>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Što čitam?

Zoran Lazić, ‘Jednog dana ništa’ (Sandorf, Zagreb 2018.): Lazićeva proza gradi se na zagonetci koja se tiče fundamentalnog karaktera i ‘namjera’ teksta

TV serija koja je obilježila jednu generaciju, a nije izvjesno je li fikcijskog ili dokumentarnog karaktera. Dječak koji nakon slučajnog susreta na odmaralištu na putu za more počinje sumnjati da njegovi roditelji to zapravo nisu. Muškarac koji u pokušaju da mobitel pronađen na bazenu vrati vlasnici upada u bizarnu voajersko-egzibicionističku intrigu. Mogućnost da je sve navedeno samo proizvod fantazija pacijen(a)ta duševne bolnice. Eto tek nekih tematsko-motivskih sastavnica nedavno objavljene knjige prozaista, televizijskoga i filmskog scenarista i kazališnog autora Zorana Lazića, naslovljene ‘Jednog dana ništa’.

Uz kraći uvodni zapis, knjigu čine tri cjeline. Prva, ‘Knjiga tereta’, sastoji se od niza samostalnih priča koje dijele nekoliko zajedničkih motiva; druga, ‘Kapetan duge plovidbe: Posljednji dani’, jedinstvena je pripovijest podijeljena u poglavlja (‘epizode’); treća cjelina, ‘Fuge’, okuplja fusnote koje ‘komentiraju’ pojedina mjesta iz prethodnih dviju dionica. Komentiranje stavljam pod navodnike stoga što manifestni sadržaj ovih bilježaka nema gotovo nikakve veze s likovima i događajima iz prvih dvaju segmenata knjige: riječ je o difuznim autobiografskim reminiscencijama neidentificiranog protagonista, u koje se tek u dva-tri navrata ‘preliju’ pojedini motivi iz prve i druge cjeline (poput reference na sveprisutnu seriju ‘Kapetan duge plovidbe’). Uz to, one su i realizirane drugačijim fontom i proredom u odnosu na ostatak knjige, a neke su od njih i precrtane, što stvara dojam da je riječ o nečijim bilješkama ili čak radnoj verziji rukopisa. Bez daljnjeg teoretiziranja o ‘pravome’ značenju ‘Fuga’ – koje bi, uostalom, zahtijevalo da dobrano zađemo u domenu spojlera – reći ću još samo to da se njihov naslov s podjednakim pravom može interpretirati i kroz prizmu muzikološkoga i kroz onu psihijatrijskog značenja pojma fuge.

Lazićeva proza obiluje bizarnim i grotesknim motivima i tematikom, no nije ni parodija ni humoreska; gradi se na zagonetci, ali ne onoj kriminalističkog tipa (premda ni takve Laziću nisu strane), već na zagonetci koja se tiče fundamentalnog karaktera i ‘namjera’ teksta koji nam se nudi. Što ja ovo čitam, u kojem sam žanru, kako da se postavim? nerijetko ćemo se zapitati čitajući ‘Jednog dana ništa’. Jednu od istodobno najuzbudljivijih i najbizarnijih dionica knjige predstavlja ‘Ptičar, optičar, sinoptičar’ – priča o dvojici prijatelja koji se u posjetu malom i zabačenom jadranskom otoku spletom okolnosti zadržavaju dan duže no što je to bilo predviđeno te postaju sudionicima lokalne godišnje fešte koja mobilizira cjelokupno stanovništvo otoka. S druge strane, priča ‘Zlatokosa’, o djevojci koja nakon smrti otkriva da zagrobni život zastrašujuće nalikuje ovozemaljskome, djeluje kao popriličan kvalitativni pad, možda upravo stoga što naginje alegoriji ili groteski. Osim toga, ‘Jednog dana ništa’ uglavnom je dosljedno napeto i pamtljivo štivo, u kojem čitamo i rijetke domaće odjeke stilskih formacija kao što su weird fiction i slipstream.

U biobibliografskoj bilješci uz knjigu, ona je označena kao Lazićev ‘prvi autobiografski roman’. Kult romana koji forsiraju dominantne politike u postjugoslavenskom književnom polju iritantan je koliko i štetan; ipak, u ovom slučaju nije na djelu samo direktiva ‘odozgo’, koja bi po svaku cijenu htjela ‘romansirati’ jednu proznu zbirku. Kontraintuitivnom oznakom autobiografskog romana, a onda i odlukom da je smjesti na fizički kraj knjige (korice), sam Lazić na neočekivan način i na neočekivanom mjestu intervenira u čitanje i recepciju vlastitoga teksta. Pretpostavljeni ključ za čitanje koji autor prilaže uz tekst tako na koncu aktivno doprinosi njegovoj začudnosti i višeznačnosti.

1/1