Rezultati Damira Jelića kao gradonačelnika i župana, iznimno su slabi. U Karlovcu je uspio pogurati tek izgradnju slatkovodnog akvarija Aquatica, nekoliko dječjih vrtića i kružnih tokova. Valja mu priznati da je u posljednji čas njegova mandata gradonačelnika postalo sigurno izvođenje dugogodišnjeg projekta obrane grada od poplava koji će potrajati do 2023. i koštat će skoro 700 milijuna kuna dok je kao župan potpisao sporazum o gradnji ogulinskog sustava obrana od poplave, vrijedan 186 milijuna kuna.
Bolje nego u praktičnom radu, Jelić se oduvijek snalazio u kadroviranju i unutarstranačkim čistkama. Tako je još krajem prošlog desetljeća počistio iskusnije kadrove u karlovačkim školama i gradskoj administraciji. Osobito je brutalan bio njegov obračun s činovnicima prijašnjih župana u uredima Karlovačke županije, dok je od lokalnih medija napravio neviđenu sprdnju. Preimenovao je Karlovački tjednik i Radio Karlovac kako bi uništio svaku uspomenu na njihove bolje dane i zaposlio stranačke anonimuse bez dana iskustva u novinarstvu. No njegova najznačajnija tekovina jest hermetičko zatvaranje bilo kakvih putova zapošljavanja nestranačkim kadrovima. Minorna nestranačka zapošljavanja bila su još moguća za njegovih prethodnika, no Jelić se pobrinuo da bilo kakva iznenađenja postanu nemoguća.
Kulturna politika mu je također bila katastrofalna. Iako je za njegovih mandata Karlovac izgubio Slavka Goldsteina, Josipa Vaništu i Stanka Lasića, imena ulica dobivali su njihovi manje značajni suvremenici koji su za razliku od navedenih velikana, uvijek bili apolitični ili na tuđmanističko-državotvornoj liniji.
U vrijeme približavanja Tomislavu Karamarku, kako bi se ubacio u histerični antikomunistički trend, promijenio je naziv Trgu Josipa Broza Tita, koji se sada zove – Trg hrvatskih branitelja. Time se pokušao približiti ovom privilegiranom sloju s kojim nikad nije bio na ‘ti’ jer je u vrijeme rata, u punoj mladenačkoj snazi, bio tek zagrebački student.
U zadnje vrijeme se bavio snimanjem krajnje kičastih lokalpatriotskih propagadnih spotova i pisanjem tekstova pjesama za iste. Napisao je i dvije knjige o svom odnosu s dragim Bogom. Spektakularno ih je promovirao u Crkvi Svetog Josipa, u idolopokloničkom okruženju lokalnih HDZ-ovaca. U ovoj crkvi su održavane čak i neke svečane sjednice Županijske skupštine. Za gradske pročelnike i direktore svake je godine organizirao tzv. duhovnu obnovu u samostanu Karmel svetog Ilije na hercegovačkom Buškom jezeru, odakle je dolazilo više priča o terevenkama i dernecima nego o duhovnoj obnovi. Njegovi pročelnici su se žalili da višesatni sastanci sa županom izgledaju zabavno poput misaonog waterboardinga. To ne čudi s obzirom na to da su izlaganja ovog bivšeg profesora hrvatskog jezika, tokom petnaestogodišnjeg političkog staža poprimala sve radikalnija pitijska obilježja, u čemu je dosljedno skidao verbalne vještine jednog Milana Bandića. Sa srpskom zajednicom bio je korektan što mu nije bio problem s obzirom na to koliko je Srba ostalo, dok je antifašiste uglavnom ignorirao.
Između redova Damir Jelić davao je naslutiti da se u budućnosti vidi u svojevrsnom domoljubnom marketingu, za što je očito skupljao radove i reference. Uzimajući u obzir suradnju s komunikacijskim magom dr.sc. Božom Skokom, s kojim se zbližio još tijekom gradonačelničkog mandata, to i nije preveliko iznenađenje.
