>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Udarci u pleksus

Elena Ferrante, ‘Lažljivi život odraslih’ (s talijanskoga prevela Ana Badurina, Profil, Zagreb 2020): Emocionalni intenzitet teksta miješa se s konstrukcijskom preciznošću

Ferrante počinje udarati vrlo blizu bolnih mjesta naših života. Pogoci padaju sve bliže osobnih priča, teških životnih odluka i sve se lakše prepoznati u njenom tekstu, njenoj sapunici. Taj trenutak prepoznavanja najbolje je odbaciti s lažnom nonšalantnošću. Odmahnuti rukom na sva ta podudaranja, neugodne sličnosti između naših i njenih brakova, naših i njenih izvanbračnih veza, međuobiteljskih odnosa i kazati ne, nismo to mi, to s nama nema veze, to ni s literaturom nema veze: to je Ferrante, njen svijet, njena sapunica, njena trivijalna literatura. Jer ako nam je nakon kasnonoćnog čitanja ‘Lažljivog života odraslih’ do čiste savjesti i mirnog sna, nikako ne smijemo priznati da smo se prepoznali, nipošto ne smijemo priznati koliko blizu padaju udarci Ferrante kada piše o ocu koji odlazi od kuće, kada piše o povrijeđenoj kćeri koja kreće u potragu za ljubavlju, uvjerena da nakon odlaska tata tek misli da je voli, i to zbog nekih osobnih, sebičnih razloga vezanih uz društvene konvencije i društveni status.

Nelagoda je temeljni doživljaj romana. I to po najmanje dvije osnovice: elementima trivije i elementima prepoznavanja. ‘Lažljivi život odraslih’ je ‘Priča o izgubljenoj narukvici’. Nakon izvanrednih ‘Dana zaborava’ i nakon popularne tetralogije ‘Genijalna prijateljica’, čiji je vrhunac ‘Priča o izgubljenoj djevojčici’, novi roman Elene Ferrante čekao se u ovim pandemijskim vremenima poput zadnje sezone ‘Igre prijestolja’ i Liverpoolova osvajanja prvenstva nakon trideset godina. Znamo kamo vode prevelika očekivanja. Liverpool je titulu proslavio pred praznim tribinama, a fanovi Georgea R. R. Martina peticijom su tražili ponovno snimanje finalne sezone. I kod Ferrante se pojavljuje naznaka antiklimaksa. Recimo kroz motiv narukvice, koja se kao obiteljsko nasljeđe čudnim putevima provlači kroz nekoliko obitelji i nekoliko generacija. Ima u tom motivu neke neugodne trivijalnosti meksičkih telenovela i staromodnih romana. Ali premda cijeli tekst titra na granici banalnosti, lakoćom stvara svoju teksturu, likove, situacije, smisao. Pritom nelagoda bude i korisna. Zazor od trivije i udarci u pleksus spajaju se u sluđujuću literarnu kombinaciju.

Pedeset stranica prije kraja ‘Lažljivi život odraslih’ doima se sveobuhvatnijim od ‘Dana zaborava’ i ekonomičnijim od ‘Genijalne prijateljice’; ne zaboravimo, Knausgaard je rekao da bi dao desnu ruku da može napisati ‘Dane zaborava’, a ‘Genijalna prijateljica’ je možda i najveći literarni fenomen dvadeset i prvog stoljeća (ako ‘Harryja Pottera’ računamo pod dvadeseto). Završetkom šestog poglavlja i završnim, kratkim sedmim poglavljem taj se dojam samo pojačava, oblikujući konačni sud. ‘Lažljivi život odraslih’ roman je o traumama i ožiljcima koje ostavljamo djeci. Roman o spletu obiteljskih odnosa i spletu društvenih okolnosti koji određuju živote tinejdžera.

‘Lažljivi život odraslih’ je i do sada najbolji roman Elene Ferrante. Emocionalni intenzitet teksta miješa se s konstrukcijskom preciznošću. Visoko s niskim. Otprije poznato s nepoznatim i skliskim… A nelagoda čitanja i užitak čitanja kao da vode mrtvu trku.

1/1