>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Bolonjski proces

Sveučilišni studij unutar Bolonjskog modela nalikuje odnosu poslužitelja (profesor) i klijenta (student) na tržištu obrazovanja, povezanih poslovno-interesnim relacijama, a svaka nova studijska godina jest početak novog kruga isporuke ECTS bodova koji se prikladno nazivaju i kreditima

BOLONJSKI PROCES; termin koji nas upućuje na Bolonjsku deklaraciju, odnosno sveobuhvatnu obrazovnu reformu u Europi. Deklaraciju su potpisali ministri obrazovanja europskih zemalja u lipnju 1999., Hrvatska se pridružuje 2001., a Bolonjski proces izvodi se u praksi zadnjih petnaestak godina. Ispostavilo se da je na djelu svojevrsna ‘amerikanizacija’ tradicionalnih europskih obrazovno-znanstvenih modela, napuštanje ideje univerziteta kao ‘zajednice jednakopravnih (studenti i profesori) u razlikama koje povezuje potraga za znanjem i znanstvenom istinom’ te podvođenje visokog obrazovanja i znanosti tržišno-kapitalističkoj matrici u svrhu održanja globalne europske konkurentnosti.

Svjedočimo diktaturi aplikativno-projektne logike tzv. primijenjenog znanja na račun fundamentalno-teorijskih spoznaja; forsiranju tijesne veze između obrazovanja, znanosti, tržišne ekonomije i poduzetništva; komercijalizaciji i komodifikaciji obrazovanja (sve više školarine, privatizacijski procesi u obrazovanju…) te rapidnom padu opće razine znanja koja se stječe obrazovanjem.

Sveučilišni studij unutar Bolonjskog modela nalikuje odnosu poslužitelja (profesor) i klijenta (student) na tržištu obrazovanja, povezanih poslovno-interesnim relacijama, a svaka nova studijska godina jest početak novog kruga isporuke ECTS bodova koji se prikladno nazivaju i kreditima. Ovakvim se tipom studija povlači direktna korelacija između visokog obrazovanja i tržišta rada kao samopodrazumijevajuće krajnje točke valorizacije obrazovnog procesa, što je višestruko problematična stvar. Time se ideja obrazovanja – kao nikad dovršenog procesa ljudske emancipacije – sužava na parametre stjecanja stručnih zanatskih kompetencija i prečice ka ‘dobrom poslu i zaradi’. Takav je stav duboko ciničan i licemjeran jer u nestalnim globalnim uvjetima sve fleksibilnije i nesigurnije (neregulirane) makroekonomije i dokidanja prilika za rad, odgovornost za zaposlenje prenosi na svakog od nas pojedinačno, nagovarajući nas kao međusobno konfrontirane konkurente na dereguliranom tržištu rada.

Iako će se unutar Bolonjskog procesa pronaći i nominalno zagovarana načela kritičkog mišljenja i spoznaje, takav pristup ostaje reduciran na libertarijansku obranu prava na građansko-svjetonazorsku i identitetsku različitost te ne seže do razine kritike ideologije koje je i sama Bolonjska reforma proizvod. Ono što učimo i kako učimo – kao i ono što ne učimo, a trebali bismo – izlazni su rezultati neposrednih obrazovnih i ekonomskih politika te njima pripadajućih interesa i stoga nisu tek odraz logike ‘prirodnog’ stanja stvari.

1/1