>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Čudo šume i partizana

Maja Haderlap, ‘Anđeo zaborava’ (s njemačkoga preveo Dubravko Torjanac, Disput i HFD, Zagreb 2019): Odrastanje među koruškim Slovencima koji su vodili partizanski rat

Nešto škripi u naslovu autobiografskog romana Maje Haderlap, dvojezične austrijsko-slovenske spisateljice iz Koruške (Eisenkappel-Vellach/Železna Kapla-Bela, 1961.). Nema tu ‘anđela zaborava’, već samo ‘anđela užasa’: jer ništa se ne zaboravlja, zaborava nema, samo užas koji probija neprekidno, sa svih strana. Anđeo zaborava zaboravio je iz ‘pamćenja izbrisati tragove prošlosti’. Umjesto njega, njegove blage ruke, tu je sada knjiga. Knjiga o odrastanju među koruškim Slovencima, jedinim stanovnicima Deutsches Reicha koji su na teritoriju Trećeg Reicha vodili partizanski rat protiv nacističke Njemačke.

Slovensko stanovništvo s one strane Karavanki predstavljalo je najzapadniju točku pokreta Titovih partizana. Uža i šira obitelj Maje Haderlap pridružila se onima iz Slovenije i Koruške koji su ‘otišli u šumu’, potpomagali partizane i postali označeni kao ‘partizanska obitelj’. U trenutku najveće evropske katastrofe bili su zajedno sa Slovencima dio evropske borbe protiv fašizma, vjerovali su u budućnost, u oslobođenje i u jedinstvo Slovenije, a kada su nakon pobjede pripojeni Austriji, našli su se u okruženju koje ih je smatralo izdajnicima i banditima. I tako za obitelj Maje Haderlap, za koruške Slovence, rat nije prestao. Počeo je pripojenjem Austrije nacističkoj Njemačkoj koja ih je htjela prognati i zbrisati iz njihovih dolina. Nastavio se dezertiranjem iz Wehrmachta, skrivanjem po šumama i partizanskom borbom, mučenjem po zatvorima i stradavanjem u logorima. A trajao je i dugo nakon kraja rata, kada su na svečanostima u Klagenfurtu ili Villachu zajedno s Titovim odlikovanjima primali uvrede i udarce njemačkih nacionalista.

U središtu ‘Anđela zaborava’ Maje Haderlap nalaze se njezina baka i njezin otac. Baka je prošla logor Ravensbrück i govorila čudno, čudno kada bi htjela reći strašno, strašno. Pljunula bi na fotografiju esesovske doktorice iz knjige ‘Žene Ravensbrücka’, pa rekla čudno što je ta doktorica činila ženama, misleći pritom opet na strašno. Baku su odveli u logor nakon što je djed otišao u partizane. Policajci su došli pred kuću pitati za djeda, a onda iz ruksaka izvukli sajle, stavili ih njezinom djetetu oko vrata, objesili ga na granu oraha i tri puta snažno potegnuli sve dok se budućem ocu Maje Haderlap nije zacrnilo pred očima. Otac nikada neće prebroditi tu traumu. Kada mu je kći 1980-ih godina počela objavljivati pjesme, a žena pisati, on će reći evo i jedne moje: Ko pasel sem jaz kravce, je prišel policist, v oreh me je obesil i mislil, da sem list.

Traume uže i šire obitelji, čitave zajednice koruških Slovenaca, Maja Haderlap utiskuje u gusti, poetski tekst. U čudu šume, čudo je partizana. Šuma vreba oko kuće, ‘gura se u oko’, ‘zaposjeda misli’. Ići u šumu ne znači samo rušiti stabla, loviti ili skupljati gljive. To znači i sakriti se, pobjeći, napasti iz zasjede; spavati, kuhati i jesti u šumi. Za malenu djevojčicu koja s prozora spavaće sobe gleda nazubljeni vrh šume s druge strane livade, ‘pripovijesti kruže oko šume kao što šuma kruži oko našeg dvorišta’. Kada naraste, kada počne pisati, pripovijesti će kružiti oko djevojčice onako kako će ona kružiti oko teksta. Demon prošlosti i anđeo pjesništva u plesu samoispisivanja.

I to ne na bilo kakvoj pozornici, već na pozornici njemačko-austrijske književnosti na kojoj je i Thomas Bernhard izvodio ovakve šamansko-egzorcističke plesove.

1/1