Vrlo je malo arapskih filmaša svjetskog glasa u povijesti kinematografije, a nije nipošto čudno da onih ženskog spola nema nimalo jer svijet filma, kao što je dobro poznato, tek u najnovije je doba otvoreniji za sineastice, ponajprije zapadnjakinje. Zadnjih godina jedna se arapska filmašica, Marokanka Maryam Touzani, ipak uspjela afirmirati na svjetskoj sceni.
Danas 43-godišnja Touzani rođena je u Tangeru, a nakon završenog studija novinarstva u Londonu započela je karijeru kao filmska žurnalistica, da bi se prije desetak godina filmom počela baviti kao autorica vlastitih radova. Isprva su to bili kratki igrani uradci o djevojčicama u srazu s opresivnim tradicionalizmom, potom se okušala kao glavna glumica u dugometražnom igranom ostvarenju "Razzia", za koje je, zajedno s režiserom Nabilom Ayouchom, napisala scenarij, a onda je 2019. ostvarila i cjelovečernji redateljsko-scenaristički debi.
Taj film, "Adam", radnjom smješten u Casablancu i usredotočen na odnos solidarnosti dviju žena različitih generacija, od kojih je jedna majka, a druga to uskoro treba postati, premijeru je imao u najuglednijem sporednom programu kanskog festivala, "Izvjesnom pogledu", i bio nominiran za Queer Palmu. Drugi autoričin dugi film, "Plavi kaftan", glavni predmet ovog teksta, također je, no još uspješnije, prikazan u kanskom "Izvjesnom pogledu" (nagrada Fipresci), a ono što ga je pogurnulo ispred "Adama" bio je ulazak na proširenu listu kandidata za Oscara za najbolji strani film, što mu je donijelo znatan publicitet iako nije izborio nominaciju.
Touzani je drugi put zaredom radila film u kojoj joj je glavni oslonac Lubna Azabal. Najpoznatija po naslovnoj roli u probojnom filmu Denisa Villeneuvea "Naša majka", Azabal je glumica koja fascinira kako pojavom, tako i užeglumačkim umijećem, osobnost koja s lakoćom može iznijeti film na svojim plećima. Sitne i skladne figure, osebujnog lica koje kamera voli, može podsjetiti na Brooke Adams, nositeljicu nezaboravne glavne ženske uloge u "Nebeskim danima" Terrencea Malicka. U "Plavom kaftanu" Azabal je kao neizlječivo bolesna supruga vrsnog tradicionalnog krojača skrivenih homoseksualnih sklonosti (također odlični Saleh Bakri) sidrište ne samo priče, nego cijele strukture filma.
Njezina magnetična pojava, suptilni erotizam, prezentiranje voljne čvrstoće i sposobnosti razumijevanja složene situacije koju je njezinom liku donio intimni i profesionalni život sa suprugom, ključni su za uvjerljivost vrlo intrigantnog narativa o odnosu dvoje ljudi koje nedostatak obostrane seksualne privlačnosti (ona njega želi, dok je za njega prakticiranje seksa s njom prikriveno mučna djelatnost) ne razdvaja, jer je mnogo snažnije ono što ih povezuje – velika duševna srodnost i optimalno profesionalno nadopunjavanje.
"Plavi kaftan" priča je o ljubavi koja ruši u prah Freudovu tezu o najplemenitijem osjećaju kao pukoj sublimaciji seksualnog nagona, i čini to ne samo uvjerljivo nego i dirljivo, istovremeno obrćući rodne uloge u konzervativnoj sredini – ona je neupitna glava te dvočlane obitelji, on je i psihički i profesionalno na tradicionalno ženskoj poziciji. Uspostava trokuta kroz lik njegova mladog naučnika (solidni Ayoub Missioui), odnosom učitelja i učenika donosi poveznicu s "Adamom", ali i proširuje obitelj i donosi joj budućnost i nakon protagonistkinjine smrti.
Mana filma njegov je suviše spor ritam, s obzirom na to da ne sadrži narativnu podrobnost koja bi takav ritam opravdala, niti njime, s druge strane, postiže sugestiju transcendentnosti kao najbolji izdanci poetike tzv. slow cinema. Sveukupno, riječ je o vrijednom ostvarenju koje ne ostvaruje vrhunske kvalitativne domete, ali zaslužuje znatan respekt.
