>

novosti logo

Kim Jong Trump

Onaj isti Trump koji je Kim Jong-una podrugljivo nazivao ‘raketnim čovječuljkom’, prijeteći njegovu režimu ‘potpunim uništenjem’, nakon susreta s izaslanstvom Južne Koreje prihvatio je Kimov poziv na razgovor ‘o mogućnosti denuklearizacije Korejskog poluotoka’

Vjerojatno nikada nećemo saznati je li Donald Trump bio svjestan toga da je, objavljujući kako je prihvatio poziv sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una da se sastanu do svibnja ove godine, stavio onaj jedan famozni metak u bubanj revolvera kojim potencijalni samoubojice, hazarderi ili očajnici igraju smrtonosnu igru (ponekad i u parovima na ispadanje) poznatu pod imenom ruski rulet. Viđeno u bezbroj filmova, ali za slučaj da netko ipak ne zna: čovjek stavi metak u bubanj revolvera, zavrti bubanj, gurne ga na njegovo mjesto, prisloni cijev revolvera na sljepoočnicu i povuče okidač. Ima li sreće, udarna će igla pogoditi praznu komoru pa će ostati živ. U protivnom…

Upravo je to učinio američki predsjednik. Najprije je izaslanstvo Južne Koreje, koje ga je, nakon posjeta Sjevernoj, obavijestilo o razgovorima što ih je tamo vodilo, objavilo kako je Kim pozvao Trumpa na razgovor i kako je poziv prihvaćen. Nakon toga došla je i službena potvrda Bijele kuće. Grom iz vedra neba, malo je reći. Trump koji i dalje upravlja, ili pokušava upravljati, državom kao svemoćni vlasnik kompanije, onaj isti Trump koji je Kim Jong-una podrugljivo nazivao ‘raketnim čovječuljkom’, prijeteći njegovu režimu ‘gnjevom kakav svijet još nije vidio’ i ‘potpunim uništenjem’, nakon susreta s izaslanstvom Južne Koreje, očito bez ikakvih daljih konzultacija, prihvatio je Kimov poziv na razgovor ‘o mogućnosti denuklearizacije Korejskog poluotoka’, uz obećanje Sjevera da će se do samita suzdržati od novih pokusnih lansiranja balističkih raketa i nuklearnih pokusa, čak i uz – doduše, ne tako formuliran – pristanak Pjongjanga na američko-južnokorejske manevre u travnju (na koje je Sjeverna Koreja do sada uvijek žestoko reagirala).

Trump je zavrtio bubanj revolvera s jednim metkom. Njegova varijanta ruskog ruleta što ju je za ovu prigodu primjereno nazvati korejskim ruletom svjedoči o tome kako je uvijek namršteni, prividno čvrsto u sedlu, američki predsjednik svjestan toga da su ga njegovi neprijatelji – jer tu nije riječ o političkim protivnicima nego zaista o neprijateljima – stjerali u kut. On mora povući potez koji će ga afirmirati kao državnika, sposobnog za rješavanje i najtežih problema. Samo takav potez (uz pretpostavku pozitivnog ishoda) mogao bi skrenuti pažnju javnosti od nikada nesporno dokazanih, ali uporno ponavljanih (i sve prihvaćenijih) optužbi o njegovoj suradnji s Rusima u vrijeme predizborne kampanje.

U ovome korejskom ruletu Kim Jong-un već je samom činjenicom prihvaćanja poziva – pobjednik. On nema što izgubiti. Njemu nitko ne drži revolver prislonjen uz glavu, makar samo s jednim metkom. Čelnik najmoćnije (zar zaista?) sile svijeta koji mu je prijetio uništenjem, koji je njegovoj zemlji nametnuo sankcije, prisilivši dobar broj država da u njima sudjeluju, prihvatio je, po kratkom postupku, njegov poziv na razgovor. Kim, školovan na Zapadu, čovjek koji (ma što o njemu mislili) poznaje mentalitet Zapada, koji očito – iza kulisa, a sada i javno – intenzivno razgovara s Južnom Korejom, saveznikom Washingtona, dobro zna što radi. Doveo je Ameriku u poziciju da, bez obzira na razloge koji bi mogli biti navedeni, otkaže načelno dogovoreni samit, predstavljajući se kao arogantni imperij koji niti zna niti želi bilo što rješavati pregovorima. A da je otkazivanje realna mogućnost svjedoče, nakon onih prvih, reagiranja ni 24 sata nakon bombastično najavljenog prihvaćanja Kimova poziva. Odjednom se više ne govori o susretu do svibnja, nego o ‘mogućnosti susreta na vrhu’ i počinju se, s američke strane, naravno, postavljati uvjeti u obliku tvrdnji kako bi samit imao smisla samo ako bi mu prethodili konkretni potezi Sjeverne Koreje (a što je moratorij na pokusna lansiranja i nuklearne eksplozije?). Pri čemu se naglašeno inzistira na tome da prihvaćanjem Kimova poteza Washington nije napravio nikakve ustupke.

Da Trump igra svoju igru, spašavajući fotelju u Ovalnom uredu, govori i činjenica da je prethodnog dana (!) američki šef diplomacije Rex Tillerson na svojoj afričkoj turneji rekao kako će do razgovora o izravnim američko-sjevernokorejskim razgovorima proći još mnogo vremena. Usput, Amerikanac je smatrao potrebnim, a ničim izazvan, sasvim nediplomatski, čak neuljudno, obznaniti kako ‘nema vremena’ za susret sa svojim ruskim kolegom, mada su u Adis Abebi bili u istom hotelu. Vjerojatno je i on igrao svoju igru ne pitajući Trumpa (zbog čega je i najvjerojatnije naprasno smijenjen), političkog amatera kojemu se, međutim, ne mogu poreći neki zdravi politički instinkti. On se ipak ne može odlijepiti od svoje uloge neupitnog šefa firme čija je riječ prva i posljednja. U toj je ulozi zaigrao i korejski rulet, prenerazivši, ali samo nakratko, tzv. podzemnu državu (deep state), konglomerat industrijsko-vojno-obavještajnih institucija i pojedinaca, dakle onih koji su u godini dana uspješno minirali njegov projekt normaliziranja odnosa s Rusijom i zajedničke američko-ruske fronte u borbi protiv globalnog terorizma. Uveli su ga u novo poglavlje obnovljenoga hladnog rata i vratili američku politiku na Bliskom istoku na formulu ‘Asad mora otići’, čak i po cijenu pomaganja onih koji će sutra u ime izopačenoga islama ubijati i podmetati bombe (i) po Americi. Trump je, zbog svojeg bogatstva, manje ovisan o podzemnoj državi od svojih prethodnika (npr. Billa Clintona koji je 1992. bio na pragu potpisivanja sporazuma sa Sjevernom Korejom, pa je onda odustao, ili hvaljenoga Baracka Obame koji je američki intervencionizam, uz zdušnu podršku nekoliko evropskih saveznika, podigao, pod krinkom tzv. arapskog proljeća, na gotovo neviđenu razinu). No da je potpuno neovisan – nije, naprosto zato što su mnogi od onih oko njega potpuno ovisni.

Iako je stjeran u kut, Trump ima, rekosmo, i neke zdrave političke instinkte. Pa je možda zaigrao korejski rulet imajući u vidu i nedavni govor ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je obznanio postojanje (već u operativnoj upotrebi), odnosno razvoj nekoliko sustava oružja što ne postoje nigdje na svijetu. Američka propaganda to nastoji bagatelizirati, mada su špijunski sateliti sasvim sigurno registrirali uspješna pokusna ispaljivanja o kojima je Putin govorio, a prikazala ih je i ruska televizija (hipersonična raketa ‘Bodež’). A možda je Trump upamtio i Putinovu rečenicu: ‘Ja ne blefiram.’ Tko god išta zna o ruskom predsjedniku, naprosto mora znati da tu rečenicu treba shvatiti krajnje ozbiljno. Kao i konzekvencu što iz nje proizlazi: ako naime Putin ne blefira, ako Rusi zaista imaju (ili će uskoro imati) sve sustave naoružanja o kojima je govorio, onda Americi nikako nije pametno otvarati drugu frontu s režimom koji je neusporedivo vojno slabiji od ruskoga, ali očito sposoban predstavljati nuklearnu prijetnju SAD-u. Sve su to u trenutku pisanja ovoga teksta tek pretpostavke, no zasnovane na činjenicama i zdravom razumu. Kao, uostalom, i ona apokaliptična: da će podzemna država, bilo eliminirajući bilo zaobilazeći Trumpa, ubrzano raditi na provociranju otvorenog sukoba Zapad – Istok, vjerujući u to da bi u njemu SAD (još) mogao održati i zadržati svoj primat na svjetskoj sceni. To bi, međutim, značilo da je revolver s metkom u bubnju prislonjen, figurativno govoreći, u glavu cijeloga čovječanstva.

1/1