kojem glavne uloge imaju djeca, ali je namijenjen odraslima.

Nisam tako planirao. Jednostavno mi dođe neka ideja i bude mi toliko napeta da je želim snimiti. Sebično računam da će to bit zanimljivo i potencijalnom gledatelju bez obzira na dob. Ni ‘Vrag u gospođici Jones’, a ni ‘Minjonju’ ne bih snimio da se ne tiču moje obitelji i da nemam potporu  sestre te Darija Juričana i Igora Jelinovića, voditelja ‘Blanka’, filmskog inkubatora. Treba se znati prilagoditi i pokušati izvući maksimum od filma, a to je jako teško kad snimaš no budget filmove. Kad sam tražio glumca za ulogu djeda u filmu ‘Vrag u gospođici Jones’, shvatio sam da nitko neće pristati glumiti bez honorara. Ako nemaš sredstava ili mogućnosti za snimanje, uzalud ti sjajne ideje. Ipak, atmosfera rada s obitelji i prijateljima je neprocjenjiva.

Završili ste studij ekonomije, a onda odlučili upisati i režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Vidite li svoju budućnost u filmu?

Ne planiram ništa jer bih se na ovo isto pitanje prije 2-3 godine samo nasmijao. Da ste mi rekli da ću u tim istim filmovima i glumiti, vjerojatno bih vas prozvao luđakom. Isto bi bilo da ste me prije manje od godinu dana pitali hoću li otići na prijemni na Akademiju. Ako sve propadne, uvijek se mogu vratiti konobarenju. Uostalom, na Facebooku je postojala sjajna grupa ‘Budite dobri prema ekonomistima jedan dan će vam služiti kavu’. Zadnje desetljeće sam svašta radio: od poslova u raznim skladištima ili prodaje osiguranja pa do kartičarstva u banci ili kineskog restorana. Ipak, u Dalmaciji vrijedi ona: ‘Tko nije konobario, nije ni živio’.

ZFF-ov program ‘Kockice’ ove godine slavi 10. obljetnicu i najprestižnije je mjesto za promociju kratkog metra u Hrvatskoj. Kako komentirate recentne uspjehe hrvatskih autora, odnosno ima li pokrića za tezu da je kratki metar kvalitetniji od dugog?

Kad sam došao u Zagreb početkom 2013., Igor Jelinović mi je dao neke kratke filmove. Pogledao sam ‘Terarij’ i shvatio da takvo nešto nisam vidio u hrvatskim dugometražnim filmovima. Pored njega, u moje favorite spadaju i ‘Ja sam svoj život posložila’, ‘Žuti mjesec’, ‘Kišobran’ i ‘Ko da to nisi ti’. Osim sadržaja koji je zabavan, gledanjem tih filmova može se naučiti puno toga o režiji. Svatko tko želi biti redatelju u Hrvatskoj mora početi s kratkom formom. Žao mi je što šira publika nema uvid u naše kratke filmove među kojima ima puno sjajnih uradaka. No, vidljiv je trend podizanja kvalitete kratkog i dugometražnog igranog filma, dok smo u animiranom, dokumentarnom i eksperimentalnom uvijek bili dobri. Mislim da je stasala nova generacija sjajnih mladih redatelja, glumaca, snimatelj i montažera. Sve to moglo bi utjecati na poboljšanje kvalitete dugometražnih filmova. Naravno, dosta tog ovisi i o HAVC-u te njihovim umjetničkim selektorima među kojima je prisutan stalni duel između onog što je kvalitetno u okviru festivala i onog što bi moglo privući publiku u kina. Bez novca nema ništa, a budući da je koncentracija talenata neupitna, najbolje bi bilo kada bi država povećala izdatke za film.

1/1