>

novosti logo

Društvo Društvo

Kunski zid

Dok se naš premijer hvali uspješnim putovanjem u Kinu, u Srbiji Kinezi već naveliko posluju. Za razliku od Hrvatske, gdje je vrijeme stalo u devedesetim godinama, kad je uspostavljen sadašnji tečaj kune, u Srbiji apsolutnu prednost imaju izvoz i proizvodnja

Sjeća li se još netko Josipa Eterovića? Bio je to samo jedan od mnogobrojnih ‘komunističkih’ direktora, koji su smijenjeni na samom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, čim su Franjo Tuđman i njegov HDZ preuzeli vlast. Ipak, postoji jak razlog da se ovih dana njegovo ime izdvoji iz mase drugih. On je bio generalni direktor Brodosplita, a njegov odlazak s dužnosti simbolički je početak tragedije hrvatske brodogradnje, čiji se zadnji čin upravo odigrava pred našim očima.

Josip Eterović, pravi Dalmatinac koji bi se raznježio kad bi se odnekud začulo ‘S ponistre se vidi Šolta, piva klapa…’, pokrenuo je još osamdesetih godina promjenu modela po kojem je poslovala brodogradnja, od azijskog na europski. Umjesto tankera i sličnih brodova, koji su se na Dalekom istoku proizvodili jeftinije nego kod nas, on je uvodio gradnju skupih i zahtjevnih putničkih brodova. Kad je sa svojom ekipom ugovorio prve velike i luksuzne trajekte, talijanski brodograditelji, uplašeni konkurencijom, upozoravali su skandinavskog naručitelja da će iz Splita dobiti lošu kvalitetu. Dobili su, međutim, dva prekrasna broda, sad već legendarne ‘Amorellu’ i ‘Isabellu’, čija je izgradnja iz temelja mijenjala brodogradilište. Bio je to velik izazov i za brojne kooperante, od kojih su se neki našli pred teškom enigmom. Meblo iz Nove Gorice moralo je na primjer izraditi madrace koji su se mogli prati mlazom vode. I izradilo ih je. Brodovi u međunarodnom prometu imali su duty free piće, mnogo jeftinije nego na primjer u Švedskoj, pa je i konzumacija bila neuobičajeno velika. Već se pripremala i izrada cijelih kabina u posebnim tvornicama, koje bi se onda ugrađivale u brod kao lego kockice…

A onda je nastupila nacionalistička revolucija, pa su podobni pomeli sve i svakoga tko im je stajao na putu. Uključujući i sve što su oni radili. Brodogradilište je postalo objekt posebnog, ali tada kod nas uobičajenog oblika privatizacije. Jedan poznanik iz Splita pričao je ovom autoru kako su njegovog oca, inače umirovljenog radnika brodogradilišta, sredinom devedesetih pozvali da ponovno dođe nekoliko dana na posao, jer nisu imali dovoljno ljudi odgovarajućeg znanja i iskustva. Njemu je život odjednom opet bio ispunjen, ustao je rano, mama mu je spremila marendu…, ali poslije podne se vratio duboko nesretan. ‘Sine, škvera nema’, rekao je, ‘alati su odneseni, čak i skupi uređaji za pjeskarenje, elektronika počupana, što se to desilo?’

Je li moglo drukčije? Kad Slovenci objašnjavaju zašto su devedesetih godina bili najuspješniji među europskim tranzicijskim zemljama, uvijek počinju od kadrova. ‘Ako budete smjenjivali direktore zbog politike, ja odmah podnosim ostavku’, poručio je javno tvorac tadašnjeg slovenskog gospodarskog uspjeha, dr. Jože Mencinger. A prvi predsjednik samostalne Slovenije, Milan Kučan, objašnjavao je onima koji su tražili radikalan obračun s prošlošću kako smo ‘mi Slovenci’ premalen narod da bi se lišio ljudi koji znaju poslovati i imaju veliko iskustvo. Temeljita usporedba Slovenske i Hrvatske ekonomske politike iz tog razdoblja, koju će sigurno jednom netko napraviti, odgovorit će na pitanje zašto su Slovenci danas toliko bogatiji od nas. I zašto Slovenaca nema u Irskoj.

Da su svi temelji današnjih hrvatskih ekonomskih nevolja postavljeni devedesetih godina, pokazuje ovih dana još jedna za hrvatske političare posebno bolna susjedska usporedba. Dok se naš premijer Andrej Plenković hvali uspješnim putovanjem u Kinu, koje bi trebalo dovesti do kineskih investicija u Hrvatskoj, u susjednoj Srbiji Kinezi već naveliko posluju i ulažu golem novac. Grade magistralnu željezničku prugu i ceste, još prije nekoliko godina preuzeli su teško bolesnu željezaru u Smederevu koja sada radi punim kapacitetom, nedavno su kupili i velikog gubitaša RTB Bor u koji investiraju preko milijardu eura, a uređuje se i posebna industrijska zona za kineske investitore. Otkud takva razlika? Ono što je ovdje tek nada za budućnost, tamo se već ostvaruje i to punom parom. Slikovit odgovor ovih se dana mogao čuti u jednoj televizijskoj emisiji, u kojoj je novinar pitao srpskog predsjednika Aleksandra Vučića kolika je njegova plaća. Hiljadu eura, odgovorio je Vučić i dodao: ‘Možda koji dinar više, ali to je zanemarivo.’ Zar je to moguće? Zar predsjednik Srbije zarađuje samo 7500 kuna, što je jedva pola plaće nekog našeg saborskog zastupnika i to bez raznih dodataka? Naravno da nije. Riječ je o tome da je on svoju plaću preračunao u eure, a oni u Srbiji vrijede mnogo više nego u Hrvatskoj. Zato je u srpskoj sve drukčije nego u hrvatskoj ekonomiji. Apsolutnu prednost ima izvoz, a ne uvoz, i proizvodnja, a ne trgovina. Zato i stranci dolaze u Srbiju da proizvode, a ne da trguju, pa grade tvornice, a ne šoping-centre. To, uostalom, kaže i Vučić: ‘Mi s mojom plaćom normalno živimo.’

Sadašnji tečaj kune uspostavljen je još u siječnju godine 1994. i njegova je posljedica propast nekad moćne hrvatske prerađivačke industrije. Prije toga zaustavljena je hiperinflacija hrvatskog dinara (kuna je uvedena pola godine poslije), po receptu koji je u Jugoslaviji primijenio Ante Marković. Ipak, postoje bitne razlike. Zaustavljanje rasta cijena nije bilo moguće bez smanjivanja državnih izdataka. Marković je to učinio na račun armije, dakle najjače strukture u društvu. Valentić i Škegro ispostavili su račun umirovljenicima, dakle najslabijoj društvenoj strukturi. Uspostavljajući tečaj od sedam dinara za jednu njemačku marku, Marković je na prvom koraku snažno usidrio cijene, računajući da će prema potrebi poslije popustiti sidreni lanac, kako ne bi naštetio izvoznoj privredi. U hrvatskom slučaju uspostavljen je tečaj od 4,44 hrvatska dinara za jednu marku, ali je ekipa na čelu s Borislavom Škegrom ubrzo više zategnula lanac na 3,7 HRD-a za jednu marku.

Procesi u ekonomiji u pravilu nisu brzi, ali ovaj put nije trebalo dugo čekati da se dogodi lako predvidljivo urušavanje izvoza. U godini 1993., iako je u zemlji bjesnio rat i divljala inflacija, hrvatski je robni izvoz bio veći od uvoza. Nakon rušenja inflacije i uspostavljanja novog tečaja, izvoz je počeo ubrzano padati, a uvoz rasti, da bi uskoro postao duplo veći od izvoza. Rupa je punjena stranim kreditima. ‘Ova je generacija zaslužila da se zaduži’, izjavio je Franjo Tuđman. Ali krediti nisu išli u razvoj, već su korišteni da bi se održala nerealno jaka kuna i da bi se financirala potrošnja preko mogućnosti. Generacija je obilato naplatila svoje zasluge. Bio je to raj za sve kojima je politika omogućavala bogaćenje na račun zajednice. Priliku je obilato koristilo i inozemstvo, koje je također shvatilo sve koristi i štete od politike za stjecanje i izvlačenje profita. To vrijedi za sve, pa i za Kineze. Nije Plenković prvi premijer koji je putovao svijetom. Zašto bi njegovi rezultati bili drukčiji?

Nakon četvrt stoljeća škegronomike vrijeme je u Hrvatskoj stalo negdje u devedesetim godinama prošlog stoljeća, kao u filmu ‘Beskrajan dan’. Hamletovsko pitanje glasi: Što bi se trebalo dogoditi da svizac Phil konačno ugleda svoju sjenu i da se vrijeme ponovno pokrene?

1/1