>

novosti logo

Lažeš, Kolinda

Osim malih, tupavih laži, predsjednica Grabar-Kitarović širi velike i ozbiljne laži. One, te laži, nisu ozbiljne zato što su vješto zakamuflirane pa ih je teško detektirati. Ozbiljne su zbog toksičnih posljedica koje na sebi osjećaju najranjivije društvene skupine, najčešće mete predsjedničinih laži

Kako vrijeme odmiče, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izgovara sve bestidnije laži. Lagala je od prvoga dana mandata, ali taj je običaj u međuvremenu evoluirao. U zadnje vrijeme povremeno emitira male laži. Radi se o lažima koje su toliko prozirne i lako provjerljive da nitko u njih ne vjeruje. Osim malih, tupavih laži, Grabar-Kitarović širi velike i ozbiljne laži. One, te laži, nisu ozbiljne zato što su vješto zakamuflirane pa ih je teško detektirati. Ozbiljne su zbog toksičnih posljedica koje na sebi osjećaju najranjivije društvene skupine, najčešće mete predsjedničinih laži. Gledano u kontekstu vremena, predsjednica je dosad lagala o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Laži koje se odnose na futur mogu se nazivati i neistinama, jer iza njih možda doista stoji uvjerenje da će se nešto ostvariti, iako zdrav razum i ograničena politička moć takve želje pobijaju u startu.

Na upozorenje Milorada Pupovca o porastu nesnošljivosti prema srpskoj manjini, u veljači 2016. odgovorila je pismom u kojem je njega i tjednik Novosti optužila za ‘očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda’

U noći kad je izabrana za predsjednicu, obećala je da će Hrvatska postati jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja na svijetu. Budući da je najavljeni plan naumila ostvariti provođenjem mjera koje nisu u njenoj ovlasti, jasno je da se radilo o klasičnom obmanjivanju birača. Protok vremena pokazao je i da su u istom ishodu okončala obećanja na koja je imala neki utjecaj, poput gospodarske diplomacije, koncepta domovinske sigurnosti, zviždača, preseljenja svog ureda i tomu slično.

Nerealna predizborna obećanja nisu, međutim, specifičnost aktualne predsjednice. Radi se o više-manje standardnom ponašanju političara u Hrvatskoj. Ono što je razlikuje od prethodnika, s izuzetkom Franje Tuđmana, odnosi se na njenu izjavu o ‘ostvarenju zajedništva’. Povodom druge godišnjice mandata, predsjednica je u veljači 2017. trijumfalno obznanila ispunjenje izbornih obećanja. Iako je ta kategorička izjava bila i ostala laž u dobrom dijelu svoga sadržaja, najzanimljiviji dio odnosio se na ono što je predsjednica naglasila. ‘Izborna obećanja sam ispunila, prije svega koncept zajedništva. Dakle zajedništvo je počelo dominirati u javnom diskursu, za razliku od onih podjela’, izjavila je u jednom intervjuu.

Ovu izjavu valja naglasiti zato što je njena vlasnica do toga trenutka činila sve što je suprotno ‘konceptu zajedništva’. U razdoblju na koje se odnosi proklamirano zajedništvo Hrvatska demokratska zajednica pokrenula je predizbornu kampanju na temelju mržnje prema Srbima, Jugoslaviji i ‘antihrvatskim’ elementima u društvu. Dolazeći na funkciju koju i dalje obnaša, predsjednica je dala jedan od ključnih doprinosa u širenju spomenutog narativa. Na upozorenje Milorada Pupovca o porastu nesnošljivosti prema srpskoj manjini, u veljači 2016. odgovorila je pismom u kojem je njega i tjednik Novosti optužila za ‘očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju’. Godinu dana nakon toga, preko austrijskog dnevnog lista ‘Kleine Zeitung’ poručila je svima ‘koji misle da im kod nas nije dovoljno dobro da mogu otići’. Između te dvije izjave, i predizborne kampanje koja im je prethodila, zamjetno je porasla društvena netrpeljivost i prezir prema srpskoj manjinskoj zajednici i drugim elementima u društvu koji su po kriterijima hrvatske predsjednice nedovoljno domoljubni.

Predsjedničine brojne izjave slične intonacije, i pismo iz 2016. koje je nedavno opet poslala na Pupovčevu adresu, pokazuju da ona, suprotno tome, smatra kako su za razbijanje zajedništva krivi drugi – njeni politički neprijatelji i srpska manjina u Hrvatskoj. No stvarnost je u pravilu suprotstavljena nacionalističkim lažima, kao i u ovom slučaju.

‘Zajedništvo’ koje je tobože uspostavila još prije dvije godine krovna je laž njenog dosadašnjeg političkog djelovanja, sagrađena na nizu neistinitih izjava koje su obilježile dosadašnji tijek mandata. Najžešći sukob s činjenicama predsjednica i dalje vodi u polju Drugog svjetskog rata i Jugoslavije. Sredinom 2017. na sastanku Inicijative triju mora izjavila je da su ljudi u Jugoslaviji ‘rođeni s pogrešne strane željezne zavjese’. Iako je nakon toga u javnosti više puta upozorena da je riječ o notornoj laži, do kraja godine još je najmanje dva puta ponovila tu tvrdnju.

Od velike laži spustila se potom na niz manjih. ‘Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor’, rekla je o Hrvatima općenito, da bi potom izrekla neistine o vlastitom iskustvu. ‘Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna’, kazala je jednom prilikom, izrekavši u svega nekoliko rečenica najmanje pet neistina, od priča o zabrani imenovanja porijekla i deklariranja nacionalne pripadnosti do izostanka izbora po pitanju mliječnih prerađevina.

U slučajevima kad se ne upušta u neistinite opservacije o ustašama, onda relativizira fundament njihova djelovanja i tim relativizacijama potiče intelektualno razmnožavanje i društvenu legitimaciju marginalnih desničarskih lažova

U raznim verzijama i s istim tretmanom istine, predsjednica se do danas nastavila obračunavati sa zemljom koja ne postoji 30 godina. Ponekad, kao prošlog tjedna, pridala joj je i represiju nad nepostojećim događajima, rekavši da Hrvat u njoj nije mogao pjevati pjesmu ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’ koja je nastala 1999. godine. Nanizala je potom impresivnu količinu laži tvrdeći da se u ‘tim vremenima’ nije smjela spominjati ‘Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što se izražavalo domoljubljem’. Drugom prilikom je također lažno ustvrdila da je jugoslavenskim vlastima ‘smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere’.

Nasuprot Jugoslaviji, za koju je predsjednica osmislila jednu cijelu paralelnu stvarnost, izgrađen je jednako lažan narativ o poraženoj strani. Najpoznatiji je slučaj pozdrava ‘Za dom spremni’. Preko izjave o ‘dvostrukoj konotaciji’ premijer Andrej Plenković dao je nemjerljiv doprinos legalizaciji notorne laži, ali je predsjednica još dublje otišla u povijesti, nazvavši ga ‘starim hrvatskim pozdravom’. Da laže svjesno, predsjednica je pokazala u nedavnom intervjuu ‘Hrvatskom tjedniku’. Nakon što je pod pritiskom vanjskih utjecaja prošle godine povukla izjavu pod obrazloženjem da joj je bivši savjetnik dao podatak o krivom godištu toga usklika, u desničarskom se tabloidu opet poigravala tezom o drevnosti ustaškog pozdrava.

Tijekom posjeta Argentini, gdje se sastala s potomcima ustaša koji i dalje obilježavaju propalu kvislinšku tvorevinu, izjavila je da su ‘nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine’. Ova izjava nije laž jedino ako ustaše smatramo domoljubima, a njihovu krvoločnu rasističku politiku ‘opravdanim zahtjevom za slobodom hrvatskog naroda i domovine’. Kao što bi, po analogiji, Thompson – inače omiljeni glazbeni izbor aktualne predsjednice – bio ‘domoljubni’ pjevač. Lažna je i besmislena konstatacija da su ‘Hrvati’, odnosno ustaše u Argentini ‘dijelili sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima’.

U slučajevima kad se ne upušta u neistinite opservacije o ustašama, onda relativizira fundament njihova djelovanja i tim relativizacijama potiče intelektualno razmnožavanje i društvenu legitimaciju marginalnih desničarskih lažova. Kad u slučaju Ante Pavelića kaže da smo ‘svi mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen’, pa u nastavku tek doda da je ‘učinio neke fatalne pogreške’, predsjednica zamućuje njegovu monstruoznu politiku. Isto vrijedi i za zločine u Jasenovcu, za koje Grabar-Kitarović ističe da ‘treba provesti kompletnu forenziku’ i da ćemo ‘tek tada pouzdanije moći utvrditi što je sa žrtvama u Jasenovcu’. Ne radi to pritom samo preko izjava, nego i konkretnih akcija. Kao što smo napisali u više navrata, nekoliko godina zaredom dala je pokroviteljstvo ljudima koji negiraju masovne ustaške zločine, organiziraju rođendane Paveliću i u Hrvatskoj vode organizaciju koju je osobno osnovao.

Što se tiče ustaša, Grabar-Kitarović i tu zaokružuje (lažnu) priču, od simbolike, smisla njihova postojanja, uzroka stradanja do bijega na druge kontinente. Posredno laže i na odru ustašama, kad njeni emisari na svečanim pokopima Pavelićevih vojnika ističu da su ubijeni ‘samo zato što su bili domoljubi’. Čini to i osobno, kad komemorira ustaše kao žrtve ‘komunističkog totalitarizma’, iako su stradali u ratnim sukobima.

Osim učestalih izleta u historijski revizionizam, garniranih najgorim setom laži, predsjednica je na isti način aktivna po pitanju izbjeglica. Sve relevantne statistike pokazuju da je neistinita njena prošlogodišnja izjava o 1,2 milijuna izbjeglica koji su došli u Europu, te su po njoj bili ‘uglavnom mladi i snažni, dok su žene i djeca, te oni koji nisu imali snage, ostali u svojim domovinama’. Nije istinit ni istup predsjednice u kojem je rekla da ne može osuditi bešćutne politike Mađarske i Italije zato što ‘Europa ne može na plećima nositi teret bijede cijeloga svijeta’. Najveći teret te bijede je naime na drugim kontinentima. Jednako suprotstavljena istini bila je i njena izjava da izbjeglice nanose štetu hrvatskom turizmu.

Nakon što su preko teorija zavjere migranti pretvoreni isključivo u pitanje nacionalne sigurnosti, bilo je sasvim očekivano da će predsjednica lažima opravdavati obilato dokumentirane slučajeve nezakonitog postupanja hrvatske policije. ‘Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle, razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!’ poručila je u srpnju ove godine.

Konfabulirala je i u brojnim drugim temama, od tvrdnje da Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa vodi osobni rat protiv nje, do nazivanja nogometnih huligana pripadnicima Orjune ili portretiranja susjedne BiH kao legla islamskog terorizma u Evropi. Bez obzira na temu o kojoj izgovara neistinite tvrdnje, primjetno je da sebe ili građane hrvatske nacionalnosti uvijek stavlja u poziciju potencijalnih žrtava kojima prijeti opasnost, iako u stvarnosti progovara kao cinični predstavnik društvene i političke moći. Prave žrtve njenih neistinitih istupa najčešće su društvene skupine nad kojima se desnica u Hrvatskoj godinama iživljava, bilo da je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini, izbjeglicama ili predstavnicima lijevo-liberalne scene, odnosno nositeljima ‘komunističkog totalitarizma’ koji – upozorava predsjednica kroz opisane bajke – nastoje dovršiti ono što su počeli njihovi prethodnici.

Unatoč svemu, Grabar-Kitarović ne predstavlja naročitu iznimku od matičnog političkog korpusa kad je riječ o lažima i onima protiv kojih su usmjerene. Radi se o univerzalnim značajkama ideologije nacionalizma. U hrvatskom ambijentu huškanje na zelene, žute i slične vragove kao podrivače hrvatske države, nasilje nad historijskim nasljeđem, umjetna proizvodnja unutarnjih i vanjskih neprijatelja utemeljena na goloj laži, bili su devedesetih godina standardna uređivačka politika državotvornih tabloida i Ureda predsjednika Franje Tuđmana. Njegova nasljednica ih dobrim dijelom reproducira, prakticirajući usput negiranje agresije na Bosnu i Hercegovinu ili kršenja ljudskih prava i medijskih sloboda u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Jedina je razlika u granicama koje aktualna nositeljica predsjedničke funkcije iz dana u dan sve više pomjera. To joj omogućava i globalni politički ambijent koji lijepo korelira s nasljeđem njenih ideoloških uzora u Hrvatskoj. Laž je opći princip hrvatske državotvorne politike, samo je u slučaju Kolinde Grabar-Kitarović poprimila posebno nakaradnu formu.

1/1