>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Krah hrvatske džamahirije

Jest da je Grabar-Kitarović šampion brbljavog zalijetanja, ali biti istodobno u sukobu s katolicima i muslimanima, za to zbilja moraš imati poseban talent. Čak je uspjela uprskati pojam ‘hrvatske džamahirije’ koji tako dobro oslikava stanje u ovoj zemlji

Kada vučeš vraga za rep pričajući bez kontrole, moraš računati da te on kad-tad može lupiti po labrnji. To se dogodilo Kolindi Grabar-Kitarović kada je odlučila reklamirati svoju sklonost jogi, ne obavijestivši se prethodno da time dira u neke navodne katoličke svetinje. Ovdašnja Katolička crkva odavno već drži na nišanu tobože bezbožnu jogu, smatrajući da ona nasrće na samu bit, srčiku kršćanstva. Ali, eto, gospođa predsjednica se malo zaletjela u samopromociji svoje tjelesnosti, pa su se malo zaletjeli i njeni ovdašnji katolički kritičari, koji na kršćanstvo obavezno gledaju u nacionalnom, hrvatskom ključu. Naravno da je to krivo. Ti kritičari trebali bi nastupati s pozicija univerzalnih vrijednosti, jer katolicizam čak i u rječničkom, etimološkom smislu znači baš to, opće, univerzalno. Ali našoj popadiji to malo vrijedi, jer da vrijedi, podržala bi i inicijativu pape Franje u vezi odnosa prema afro-azijskim imigrantima. Ali njoj ne pada na pamet podržati čak ni uputstvo Bergoglija da svaka župa u Hrvatskoj primi barem jednog imigranta. I taj minimum minimuma za nju je previše. Previše je i hrvatskoj predsjednici kojoj nitko nije branio da na ovu inicijativu uzvrati vlastitom pa da i svaka općina primi, recimo, desetak imigranata.

Ali ni njoj to nije palo na pamet, umjesto toga upustila se u burlesknu priču da za premlaćivanje imigranata nije kriva hrvatska policija, nego prebujno raslinje na istočnoj državnoj granici. I sve dovde njeni odnosi s Crkvom bili su skladni i prisni kao u nekim islamskim teokracijama. O svojoj univerzalnosti laže sve u šesnaest hrvatska Katolička crkva, a laže i Grabar-Kitarović o svom napasno promoviranom zajedništvu, koje valjda ne smije biti ograničeno samo na Hrvatice i Hrvate. A ipak je sve puklo, navodno, na nesretnoj jogi koliko god bilo jasno da se ona ovdje pojavljuje u fiskulturnoj, a ne duhovnoj, još manje religijskoj ulozi. Naravno da to ne može biti stvarni, suštinski razlog razlaza Pantovčaka i Kaptola, nego da je on u sferi politike i užarenih strasti koje rastu uoči nadolazećih izbora. Sve ostalo ostaje po starome. Niti hrvatskoj predsjednici smeta što hrvatska Katolička crkva sliči na, bože sakloni, srpsku i druge pravoslavne crkve, koje su nacionalne i ne obavezuje ih načelo univerzalnosti, a nad glavom im ne čuči ni papinski autoritet. Niti Katoličkoj crkvi smeta što bi Grabar-Kitarović morala i u duhu domaćih i međunarodnih pravnih standarda uvažiti, a to ne čini, da imigranti nisu nikakvi kriminalni uljezi, nego ljudi s precizno reguliranim pravima.

Zaškripilo je tek kada je predsjednica okrenula leđa krajnjoj desnici, shvaćajući da jedino uz organizacijsku i financijsku podršku Plenkovićevog HDZ-a ima šansu dobiti izbore. Iz nižeg klera, utjecajnijeg nego što neki misle, smjesta su je proglasili neiskrenom ‘nastašom’, što ona zbilja i jeste, iako su ranije čak dopuštali da s propovjednica drži političke govore, što je notorno bogohuljenje. U vrhu Crkve odmjereniji su, ali upalo je u oči da je Glas Koncila još prošle godine objavio veliki intervju s Miroslavom Škorom, u kojem on kaže da nacionalni interesi moraju biti zaštićeni ustavom, što valjda znači da sada nisu, iz čega je jasno, kao i iz kasnijeg naprasnog uvrštavanja Škore u HRT-ovu anketu popularnosti, tko je tu za koga. Naravno, Grabar-Kitarović uzvratila je okupljajući sve što se da okupiti s HDZ-ove desnice, ponovno zaoštrila odnose s Plenkovićem, a bilo je tu i otvorenog samoponižavanja, kao što je najava da će otići na Thompsonov koncert u Splitu (što ipak nije napravila) ili pjevanje na Katoličkom radiju ‘Krista na žalu’. Ali vidi se da se u odnosima vrhovne državne i crkvene vlasti nešto suštinski mijenja. Svi su HDZ-ovi državni glavešine dosad imali partnerske odnose s Crkvom, ali se posebno u Tuđmanovo vrijeme, dijelom i Sanaderovo, dobro znalo tko je tu stariji partner.

To se najbolje vidi iz toga što u to vrijeme Crkvi nije padalo na pamet da traži ili potiče zabranu pobačaja, a danas im pada ne samo to, nego i koješta drugo, kao što je svojevrsno ‘beatificiranje’ ratnih zločinaca, i to ne samo onih koje je osudio Haag (Dario Kordić), nego i hrvatsko sudstvo (Mirko Norac). I tu se crta povlači sama od sebe. Crkva jeste Vatikanskim ugovorima stekla više nego privilegirani status, ali sada očito želi više, status ravnopravnog, ako se nju pita i ravnopravnijeg partnera. Zato niži kler ubada gdje stigne, i Plenkovića se proglašava hrvatskim neprijateljem, ali im Grabar-Kitarović očito izgleda kao lakše probavljiv zalogaj, što ona zbilja i jeste. Predsjednica je nesumnjivo lažna katolkinja, kako je optužuje jednako lažno katoličko svećenstvo, i zato prelazi sve razumne granice da to opovrgne. Najnoviji primjer je izjava da je Bosna i Hercegovina država koju destabilizira islamistički Iran, što je, doduše, dosta uvjerljivo demantirano, ali se istodobno duh te izjave da iščitati iz nekih prijašnjih izjava, a hrvatsku predsjednicu izdaje i jedna bolna točka koju se ne da sanirati. To je golema, gotovo zadivljujuća politička nepismenost, pa kao što je svojedobno rekla da seljaci nisu građani, tako je sada i s Iranom.

Iran jeste do prije nekog vremena imao patronatskih pretenzija prema BiH, ali su ga istisnuli Saudijska Arabija i pogotovo Turska (kojima se predsjednica očito ne želi zamjeriti), što uostalom ima i religijsku podlogu. Posljednje dvije države pripadaju, kao i bosanski muslimani, sunitskoj grani islama, dok je Iran najveća država šiitskog muslimanstva. Ali, eto, naša predsjednica željela se dodvoriti izraelskim domaćinima za koje zna da su na ratnoj nozi s Irancima, puno više nego s Turcima, a pogotovo sa Saudijcima, koje je Donald Trump čak uvukao u polutajno savezništvo s Izraelom protiv Palestinaca. Sve to Grabar-Kitarović očito slabo zna i zakuhala je kašu iz koje se teško ili nemoguće izvući. Jest da je ona šampion brbljavog zalijetanja, ali biti istodobno u sukobu s katolicima i muslimanima, za to zbilja moraš imati posebnog talenta. Ukratko, hrvatska predsjednica skrši, u političkom smislu, sve staklene i druge lomljive predmete koji su joj na dohvat ruke, ali to je njen problem i ako joj se to obije o glavu, koga briga.

Osobno žalim jedino što je uspjela uništiti čak i pojam ‘džamahirije’, kako neki novinari uspješno opisuju današnju Hrvatsku. Pojam označava potpuno poistovjećivanje nacionalno isključive svjetovne i isto toliko vjerski isključive crkvene vlasti, što je daleko ispod standarda današnjih zapadnih zemalja, bez obzira što su i njihovi demokratski kapaciteti pali debelo ispod nekadašnje razine. Ali, evo, Grabar-Kitarović je svojim verbalnim mlataranjem uspjela uništiti čak i mjerne instrumente koji važu stanje u ovim stvarima, tako da nije čudo da joj se kao predsjednički protukandidat pojavio Miroslav Škoro, koji je samo njena muška kopija. A bogami, nije kilometrima daleko od toga ni Zoran Milanović.

1/2