>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Civilno društvo

U ratovima 1990-ih civilno-društvene inicijative imale su važne antiratne i antinacionalističke doprinose, nakon čega dolazi do njihovog širenja. Upravo to obilježava razdoblje tranzicije: iritantna pauperizacija ovih društava od zapadnih ‘misionara demokracije’ i domaćih plaćenika u tom procesu

CIVILNO DRUŠTVO; termin koji tretiramo u kontekstu suvremene kapitalističke demokracije, iako je pojam puno stariji – seže do antičke Grčke i Rima – a neodvojiv je od zapadnjačkih tradicija prosvjetiteljstva i liberalizma.

Civilno društvo označava sferu javnog interesa koja je pozicionirana između države – s njoj pripadajućim institucijama – i ekonomsko-tržišnog sektora te se njegova razvijenost i kapaciteti uzimaju kao važna mjerila prilikom stupnjevanja razvitka demokracije u nekoj zemlji. Glavni su protagonisti i akteri civilnog društva nevladine udruge, ali se u njega nerijetko ubrajaju i druge inicijative šireg socijalnog dosega, primjerice humanitarne organizacije.

U civilno društvo impregniraju se vrijednosti poput slobode govora ili prava na društveno djelovanje, odnosno angažman. Civilno se društvo u različitim oblicima artikuliralo i u SFRJ (angažirana umjetnost, kritičko-intelektualni rad i sl.), sve intenzivnije od druge polovice 1960-ih nadalje, no ne bez povremenih konfrontacija s organima države. Naknadnim pogledom i pameću, liberalno-građanske i društveno-aktivističke inicijative tog tipa interpretirat će se kao unutarnje snage koje nisu tek promovirale demokratske vrijednosti, već i pripremale teren za nadolazeću hegemoniju kapitalizma (ovakva su tumačenja donekle pojednostavljena jer su elementi tržišne ekonomije u Jugoslaviji bili prisutni barem već od sredine 1960-ih).

U ratovima 1990-ih civilno-društvene inicijative imale su važne antiratne i antinacionalističke doprinose, nakon čega – s većom prisutnošću tzv. međunarodne zajednice u vidu spomenutih nevladinih organizacija, nominalno angažiranih na uspostavljanju i širenju zapadnjačke verzije demokracije na prostorima bivših socijalističkih država – dolazi do njihovog širenja. Upravo to, u ovom kontekstu, važno obilježava razdoblje tranzicije: iritantna pauperizacija ovih društava od zapadnih ‘misionara demokracije’ i domaćih plaćenika u tom procesu.

Ova su društva viđena i tretirana kao nedorasla, potrebno ih je bilo uputiti pravim, modernim i progresivnim idejama i vrijednostima. Stoga je karakter naše tranzicije opravdao potrebu za marksističkom analizom civilnog društva. Bilo one koja u tom modelu prepoznaje pozadinsku, ali konstitutivnu, socijalno-kulturalnu stranu političke ekonomije neoliberalizma, ili nešto suptilnijih, ali vrlo srodnih, kritika gramšijevskog tipa koje u sferi civilnog društva lociraju cijeli set aparature bitne za održanje i perpetuaciju buržoasko-kapitalističke hegemonije vladajućih klasa, njihovih ekonomsko-političkih i društveno-kulturalnih interesa.

1/1