>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Crni krug Napulja

Elena Ferrante, ‘Priča o izgubljenoj djevojčici’ (s talijanskoga prevela Ana Badurina, Profil, Zagreb 2018): Na samom kraju tetralogije ostaje priča o Napulju, gradu koji guta ljude

Kaže urednica Adriana da je nakon prvog čitanja ‘Priče o izgubljenoj djevojčici’ potresena rukopisom morala u ponoć, na brzinu, pripremiti makarone sa sirom: comfort food za emocionalni šok posljednjeg nastavka ‘Genijalne prijateljice’ Elene Ferrante. ‘Priča o izgubljenoj djevojčici’ roman je rasapa. Kako se tetralogija bliži kraju, tako je u njoj sve manje pripovjednih linija s pozitivnim ishodom. Logiku sapunjare guta logika Napulja. Priča o izgubljenoj djevojčici, Tini, priča o Lenu i Lili, postaje priča o Napulju. Spašavaju se oni koji odlaze. Likove koji ostaju guta mrak Napulja. Nekad i u najdoslovnijem smislu.

Život u Napulju odrastanje je s mladim mafijašima koji se čine jako lijepi dok se vozikaju u svojim blještavim, pretjerano skupim automobilima. Odrastanje u Napulju kupovanje je kolača u slastičarnici iznuđivača, pozdravljanje na ulici s lopovima i krijumčarima, odlazak u goste lihvarima, vjenčanje s batinašima, sjedenje za istim blagdanskim stolom s ubojicama… Od njihovog novca se živi, njihovo nasilje se trpi: praveći se pritom da je to kultura, lokalni kolorit, praveći se da se ništa ne događa.

Kad nestane djevojčica, Lilina kći Tina, sve ljubavi, brakovi, preljubi i razvodi nestaju iz središta romana, a u njemu ostaje tek crni krug crne vatre Napulja. Nikad se neće saznati što se dogodilo s djevojčicom. Ustalit će se tek glasina da je sišla s pločnika, trčeći za loptom, da je naišao kamion, golem, nalik gromadi blata, tutnjeći velikom brzinom, i ništa se više nije vidjelo; nitko nije čuo udarac, kamion nije zakočio, nestao je onako kako se i pojavio, zajedno s malom djevojčicom, na svojoj maski, svom podvozju, izgubivši se u mraku, u ništavilu, ne ostavljajući na asfaltu tragove kočenja, staklo razbijenog žmigavca, svjetla, ni vlas kose, ni kap krvi; ‘ništa, ništa, ništa’.

I eto nas na samom kraju tetralogije Elene Ferrante, gdje postaju izlišne sudbine Lenu i Lile, gdje postaje potpuno nevažno ono što ni prije nije bilo važno, pitanje tko je Elena Ferrante, je li muško ili žensko, jedna osoba ili njih dvije, možda bračni par. Ono što ostaje jest Napulj. Napulj kao Napulj, ali i Napulj kao svako mjesto, grad, kloaka, crna rupa koja guta ljude. Napulj kao grad obilježen razaranjem koliko i građenjem, grad uz koji stoji Vezuv, prijeteći ništavilom svom svojom vatrom, pepelom i potresima, podsjećajući na ništavilo.

Krenuli smo, prije koju godinu, s djevojčicama s lutkama i ‘Malim ženama’, nastavili sa sapunicom za feministice i feministe, otvorili srce ‘pobješnjeloj Jane Austen’, skočili i ostali u zraku, čekajući na iglama posljednji nastavak. A sada smo završili s romanom koji se čita uz noćnu porciju makarona sa sirom. Jednostavno, nije moglo gore, nije moglo bolje. Od početka tetralogije bilo je nekih problema s tekstom, krupnijih (prvi dio) ili sitnijih nedostataka (druga dva dijela). Ima ih i sada, onih sitnijih. Tiču se povremenih ispadanja iz karaktera, banalnih zaključaka, pojednostavljenog teksta, dizajniranog da zajedno s čitateljem brza prema svom kraju. Ali to je sada tako nevažno. Ono što smo dobili je velik završetak velikog romana. Neki danas to možda ne vide tako. Za deset, dvadeset ili trideset godina možda to nitko neće vidjeti tako. Ali kako je bilo moćno, kako je bilo uzbudljivo dok je trajalo.

1/1