>

novosti logo

Kronika Kronika

Kad se mlade ruke slože

Članovi i članice Omladinske mreže opet su zasukali rukave pa cjelodnevnim udarničkim radom uredili kuću i okućnicu povratniku Mili Jariću iz Zlonoga, zaselka Majskih Poljana kraj Gline

Već dulje od pet godina Omladinska mreža provodi radne akcije diljem Hrvatske, posebice na tzv. područjima od posebne državne skrbi, pa i sama kroz splet aktivnosti i solidarnosti postaje sve snažnijom i brojnijom. Tako su udružene mlade ruke dosad očistile mnoge spomenike, iskrčile šikarom obrasle puteve i uredile zapuštene javne površine, a prije koji dan prvi put cjelodnevnim radom, uređivanjem kuće i okućnice, poboljšale životne uvjete jednom povratniku - Mili Jariću iz Zlonoga, zaselka Majskih Poljana kraj Gline. Jedna od osnivačica Omladinske mreže, Jelena Nestorović zadovoljna je svime što je dosad postignuto.

- Prilazi nam sve više mladih, čak i izvan Banije: imamo prijatelja po cijeloj Hrvatskoj i sve više ljudi zna za naš rad, da smo uvijek spremni pomoći. Ne očekujemo da ćemo napraviti neku dramatičnu sustavnu promjenu, no važno nam je da utječemo na promjenu razmišljanja, da našim akcijama inspiriramo druge ljude i kolektive, posebice na lokalnim razinama - objašnjava nam ona.

Mreža je dugo vremena tijesno surađivala s Odjelom za socijalna i humanitarna pitanja SNV-a, a prije dvije godine pristupili su toj instituciji srpske zajednice Hrvatske, zadržavši pritom autonomiju u radu i aktivnostima. Tatjana Dragičević, SNV-ova stručna suradnica i sama je članica Omladinske mreže, pa nam pojašnjava aktualne aktivnosti.

- Radna akcija u Majskim Poljanama prva je koja je usmjerena na pojedinca, odnosno određenu fizičku osobu; do sada smo obnavljali spomenike, čistili devastirane crkvene objekte i škole, uređivali zajedničke puteve, a onda smo u SNV-u doznali da Mile Jarić, boležljivi povratnik i korisnik socijalne pomoći iz Zlonoga, živi u iznimno teškim uvjetima, ne samo zbog zapetljanih imovinsko-pravnih odnosa vezanih uz kuću u svom zaselku nego i stoga što Elektri ne može podmiriti poveliki dug, pa je prisiljen životariti bez struje, u mraku - kaže Dragičević.

Radi svega toga je SNV kontaktirao Omladinsku mrežu; već za par dana mladi su se okupili u Jarićevu dvorištu i zdušno prionuli poslu. Sa sobom su donijeli i pakete pomoći domaćinu te sve potrebno za zajednički ručak nakon naporna rada. Njihovu su akciju podržali i neki pojedinačni donatori, pa je tako Vera Vujačić iz Zagreba Jariću poslala stol i stolice.

Uz financijsku podršku SNV-a, promijenjeni su vrata i prozori derutne kuće, oribani su podovi, izbačen neupotrebljivi namještaj, oličene prostorije, a temeljito je uređena i okućnica. Važan dio logistike obavila je i lokalna zajednica, ponajprije Ljuba Vrga iz SDSS-ova glinskog ogranka.

- Raduje me što ćemo olakšati život Mili Jariću. Svi se osjećamo dobro jer znamo da je naporan posao nekome itekako bio od koristi, pa nam ni velike vrućine nisu zasmetale. Kad navečer napustimo ovo dvorište, sve će biti drugačije nego ujutro, kada smo započeli raditi – kazala nam je. Domaćin je sa zahvalnošću ‘nadgledao’ vrijedne omladince i omladinke, ali kako mu oni nisu dopuštali da im se pridruži u radovima, uspio se posvetiti i razgovoru s nama.

- Samo da znate da je ovo što ova djeca rade itekako važno, ali mi je još važnije što je ovo dvorište napokon puno ljudi. Ubiše me samoća i dosada, pogotovo kad padne mrak, pa mi večeri osvijetljava tek škiljava svijeća. A ova mladost… nit’ me znaju, nit’ me poznaju, a ubiše se od posla da mi sve uljepšaju!. Volio bih da mi opet dođu, ne da rade nego da napunimo ovo moje dvorište, da ljudujemo i zajedno popijemo pokoje pivo - kaže nam Mile Jarić. Život baš nije mazio našeg domaćina. Rat je proveo na radu u Zagrebu, gdje je otišao trbuhom za kruhom još 1981. Nakon rata odselio je u Italiju, no potucanje po stranom svijetu nije mu baš leglo, pa se 2005. odlučio vratiti u Majske Poljane.

Prije pet godina Mili je umro otac, nedugo potom i supruga Mirjana; dvojica braće i majka još su u Srbiji, gdje su se sklonili pred nevoljom iz kolovoza 1995.

- Nisam nikako mogao ‘provariti’ tu Italiju, iako sam ondje imao posao. Stalno sam razmišljao o ovim livadama i o svojoj obitelji izbjegloj u Srbiju, pa sam nakraju ‘puknuo’, prelomio i obreo se pred ovom kućom u Zlonogama, koja me dočekala devastirana i popljačkana, u nekakvom poluruševnom stanju. Počeo sam svojim rukama krpati što se skrpati dalo, jer na obnovu nisam imao pravo: kazali su mi da bih je i dobio u slučaju da se mati vrati iz Srbije i živi ovdje sa mnom, no ona je ondje potrebna mojoj braći, sestri i svojim unucima, pa ništa od obnove na račun države. Tako živim sam s osam stotina kuna socijalne pomoći mjesečno, pa ti sad računaj… struje nemam, ostale režije nisu nešto visoke, ali s ovom je crkavicom stvarno teško spojiti kraj s krajem. Probao sam se zaposliti u mjesnoj pilani, ali su mi rekli da sam sa svojih pedeset godina prestar za taj posao. A onda sam se i razbolio, dobio sam astmu radi koje ionako ništa više ne mogu raditi - objašnjava nam domaćin.

Sve do prije četiri godine uspijevao je sa svojim iznimno skromnim primanjima podmirivati račune Elektri, no kad se razbolio i bio prisiljen izdvajati novac za lijekove, obratio se za pomoć Crvenom križu; iako mu je tamo obećano da će se struja plaćati po uplatnicama koje im je donio, računi su se gomilali, struja je isključena, a dug se sa zateznim kamatama popeo do iznosa koji Jarić bez pomoći ne može podmiriti.

- Reći ću ti nešto, prijatelju: ako čovjek nije pohlepan, dade se preživjeti i s osamsto kuna mjesečno. Mogu ja u konačnici i bez struje, a za kruh se uvijek nađe. Jer, kako ono stari kažu, ‘tko nije zadovoljan s orajom, nije ni s tovarom’ – zaključio je Jarić, zahvalivši još jednom ovim putem vrijednim članovima i prijateljima Omladinske mreže na nesebičnom radu i veselom društvu.

1/1