‘Čitanje’ audioknjiga na neki način sliči vožnji bicikla ‘bez ruku’. Bravuroznost se stječe vježbanjem. Dok su ruke zaposlene na primjer sjeckanjem luka na kuhinjskoj dasci, a oči suze, uši su zaposlene čuđenjem dječaka koji potajice, u mraku sobe, promatra strogog djeda u spavaćici dok moli pred bizantinskom ikonom, češkajući list jedne noge palcem druge. Tu i mnoge druge scene prisjećanja iz polifonijskog romana ‘Proljeća Ivana Galeba’ Vladana Desnice, tu ‘tiraniju nehotične memorije’ ostarjelog violinista Ivana Galeba u bolesničkoj postelji, dočarava nam glas glumca Zorana Čubrila u najnovijem audioizdanju platforme Book&zvook čije su pokretačice i autorice novinarka i urednica Ljubica Letinić i dramska ton-majstorica Lana Deban.

Na Trećem programu Hrvatskog radija usavršila sam pismo, jezik i dijalekte toga što se zove radio. Promjenom vlasti 2016. on je percipiran kao neotitoistička utvrda, što je bila besmislica. Ukinuti su svi ciklusi koje sam uređivala – govori Ljubica Letinić

Nastojite li audioknjigama podilaziti prezaposlenim pa i lijenim čitateljima ili, naprotiv, ohrabriti one koji više ne mogu gutati knjige kao nekad, poput starijih i slabovidnih čitatelja?

Htjele smo ‘pòdići’ svakome tko bi mogao pronaći zadovoljstvo u takvom načinu čitanja. Mnogi misle da je audioknjiga namijenjena slijepima, iznenade se kad shvate da nije samo to, često se oduševe, zanesu, postanu pasionirani slušači, uživaju u finesama tog žanra. To iskustvo slušanja knjiga na našem jeziku htjele smo podijeliti sa svim onim ljudima koje u tramvaju viđamo sa slušalicama na ušima, sa starijima, s malenima koji još ne mogu čitati sami, njihovim roditeljima koji od obaveza ne stižu čitati, pa s putnicima, rekreativcima ili hobistima čije su ruke zauzete nekom rutinom. Pomislile smo da mlađoj generaciji, koja je ionako stalno slušalicama vezana uz mobitele, ponudimo kvalitetan sadržaj kroz medij koji im je blizak, umjesto što ih optužujemo da su nezainteresirani za knjige, lijeni čitati. A zapravo smo sami odgovorni za njihovo hiperstimulirano okruženje u kojem se njihovi mozgovi razvijaju drugačije, ono nisu naučeni da usredotoče pažnju. Audioknjiga u tom smislu može biti korisna kao alat za treniranje koncentracije od malih nogu. Djeca vole slušati, ona predškolske dobi sposobna su usredotočeno poslušati audiopriču u trajanju do 20 minuta, dakle pratiti radnju od početka do kraja. Pritom još mogu raditi i nešto drugo, crtati ili slagati kocke. To je izvrstan trening za pamćenje i učenje. Napominjemo to često, audioknjige nisu zamjena za knjigu niti su među nas došle da istisnu klasična tiskana izdanja, one su naprosto drugi način čitanja, specifični doživljaj knjige. One nemaju korice i bijele margine po kojima možete pisati bilješke, ni mirisa otisnutog papira, ali imaju neke inačice tih iskustava i neka druga iskustva, svojstvena samo carstvu uha.

Slušanje je delikatan čin

Dugogodišnje ste suradnice, posvećenice radija i njegovateljice njegovih žilavih formi, u obrani njegovih subverzivnih potencijala. Kako biste opisale tu svoju rabotu, kao borbu protiv vjetrenjača ili kao ‘igru staklenim perlama’?

Oboje. To da se igramo vjetrenjačama u naravi je našeg posla. Za te iščezavajuće posrednike, za zvukove ili glas, potreban je zrak. Bez njegovog gibanja ne bismo čuli kako zvuči drveće, pa ni vjetrenjače, kao što ni ljudskog glasa ne bi bilo bez izvornog daha. A to su već perle koje smo otkrile kad smo zakoračile u tada još analogni svijet radija. Od romantične ideje s njegovih početaka, preko zastrašujuće vizije tog medija kao sredstva kojim je Hitler podjarmio vlastitu naciju, i kasnijeg iskupljenja koje se ogleda u konkretnoj, a zatim i u elektroničkoj glazbi, pa i avangardnoj dramskoj produkciji 1970-ih i 1980-ih, mi smo crpile zanimanje za radijski mikro i makroraster. Shvatile smo, radeći za tu utvrdu vladajuće političke, medijske i javne norme, da joj najveće bogatstvo leži u arhivskim deponijima. Mi smo tamo otkrile uporište, referencu, slušale smo audioradove koji bude poštovanje prema njihovim autorima, smionom i rafiniranom korištenju izražajnih sredstava tog medija, na tim smo radovima izoštravale uho za kadriranje i finese koje je moguće izreći samo medijem zvuka. No svijet je otada značajno promijenjen i ubrzan, promijenio se i radio, trajno gušen teretom profitnog ili političkog interesa, on živi nošen inercijom tog previranja i automatizmom playlista. A tu su već dahovi sasvim iščezli. No mi smo s tom tradicijom ostale u trajnom dijalogu, nosimo je sa sobom i u ovakav projekt sofisticirane mobilne tehnologije.

Od svojih sam radijskih roditelja naučila da mi u suštini manipulirajući zvukom, manipuliramo ljudskom podsviješću – ističe Lana Deban

Postoji duga tradicija audioknjiga za slijepe čitatelje. Vaša su se izdanja pak približila formi radijske drame. To je osobito došlo do izražaja u romanu Vladana Desnice ‘Proljeća Ivana Galeba’, s posebno komponiranom glazbom Mara Marketa, ‘drami’ koja traje punih 17 sati, no slušatelj je nagrađen svakom njezinom minutom.

U ovaj projekt unijele smo sve svoje znanje koje smo stekle radeći dramsku i dokumentarnu radioprodukciju. Tih 20 godina bavile smo se adaptacijom teksta u medij zvuka i u tim smo pokušajima izbrusile svoju paletu radiofonskih tehnika i upustile se u niz akustičkih eksperimenata. Tu smo naučile razumjeti i tretirati tekst tj. glas kao instrument, šumove kao glazbu, glazbu kao teksturu, a sav akustički prostor kao pozornicu. Zvuk je magičan, prostor mašte, zvuk je od sna – tako su govorili naši radiofonski učitelji. Glasovi viču, šapuću, prijete, miluju, zavode, zapovijedaju, mole, oni su odraz unutrašnjosti, ljudskosti u njenom vrlo čistom obliku. U vezi tih glasova zanima nas svaki fonološki višak, ritam govora, izmjena slogova, intonacija, kadenca, melodija i akcent. Sada, sa svim tim čime smo ovladale u mediju zvuka, knjige radimo, valjda i nesvjesno, na način koji to sve anticipira. Stalo nam je da naše knjige dobro zvuče, kako to kaže i slogan, da budu akustički ugodne, jer je takvo slušanje delikatan i intiman čin. Čim ste pokrili svoje uši, vi ste se povukli iz svijeta. Kroz audioknjigu taj blizak odnos s ljudskim glasom dolazi snažno do izražaja. Taj goli glas koji iz neposredne blizine dodiruje membrane vašeg uha zapravo cijelo vrijeme balansira na finoj liniji sugestivnosti, bježeći od monotonije, a ostavljajući slušatelju prostora za vlastitu nadogradnju.

U Hrvatskoj ste probile led u ovom poslu. Jeste li imale neke uzore?

Prototip digitalne biblioteke audioknjiga za mobitele prije nas napravio je beogradski pisac i muzičar Vladimir Arsenijević, no taj je projekt bio prije svog vremena. Iz tog poduhvata preuzele smo nekoliko vrijednih naslova, Kiševu ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’ u interpretaciji Mikija Manojlovića i divan roman Srđana Valjarevića u očaravajućoj interpretaciji pokojnog Nebojše Glogovca. No audioknjiga kao zasebna forma već desetljećima ima svoju publiku. U zadnjih par godina taj segment izdavaštva na zapadu bilježi nagli rast zahvaljujući razvoju tehnologije koja je omogućila da audioknjige nosimo u džepu, da jednim klikom preuzmemo nekoliko sati audiozapisa u memoriju svog telefona i prepustimo se slušanju u bilo kojem trenutku. Aplikacije za slušanje pamte gdje smo stali, omogućuju da unosimo bilješke, da ubrzamo ili usporimo reprodukciju, da slušamo u offline modu itd. Dakle, slušanje knjiga je postalo komforno, a s manjkom smo vremena shvatili da vrijeme koje smo gubili, npr. u prijevozu do posla, možemo iskoristiti, da ono može postati ugodno. Kako audioknjige na hrvatskom jeziku nemaju mjesto na svjetskim servisima, morale smo izgraditi platformu na kojoj bi ih se moglo slušati, izgraditi sustav za njihovu distribuciju. Podršku za taj koncept dobile smo u Ministarstvu kulture, pa smo s tim i vlastitim sredstvima, u suradnji s tvrtkom Undabot, izgradile Book&zvook.

Ljubice, vaša dugogodišnja novinarska i urednička karijera ovjenčana je s nekoliko važnih nagrada. Pa ipak, one nisu bile dovoljne za prepoznavanje vaših inovativnih radijskih iskoraka u vlastitoj kući – u ‘revizionističkoj reformaciji’ 2016. ukinute su i vaše zapažene emisije na Trećem programu Hrvatskog radija. Je li se u toj paralizirajućoj atmosferi rodio zametak ideje o platformi Book&zvook?

Hvala vam na tom pitanju. To je bilo najružnije razdoblje u mom profesionalnom životu. Dijelim osjećaj neugode sa svima koji su doživjeli degradaciju s motivom prazne ideološke i političke osvete. Nisam bila jedina, to je česta praksa. Došla sam na Treći program 2008., sita majušnog novinarstva javnog radija, zrela da se okušam u uredničkim konceptima na marginama HRT-a, koje sam zatim razvijala zdušno. Motivirala me snažno činjenica što sam ušla u redakciju na čijim su kolegijima još sjedili Giga Gračan, Snješka Knežević, Ljiljana Filipović i Danijel Dragojević. Mogu reći da sam na Trećem programu usavršila pismo, jezik i dijalekte toga što se zove radio. Promjenom vlasti 2016. promijenila se i koncepcija Trećeg jer je percipiran kao neotitoistička utvrda, što je bila besmislica. Ukinuti su svi ciklusi koje sam uređivala, tom su zgodom ukinute i emisije Katarine Luketić, Borisa Postnikova i Hajrudina Hromadžića. Meni nije teško padalo što me nova garnitura ne vidi u svom timu, ali jest to što sam stagnirala i imala stigmu jugoslavenskog fanatika koji je i zaslužio da šuti. No baš je u to vrijeme oživljavao moj alternativni radijski život. S kustoskim kolektivom BLOK ostvarila sam mnoga fm emitiranja putem antene koju smo instalirali na krovu njihove galerije na Trešnjevci, s udrugom Skribonauti provodila sam radionice u kaznionici, gdje smo interni zatvorski razglas pretvarali u stanicu za emitiranje programa koji su proizvodili sami zatvorenici. U to vrijeme, eto, meni je bilo lakše napraviti radio u zatvoru nego na svom radnom mjestu. Znala sam da moram izmisliti novi posao. Lana i ja blisko surađujemo od 2008., kad smo za Treći program zajedno uređivale ciklus o fenomenu čujnog, izgradile smo međusobno estetsko i ljudsko povjerenje, u međuvremenu postale majke, pa smo s tom svojom djecom i mi još malo očvrsnule i narasle. I shvatile da bi im trebalo snimiti lektiru. Sagledale smo sve okolnosti i ohrabrile se za novu etapu puta. Ideja nam nikad nije manjkalo.

Veličina Radio Zagreba

Lana, koliko se vaše radijsko iskustvo vrhunske ton-majstorice moglo razigrati na platformi Book&zvook? Što može mikrofon, a ne može kamera?

Zvuk je na neki način oduvijek bio oko mene, od djetinjstva kad smo brat i ja razmatali tatine magnetofonske vrpce po dnevnom boravku do umjetničke akademije u Bostonu gdje sam otkrila odsjek zvuka i paralelno se bavila zvukom, fotografijom, videom i instalacijom. Tamo sam o zvuku naučila razmišljati kao o plastičnom mediju koji se može podvrgnuti postupcima iz drugih umjetničkih disciplina. Naučila sam da to što me zanima ima ime i povijest, otkrila sam mnoge umjetnike, od Johna Cagea nadalje. Ta znanja bila su inspirativna, kao i tonski studio u kojem je bilo moguće igrati se medijem do krajnjih granica i profesori koji su poticali kreativnost i eksperiment. Po povratku u Zagreb imala sam sreće na radiju zateći generaciju ton-majstora i redatelja zaslužnih za ono po čemu je Radio Zagreb bio prepoznatljiv, međunarodno priznat i nagrađivan. Delka Lambaša, Krešimir Osman, Mladen Rutić i Vito Gospodnetić stvarali su jezikom radiofonije u studijima koji su tada još mirisali na analogiju, montirali magnetofonsku vrpcu škarama i ljepilom. Iako nam današnja digitalna tehnologija nudi beskrajne mogućnosti u manipulaciji zvukom, važno je to iskustvo dodira s vrpcom, osjećaj zvuka pod prstima i oslanjanje na sluh. Od svojih sam radijskih roditelja naučila da mi u suštini manipulirajući zvukom, manipuliramo ljudskom podsviješću. Na radiju je zahvaljujući urednici Katji Šimunić započela i moja suradnja s Damirom Bartolom Indošem i Tanjom Vrvilo u kojoj smo kroz ciklus ‘Šahtofonija’ imali priliku performans uvesti u prostor radiofonije i obrnuto, baviti se binauralnim zvukom i sklapati nove zvučne konstrukcije. Book&zvook sublimacija je tih iskustava, a opet i novi izazov. I tu se izražavamo u zvuku, no audioknjiga zasebna je forma sa svojim zakonitostima i mogućnostima. Tu je, naravno, i novi aspekt poduzetništva, nova tehnologija, izgradnja aplikacije, izgradnja nečeg novog.

Prvi put surađivale ste s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba na poemi-basni ‘Ježeva kućica’ Branka Ćopića. Nedavno objavljeno izdanje u produkciji Transonice, audioknjiga ‘Proljeća Ivana Galeba’, vrhunski je roman koji nisu imale prilike čitati brojne generacije, ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, stasale nakon devedesetih. Taj žanrovski rijedak primjer romana-eseja u hrvatskoj i srpskoj književnosti secira suvremene i svevremene teme – bolest, smrt, prolaznost, dosadu, vlast – i usto zvuči suvremeno! Upravo vaše audioizdanje Desnicu predstavlja kao prvoklasnog suvremenog pisca.

Mi smo u Srpskom narodnom vijeću i Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba pronašle izuzetnog partnera i presretne smo što smo s njima dobile priliku uvesti u digitalno doba dvije monumentalne, a zanemarene književne figure našeg jezika, iz ne tako davnog, ali ipak iz prošlog stoljeća, kao prva izdanja naše edicije klasika za djecu i odrasle. Briga o ritmu i zvuku jezika u ‘Ježevoj kućici’ je gotovo samorazumljiva jer je u stihu i rimi, lako je vidljiva, tako prirodna, da nam se skoro čini da je to jezik sam, a ne Branko Ćopić, pa smo skloni zanemariti koliko je on velik pisac. Slična pažnja usmjerena na zvuk i ritam pisma ogleda se i u polifonijskom romanu Vladana Desnice. Tu je knjigu on pisao dvadeset godina ne zato da bi promijenio uvjerenja vlastitog lika, već zato da bi oblikovao skladan zvuk svake njegove misli. Desnica je bio i glazbenik i to se u njegovoj rečenici čuje, čuje se i na razini ulomka i tematskih cjelina i cijelog trajanja. Sigurne smo da je on svoj roman pisao slušajući ga. I zato je taj roman, kao malo koji, zaslužio da bude prvi čitan naglas. Osim toga, vrijedi čuti bogat jezik tog teksta koji ne spada ni u svoje ni u ovo naše vrijeme, jer pripada svim vremenima i zato zvuči suvremeno, kao i iskustveni luk i eruditski uvid Ivana Galeba. Mi smo naročito ponosne na ovo izdanje zahvaljujući na prvom mjestu glumcu Zoranu Čubrilu koji je volio taj tekst i u svakom smislu pokazao da ga je dostojan. Rad na ‘Proljećima’ iscrpio nas je strahovito, ali je svaka minuta posvećena toj knjizi bila predivna. I odvojile smo se od nje s težinom kojom se odvajamo od svega što je lijepo, ali zadovoljne jer je prepuštamo drugima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.