>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kultura procjene

Stvarni uvjeti za sanacijsku upravu u SC-u ne postoje najmanje tri godine, no preko nje se namiruju razne vrste interesa, kažu nam uposlenici u kulturi SC-a. Situacija je toliko teška, dodaju, da se ili radi o ‘planiranju najgoreg’ kako bi se od čitavog SC-a napravilo nešto puno profitabilnije ili će sadašnja situacija dovesti do ‘spontanog’ urušavanja kulture

Što se to događa s kulturnim odjelom Studentskog centra u Zagrebu? Ovako postavljeno pitanje u sebi naoko krije najavu nekakve glamurozne krize ili vrući medijski skandal u nastajanju, ali realna situacija u SC-u puno je teža i dugoročnija od svake tabloidne, ‘šokantne’ i jednokratne vijesti. Ono što već dulje vrijeme znamo jest da je u Studentskom centru u posljednjih osam godina na vlasti sanacijska uprava, da je sanacijski upravitelj SC-a od 2016. Mirko Bošnjak, da je u ljeto 2018. pomoćnik ravnatelja SC-a za kulturu postao Davor Šišmanović, a da je Nataša Rajković, dotadašnja uspješna voditeljica ovog odjela, avangardnog naziva Kultura promjene, smijenjena bez suvislog objašnjenja. Znamo da je većina stručnih i umjetničkih suradnika u međuvremenu pobjegla glavom bez obzira i da je, unatoč uspjesima o kojima priča nova uprava, evidentno da je sve to čorbine čorbe čorba ako su u pitanju čvršći kulturni kriteriji. Ali bolest Studentskog centra i njegove kulture kronične je naravi i spada, kako bi historičari rekli, u procese dugog trajanja. To ne znači, kada je o kulturi SC-a riječ, da se organizam sve ove godine nije hrabro borio, ali današnje jadno stanje kulture u tom centru govori da organizam nije izdržao. Nije izdržao ne zato što bi on sam po sebi bio slab, nego zato što je bilo dovoljno onih, u kulturi i izvan nje, koji su tog žilavog borca promatrali sa strane i s podsmijehom, ali mu nisu pružili ruku.

A kriza je počela davno, samo što nije na vrijeme prepoznata, a kada je jednom prepoznata, na nju se nije obraćala dužna pažnja i onda smo, kao i u mnogočemu drugome, došli do stanja kakvo je danas. S tim baš-me-briga odnosom dotjerali smo cara do duvara, a kulturu o kojoj je ovdje riječ satjerali u mišju rupu bijede i preživljavanja. Odmah treba reći da sjećanja na Studentski centar iz razdoblja 1960-ih i 1970-ih, na Teatar &TD kojim je upravljao Vjeran Zuppa, na doba slavne Galerije SC-a, Međunarodnog kluba prijateljstva i Multimedijalnog centra, na programe eksperimentalnog filma i tribine ‘5 minuta poslije 8’, nikako nisu izraz neke trule nostalgije za prohujalim vremenima. Radi se o krajnje jasnom insistiranju i podsjećanju na jedan visoki umjetnički standard koji, jučer, danas i sutra, određuje što jest, a što nije kulturno relevantno u SC-u, specifičnom prostoru ključnog kulturnog okupljališta mladih akademskih građana metropole jedne zemlje, danas članice Evropske unije. Takvi mali umjetnički kvartovi širokog spektra i visoke kulturne radijacije postoje posvuda u modernom svijetu i njima se diče mnoge evropske metropole. O takvom kulturnom standardu u SC-u nekoć je govorio bivši direktor Teatra &TD i nekadašnji dekan Kazališne akademije u Zagrebu, Vjeran Zuppa: ‘Teatar &TD koji smo vodili grupa suradnika i ja temeljio se na načelima vrijednosti teksta i na načelima vrijednosti glume. Bio je to teatar koji nije želio pripadati partijskoj kulturi niti školskoj lektiri, već teatar studenata za studente. Ono što se kasnije događalo bilo je ili oprezno hodanje po jajima u izboru predstava ili kazalište ‘efekta’ bez sluha za sadržaj ili kazalište malograđanske katastrofe koje najbolje prolazi kada do ničega ne dolazi.’

Iz samog SC-a podnošene su prijave nadležnim tijelima zbog lošeg načina rada, zakonskih nepravilnosti i uznemiravanja, ali od svega toga bilo je malo vajde jer su većinu podnesaka progutale činovničke ladice

Prva erozija Studentskog centra kao prvorazrednog inovativnog kulturnog mjesta započela je 1980-ih, da bi se kakav-takav status quo održavao 1990-ih, a otvorena kriza postala je vidljiva dvijetisućitih, dakle prije punih 20 godina. Tada se mjesecima vukla neka polujavna trakavica da će na mjestu kulturnih paviljona SC-a biti izgrađen šoping-mol, salon automobila ili nešto u tom smislu, a slično se priča i danas. U takvoj je atmosferi 2003. godine jedna emisija ‘Otvorenog’ na HRT-u bila posvećena Studentskom centru i Teatru &TD. U studiju je bila šarolika ekipa sastavljena od gradskih činovnika u kulturi, predstavnika uprave SC-a i glumaca Teatra &TD koji su bili zabrinuti zbog najave da će biti ukinut stalni ansambl ovog kazališta. Atmosfera je bila mučna, a potpisnik ovih redova u osvrtu na ovaj sumorni događaj crnohumorno je zapisao: ‘Bio je to show bolesnog optimizma u ledenom znoju, uz tihu rezignaciju rodbine koja gleda sebi u cipele i mrmlja nešto u bradu, s ponekom lažnom utjehom ljudi u bijelom i uz razmjenu ostavinske dokumentacije ispod stola.’ Ono što je tada bilo prilično jasno jest da ne postoje nikakav program, vizija i strast raznoraznih sudionika o budućnosti kulture u SC-u, odnosno da poput ledenog vjetra među nadležnim kulturtregerima struji neka pogubna indolencija u vezi toga što bi s kulturom SC-a uopće trebalo učiniti.

Tada je teatrologinja Nataša Govedić lucidno primijetila: ‘Teatar &TD stalno ‘nestaje’, ali nestanak koji se dogodio kad je iz njega išetao Vjeran Zuppa sasvim je drukčiji od sadašnjeg nestajanja, jer sada mu prijeti trajna fizička destrukcija, pretvaranje u ‘elitni’ poslovni prostor hiperkapitalizma, a ne samo silazna putanja u estetičkom smislu. Ironija je u tome što vlast gleda kako se ‘djeca igraju’ i mirno priprema kraj igre, dok uzbuđeni umjetnici raspravljaju o međusobnim razlikama, umjesto da racionalno smisle politički ujedinjenu frontu protesta zbog prijeteće deložacije.’

Kultura promjene je u 2018., dok je voditeljica još bila Nataša Rajković, na javnim natječajima dobila 1,3 milijuna kuna za 22 programa, dok je 2019., nakon njezine smjene, kultura SC-a dobila sredstva za samo tri programa, u iznosu od oko 500 tisuća kuna

A onda, negdje u nultoj točki, između želje da kultura u SC-u bude svedena na malograđanski folklor ili da bude potpuno ukinuta zarad kakvog salona automobila, mogućnost je dobila Kultura promjene Nataše Rajković. Ona je trajala skoro 15 godina, u nekoj mazohističkoj temperaturi i samoubilačkoj želji njezinih poslenika da se nešto u kulturi napravi drugačije, eksperimentalnije i uzbudljivije od gole repertoarne rutine i maćehinskog odnosa struktura koje nisu puno marile za ponovnu mogućnost SC-a kao mladalačkog umjetničkog laboratorija. U tom smislu Kultura promjene je bila neka vrsta pogreške u sistemu, a smjena Nataše Rajković 2018. s mjesta ravnateljice takve kulture nije nikakvo čudo – to se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku za njezina mandata, a da pritom nitko ne mrdne prstom. Tako su prilikom ove smjene dva tjedna medijima cirkulirali protesti kulturnjaka, čak je reagirala i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, kojoj je odgovoreno da sanacijska uprava ima diskrecijsko pravo donošenja takvih odluka u izvanrednim okolnostima.

O sadašnjem stanju razgovarali smo s uposlenicima kulturnih djelatnosti Studentskog centra, odnosno onima koji su uopće ostali. Indikativno je da su insistirali na tome da ostanu anonimni, a razgovor je vođen u atmosferi duboke ilegale, kao da se odvijao 1950-ih u nekoj zemlji iza željezne zavjese, a ne usred Evrope 2020. godine. Formalna podloga za sadašnje nemoguće stanje je sanacijska uprava koja postoji već osmu godinu, iako stvarni uvjeti za takvu izvanrednu upravu ne postoje najmanje tri godine, kažu unutrašnji glasovi iz SC-a. Ono o čemu se zapravo radi, tvrde ovi uposlenici, puno su moćniji politički utjecaji izvan SC-a, bliski današnjoj desno-konzervativnoj vladi, koji sadašnju upravu drže u sedlu i preko nje namiruju razne vrste svojih interesa. Situacija je toliko teška, procjenjuju naši sugovornici, da se ili radi o ‘planiranju najgoreg’ u režiji aktualne uprave kako bi se od čitavog prostora SC-a napravilo nešto puno profitabilnije ili će sadašnja situacija, u kojoj je kultura trenutnoj političkoj nomenklaturi deseta rupa na svirali, dovesti do ‘spontanog’ urušavanja onoga što je nekada bila kultura SC-a. Iz samog SC-a podnošene su prijave nadležnim tijelima zbog lošeg načina rada, zakonskih nepravilnosti i psihološkog uznemiravanja, ali od svega toga bilo je malo vajde jer su većinu podnesaka progutale činovničke ladice. Povrh svega, noćna mora ovih kulturnih djelatnika mogla bi se izraziti sintagmom ‘dolaze bageri’, koju ponavljaju već 15 godina, ali zar nije tako u Zagrebu svih ovih godina, u kojima su bageri zauzeli brojne javne prostore i u kojima se ugasilo sijaset kulturnih inicijativa?

Što se tiče konkretne situacije, kažu naši sugovornici, trenutno u SC-u ne postoji nikakav uvjerljiv i suvisao program koji bi zaista sličio na nešto relevantno u kulturi. Izraženo u brojkama, Kultura promjene je u 2018., dok je voditeljica još bila Nataša Rajković, na javnim natječajima dobila 1,3 milijuna kuna za 22 programa, dok je 2019. godine, nakon njezine smjene, kultura SC-a dobila sredstva za samo tri programa, u gotovo trostruko manjem iznosu od oko 500 tisuća kuna. Nova uprava nije dobila sredstva za programe koji su predstavljali kičmu Kulture promjene: za filmski program u MM centru, muzički i eksperimentalni program i za međunarodnu suradnju. Osim toga, više ne postoje tradicionalni festivali SC-a, Velesajam kulture, Ganz novi festival, Izlog suvremenog zvuka, evropski projekt Reimagine… Kultura SC-a ostala je bez kvalitetnih programa, financijskih sredstava i svoje publike, a novi programi koji privlače malo koga ili nikoga, kažu nam uposlenici SC-a, instalirani su po principu daj što daš, i to od nekompetentne uprave bez entuzijazma, znanja i vizije. Ili, kako je sadašnje stanje u kulturi SC-a opisala dekanica Akademije dramske umjetnosti Franka Perković: ‘Situacija je dramatična i podsjeća na kulturocid.’

Što će biti dalje s kulturom Studentskog centra u Zagrebu? Njome bi se trebalo pozabaviti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u čijoj je nadležnosti i cijeli SC, ali iskustva o ljubavi između države i kulture zadnjih godina ne daju puno nade da će se okrenuti neka nova stranica u životu ovog nekada možda najzanimljivijeg mjesta u kulturi grada Zagreba. Već spomenuta teatrologinja Nataša Govedić prije desetak godina ponudila je neku vrstu racionalnog rješenja za SC u koje je, zbog stanja na terenu, odmah i posumnjala: ‘Rješenje bi bilo da se umjetnici koji su nekoć radili u tom prostoru zainteresiraju za njegov opstanak i udruže s umjetnicima koji sada rade, zajedno osmislivši strategije opstanka. Ali u našoj kulturi forsiranih neslaganja, u kojoj generalno manjka profesionalne solidarnosti, to mi se čini veoma, veoma malo vjerojatnim ishodom.’

Hoće li života u kulturi Studentskog centra u budućnosti uopće biti? Naši anonimni djelatnici kažu da su ipak ponosni jer su sudjelovali u nečemu takvome kao što je Kultura promjene. ‘S našim iskustvom znamo da je kod nas kultura slučajnost i moramo biti sretni što je to uopće trajalo više od deset godina’, dodaju. Što misle raditi dalje, pitamo ih na kraju razgovora. ‘Bit ćemo zviždači zbog ovakvog stanja, ili ćemo poludjeti, ili otići iz Hrvatske’, kažu oni, ljubazno se pozdravljaju i odlaze u maglovito i neizvjesno zagrebačko jutro.

1/1