>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Anja Kožul

Kuda nakon Gimnazije?

Nakon završetka školovanja dio polaznika Srpske pravoslavne gimnazije Katarina Kantakuzina Branković u Zagrebu vraća se u mjesta iz kojih su došli ili odlazi u europske zemlje, no nerijetko je izbor i Srbija. Bolje informirani spas pronalaze u stipendiranju, a samo su pojedinci u poziciji da ostanu u Hrvatskoj i rade

Srpska pravoslavna gimnazija Katarina Kantakuzina Branković u Zagrebu ove je godine u svijet odraslih ispratila devetu generaciju učenika. Nakon četiri godine gimnazijskog obrazovanja, obezbjeđenih sredstava i sigurnosti koje je pružala pravoslavna crkva kao osnivač škole, upisivanje fakulteta za učenike je u isto vrijeme nagrada i velika neizvjesnost. Uslijed loše materijalne situacije njihovih obitelji i nedovoljne strukturalne podrške u dijelu visokog obrazovanja, mnogi se u periodu studiranja okreću poslu. Nakon završetka školovanja, dio njih vraća se u mjesta iz kojih su došli, a to su uglavnom područja posebne državne skrbi, ili odlazi u europske zemlje, no nerijetko je izbor i Srbija. Oni bolje informirani spas pronalaze u stipendiranju, ali samo pojedinci su u poziciji da ostanu u Hrvatskoj i rade. Šarolikost ovih odabira ukazuje na probleme s kojima se susreću bivši učenici gimnazije, a posljedično i cijela srpska zajednica. Ravnatelj Srpske pravoslavne gimnazije Slobodan Lalić upoznat je s teškom materijalnom situacijom bivših učenika.

Za bivšeg gimnazijalca Mirka Savkovića je inozemno studiranje uz pomoć stipendije bilo jedino moguće, jer njegova obitelj ne može pratiti troškove studiranja u Hrvatskoj

- Znam studente iz naše Gimnazije koji su u Zagrebu upisali studije, a koji su u nedostatku financija počeli raditi, ali nisu mogli istrajati na oba polja. Imamo učenika koji prošle godine nije položio maturu, samo zato što je odmah nakon završetka redovne nastave počeo raditi. Položio je pet ispita državne mature, a na esej iz srpskog jezika nije došao jer ga je prespavao, radeći prethodnu noć - kaže Lalić.

Tatjana Dragičević, bivša učenica gimnazije i magistra socijalnog rada, podsjeća na blisku vezu siromaštva i etniciteta. Po istraživanju Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) iz 2006. godine je dokazano da je pripadnost etničkim manjinama jedan od glavnih uzroka siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj.

- Budući da siromaštvo smanjuje obrazovne mogućnosti, može se zaključiti da Srbi kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, upravo zbog siromaštva i socijalne isključenosti te zbog života u ruralnim i prometno izoliranim krajevima, imaju ograničen pristup obrazovanju, posebno predškolskom i visokom, što posljedično uzrokuje njihovu nižu obrazovanost - kazala je Dragičević koja je magistrirala na temu ‘Rizični i zaštitni činitelji u kontekstu siromaštva’, motivirana, između ostalog, i osobnom životnom situacijom.

Srpska pravoslavna gimnazija vodi evidenciju o upisanima na fakultet, no kontakti s bivšim učenicima se lako gube, pa se ne može sa sigurnošću utvrditi tko je od njih danas redovan student, tko radi, a tko je odselio. Lalić navodi primjere gdje je veliki broj roditelja već otišao u Njemačku ili Švedsku, a djeca su im u Zagrebu.

- Čim maturiraju i oni idu za njima. S druge strane, te nove okolnosti na koje nismo računali, otvaraju nove mogućnosti i učenici ih žele iskoristiti. Prošle godine je troje naših učenika upisalo studij u Danskoj - kaže Lalić.

Za uspostavljanje komunikacije s nekima od njih poslužile su nam društvene mreže. Mirko Savković iz Šidskih Banovaca diplomirao je političke znanosti i međunarodne odnose na Sveučilištu Cankaya u Ankari u Turskoj, uz stipendiju Vlade Turske Republike za studente iz balkanskih zemalja. Trenutno se nalazi na magisteriju u Glasgowu u Škotskoj, koji pohađa zahvaljujući Erasmus Mundus stipendiji. Za Mirka je studiranje uz pomoć stipendije bilo jedino moguće, jer njegova obitelj ne može pratiti troškove studiranja u Hrvatskoj.

U ponedjeljak sam sletio u Dublin, u utorak sam imao razgovor za posao, idući tjedan počeo raditi. Ako radiš prekovremeno plaćen si, prije svega te se pita želiš li raditi prekovremeno – Goran Oblaković

- Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu nisam bio odličan student, pa studij ubrzo više nisam mogao financijski pratiti. Uz to, u Zagrebu mi je smetala hladna univerzitetska birokracija, osjećao sam se pomalo izgubljeno. Dobio sam stipendiju u Ankari što mi je za koju godinu produžilo studiranje, ali se isplatilo. Činilo mi se da nije najbolja ideja ograničiti se samo na to što nude Hrvatska ili Srbija. Nitko tu nema previše opcija, a ako ste pritom pripadnik nepopularne manjine to može biti dodatna prepreka - govori Mirko, najstariji od šestoro djece u obitelji, čiji su majka i očuh tek nedavno našli posao - u lokalnoj pekari. Erasmus Mundus stipendija za Mirka je izdašna: pokriva školarinu, zdravstveno osiguranje, hiljadu eura putnih troškova godišnje i mjesečnu stipendiju u istom iznosu.

Stipendiju koja zadovoljava osnove potrebe, a koju dodjeljuje Vlada Republike Srbije, dobio je Uroš Janošević iz Dvora, student Kemijskog fakulteta u Beogradu. Uroš misli da je imao sreće, jer zna koliko njegovih školskih prijatelja ne prima nikakvu materijalnu pomoć.

- Ne želim biti pohlepan pa reći da mi treba dodatna podrška, imam to što imam. Ipak, mislim da vlada pogrešno viđenje da Gimnazija proizvodi genijalne mlade ljude koji će upisivati i u roku završavati vrhunske fakultete kako bi što prije postali dio radnog društva i vratili crkvi uložen kapital. A potrebno je puno više pomoći - smatra Uroš. Na pitanje gdje mu je bolje živjeti, u Srbiji ili Hrvatskoj, odgovara da ni ovdje ni tamo nije dobro. Mašta o odlasku s Balkana u neko uređenije društvo. Međutim, jednu stvar lakše prevazilazi u Srbiji, a to je pitanje nacionalnosti.

- U Srbiji nema one početne neugodnosti prilikom upoznavanja kad moram reći kako se zovem, nema potrebe za dokazivanjem da sam i ja dovoljno dobar, iako sam Srbin - objašnjava.

Uroševa prijateljica iz razreda željela je ostati anonimna. Ona također živi u Beogradu, ali vodi potpuno drugačiji život. Dolazi iz velike povratničke obitelji, a od kraja srednje škole je zaposlena, iako je namjeravala studirati na Pravnom fakultetu u Rijeci koji je i upisala.

- Taj period je bio velika prekretnica za mene. Nisam primljena u studentski dom, a moji roditelji nisu mogli plaćati stan uz ionako velike troškove studiranja. Ostalo mi je da biram između ostanka na selu, što nije dolazilo u obzir, i života u Beogradu koji sam uvijek vješto izbjegavala - govori Uroševa prijateljica koja je nekoliko dana nakon preseljenja u Beograd našla posao u kafiću za 180 eura. Pristajući na nedostojanstvene uvjete rada kako bi makar malo rasteretila roditelje, u zadnje tri godine upoznala se s paklom srpskog birokratskog sustava, pa tako dugo nije uspijevala dobiti prijavu na Birou za zapošljavanje i zdravstveno osiguranje. Uvjeravali su je da dvojezičnu svjedodžbu mora prevoditi, dok proceduru nostrifikacije nitko nije spominjao.

Sličnu priču ima i Goran Oblaković iz Jabukovca pokraj Gline, koji nam se javio iz Irske gdje živi zadnja četiri mjeseca. Studirao je dvije godine, ali i prije upisa na fakultet bio je svjestan da ga roditelji neće moći financirati, jer su imali kredit koji su otplaćivali samo od poljoprivrednog prihoda.

- Tata mi je ostao bez posla kad je krenula recesija. Bili smo osuđeni na rad na zemlji, a svima nam je jasno kakvo je stanje s poljoprivredom u Hrvatskoj. Na kraju druge godine fakulteta više nisam imao izbora, bio sam frustriran, pa sam odlučio raditi i pokušati sam zaraditi novac - prepričava Goran koji je u tom periodu radio na gradilištu, u restoranu i na kraju, prije odlaska u Irsku, u jednom trgovačkom lancu.

- Nikad nisam prihvatio to odsustvo minimalne radne etike. Neplaćeni prekovremeni, mobing na poslu. Sve po principu: ‘budi sretan što imaš posao, ako ti nećeš ima tko hoće, nezaposlenih na sve strane’. Čista ucjena. Cijelo vrijeme sam se borio otići ili ostati, dvije godine sam se premišljao - kaže. U Irskoj mu je sasvim dobro. Ne gaji iluzije da će u Hrvatskoj biti bolje, jer samo pokušava, kako kaže, pronaći svoje mjesto pod suncem, ma gdje ono bilo.

- U ponedjeljak sam sletio, u utorak sam imao razgovor za posao, idući tjedan počeo raditi. I razlika je velika, od samog pristupa poslu do plaće. Ovde se jednostavno poštuju pravila. Ako radiš prekovremeno plaćen si, prije svega te se pita želiš li raditi prekovremeno. Iako je Dublin skup za život, od minimalca se može živjeti pristojno i daleko komfornije nego u Zagrebu - zaključuje Goran.

Neki bivši učenici gimnazije konstantno žive na relaciji Srbija – Hrvatska. Milicu Mijatović kontaktirali smo u trenutku kada je iz Umaga putovala u Vukovar, odakle dalje ide za Novi Sad gdje studira zaštitu životne sredine na Fakultetu tehničkih nauka.

- U Istri mi nije loše, sezonski posao se malo produžio. Ali ni sama ne znam gdje bih ostala živjeti - kaže Milica čiji je odabir za školovanje u Novom Sadu bio logičan, najviše zbog blizine s Vukovarom. Svoje iskustvo u Gimnaziji ne bi mijenjala ni za što. ‘Znanje sam upijala kao spužva, obožavala sam taj suživot s drugom djecom i znanje koji su nam prenosili profesori’, govori Milica. Generalno, malo je onih koji će reći da im u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji nije bilo dobro. Našim sugovornicima je, čini se, period srednje škole bio najstabilniji i najdraži. Urošu je to iskustvo bilo vrlo pozitivno, ali govori da ono nije nužno vezano za školu.

- Lijepe uspomene koje vežem za Gimnaziju su upoznavanje ljudi iz svih krajeva Hrvatske, rad s profesoricom Mirom Bićanić, a imam i jako važna prijateljstva od tamo. S druge strane, osjećao sam da nam se stalno nabija osjećaj zahvalnosti. To nisam volio, kao ni obavezne liturgije - prisjeća se. O tome koliko ga je škola pripremila za fakultet kaže da nije zadovoljan, ali da velikim dijelom krivi sebe.

- Dosta rano sam shvatio da je u Gimnaziji moguće provlačiti se na inteligenciju i polagati ispite uz kampanjsko učenje, pa nisam stekao radnu naviku potrebnu za moj fakultet. Shvaćam da je smisao svake gimnazije sticanje općeg znanja, ali ogroman dio toga je potpuno beskoristan za moj faks pa nekako mislim da sam uzalud utrošio vrijeme na učenje povijesti, likovnog ili glazbenog - iskren je Uroš. Njegova školska prijateljica Gimnaziju je odabrala zbog Zagreba, i zbog načina rada.

- Najviše mi je prijao topao odnos između profesora i učenika. Isto tako, živjeli smo samostalno, bez roditelja, što se pokazalo od velike koristi za kasnije - zaključuje. Mirko priznaje da mu je Zagreb omiljeni grad, od svih gradova u kojima je zadnjih nekoliko godina živio.

- U Zagrebu se osjećam dijelom kao stranac jer sam i u njega morao otići, ali mi je grad poprilično prirastao srcu i izaziva kod mene pozitivne emocije. Pružio mi je mnogo novih iskustava kroz bogat kulturni život i aktivnosti civilnog društva. Što se tiče škole, na mene je djelovala formativno, ohrabrila me i pružila mi puno novih znanja. Smatram da je Srpska pravoslavna gimnazija najvažnija institucija srpskog naroda u Hrvatskoj. Ako imamo budućnost kao zajednica, tu nam je budućnost - govori Mirko. Dodaje da mu je sa strane i s velike udaljenosti teško gledati revitalizaciju ustaštva.

- Ja znam da više dobrog mogu postići izvan zemlje. Ne želim prihvatiti da živim kao građanin drugog reda u Hrvatskoj, ali neću se ni boriti s vjetrenjačama. Ne znam je li to uopće moja bitka. Ove su godine važne za našu generaciju i ne možemo čekati da se stvari promijene, a ako ih sami ne možemo ovdje promijeniti, onda je vrijeme da se krene. Volio bih se možda jednoga dana vratiti u Hrvatsku. Volim naš jezik na kojemu sanjam, često mislim i pišem za sebe. Od toga povratka me odvraća želja da ne ovisim financijski o ovome području i nedostatak vjere da smo dovoljno ozbiljni da ovo učinimo ‘zemljom za sve naše ljude’, bili naši ili ne - zaključio je Mirko.

1/5