Ženski rad je potplaćen i podcijenjen; žene se najčešće doživljava kao roditeljice i njegovateljice; davno izboreno pravo na pobačaj već je duže vrijeme na udaru Crkve i konzervativno-klerikalnih udruga; žene su sve češće žrtve, često nekažnjenog, obiteljskog nasilja; Vlada neadekvatno reagira jer oklijeva s ratifikacijom Istanbulske konvencije…

Bivši premijer Milanović mogao je barem pokušati spriječiti održavanje referenduma o ustavnoj definiciji braka, dok je premijer Plenković obećavao ratifikaciju Istanbulske konvencije, no od toga još ništa – ističe Antonija Petričušić

- Država ostavlja žene da se obračunavaju jedan na jedan s partnerima i poslodavcima. Diskriminacija žena na radnom mjestu je raširena, općepoznata i neprevladiva. Citirat ću aktivistkinje iz Srbije koje kažu da će žene radije svjedočiti o ratnim silovanjima nego o povredama prava na radu. Tako je i kod nas. Žene su egzistencijalno ucijenjene i više se bore za golo preživljavanje nego za druga prava. Sindikalistkinje obilježavaju Dan žena na okruglim stolovima, razglabajući o pojavama, a nemajući načina da im se suprotstave. Većina ženskih zahtjeva istaknuta prije stotinu godina i danas je aktualna - opisuje Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže Hrvatske, položaj žena u današnjem društvu.

Upozorava i na političko ostraciranje žena, na primjerima lanjskog izglasavanja nepovjerenja pravobraniteljici za djecu Ivani Milas Klarić i nedavnog izbora nove predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Smatra da je Dan žena u posljednja dva desetljeća sotoniziran ili doživljavan kao naslijeđe bivšega sustava kojeg se trebalo po svaku cijenu riješiti.

Iz podataka iz domene radnih prava, objavljenih u publikaciji Državnog zavoda za statistiku pod nazivom ‘Žene i muškarci u Hrvatskoj 2017.’, razvidno je da prema udjelu broja zaposlenih u pravnim osobama iz 2015., od ukupno 543.423 zaposlene žene u Hrvatskoj, najviše njih, čak 94.625, radi u trgovini na malo i veliko. Slijedi obrazovni sektor s ukupno 85.999 zaposlenih žena, zatim sustav zdravstvene zaštite i socijalne skrbi u kojem radi 71.493 i prerađivačka industrija u kojoj je zaposleno 70.377 žena. Udio mjesečne bruto plaće žena u plaćama muškaraca iznosi 81,2 posto u trgovini, dok je najmanji, 71,8 posto, u zdravstvu i socijalnoj skrbi.

U političkoj vlasti žene participiraju izuzetno slabo: zastupnica u parlamentu je mizernih 12,6 posto, a visokih državnih i javnih službenica tek 28,2 posto. Ne pomaže ni činjenica da su žene obrazovanije od muškaraca, pa je lani tako 55 posto žena zaslužilo titulu doktora znanosti, a 57,2 posto njih titulu magistrica znanosti, magistara i sveučilišnih specijalista.

Djecu se priprema na poduzetništvo, ali ih se ne se podučava o radničkim pravima, sindikalnom organiziranju ili o povijesti feminističkoga i radničkoga pokreta – kaže Nina Čolović

Pojavom konzervativno-klerikalnih udruga poput U ime obitelji koju vodi Željka Markić, organizatora homofobnog referenduma o ustavnoj definiciji braka kao životne zajednice muškarca i žene, započeo je napad i na seksualna i reproduktivna prava žena – na dostupnost pobačaja i medicinski potpomognute oplodnje. U ime obitelji i organizacije i inicijative poput Zaklade Vigilare, građanske inicijative ProLife ili minorne strančice Hrast na čelu s Ladislavom Ilčićem i njegovim pomoćnikom Hrvojem Zekanovićem bave su uglavnom pokušajima dokidanja prava žena, uz ona etničkih i seksualnih manjina, u čemu imaju ogromnu podršku Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Konzervativci su tako lani i preklani organizirali povorke pod nazivom Hod za život u Zagrebu i Splitu, s porukama da život započinje začećem. U listopadu 2016. udruga U ime obitelji podnijela je Ustavnom sudu suprijedlog za ocjenu ustavnosti tzv. Zakona o pobačaju, zatraživši da se njihov prijedlog doda onom već postojećem iz 1991. godine. Naša sugovornica Bojana Genov upozorava da nakon više od dva desetljeća mlade žene danas ni ne znaju da je pobačaj nekad bio besplatan, a neke od njih ni da je legalan. Još od nižih razreda škole one slušaju o tome da je pobačaj smrtni grijeh i ubojstvo… A atmosferu dodatno nabrijavaju molitvene zajednice koje pred bolnicama opsjedaju žene.

Ipak, Ustavni sud je lani u ožujku odbio zahtjev za zabranu pobačaja, podnesen prije 26 godina, i naložio Saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon. Nakon što su se pribrali od početnog šoka, kampanju za zabranu pobačaja nastavili su u Zakladi Vigilare. Njihov je predstavnik Vice Batarelo sa svojim sljedbenicima prije pet mjeseci ušetao u zgradu Sabora sa 12 dječjih kolica u kojima su bile kutije sa 168.561 potpisom građana koji su zatražili da najavljene izmjene tzv. Zakona o pobačaju idu u smjeru zabrane pobačaja, odnosno nastavka suspendiranja seksualnih i reproduktivnih prava žena.

- Na zakonodavnoj je i sudbenoj vlasti da zaustave takve napade na sekularni karakter društva, za što nisam sigurna da će se i dogoditi jer se vlast ne želi zamjerati Crkvi. Bivši premijer Zoran Milanović mogao je barem pokušati spriječiti održavanje referenduma o ustavnoj definiciji braka, ali se odlučio ne obratiti Ustavnom sudu s pitanjem o ustavnosti referendumskog pitanja. Premijer Andrej Plenković obećavao je pak ratifikaciju Istanbulske konvencije, a njegovi kolege napadali su koalicijsku vladu predvođenu SDP-om za neratificiranje iste. Od ratifikacije još ništa, a svakim dodatnim mjesecom njezinog odgađanja raste moć onih koji joj protive i daje se legitimnost njihovim argumentima - kaže za Novosti Antonija Petričušić, docentica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Dodaje da su takvi, desno-konzervativni oblikovatelji javnih politika vrlo organizirani i ne nedostaje im resursa za njihove aktivnosti kao i odlučnosti u namjeri da svoje ideje provedu u djelo. Ohrabreni su, dakako, i stavom premijera, ali i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je pozvala na što hitniju primjenu onih ključnih obaveza iz Istanbulske konvencije oko kojih ne postoje prijepori. A prijepori očito postoje u slučaju tzv. rodne ideologije, termina izmišljenog s ciljem suprotstavljanja borbi za prava žena i LGBT osoba: moralnom panikom zahvaćeni su i predsjednik Sabora, mnogi ministri i saborski zastupnici, uglavnom iz HDZ-a, kojima su puna usta ‘rodne ideologije’. Slično su reagirali i članovi Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koji su zatražili da se Istanbulska konvencija ne ratificira ‘s ideološki spornim formulacijama’.

Nina Čolović, feministkinja i queer aktivistkinja, smatra da izjava koju su potpisali u HAZU-u ukazuje na zloupotrebu akademskih institucija za održavanje i pogoršavanje posljedica patrijarhalnoga nasilja, ali i zloupotrebu vlastita autoriteta u manipuliranju time gdje će se ucrtati granice znanosti i što će ući unutar ili izaći iz njih.

- Kažu da ‘rodnoj ideologiji’ nema mjesta u obrazovnome sustavu jer ‘u njega ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne’. Ono što prešućuju jest da je ideologija, najjednostavnije rečeno, ništa drugo doli sustav vrijednosti ili ideja. Budući da su imena potpisnika popraćena znanstvenim titulama, treba uputiti i na kontradiktornost njihova razumijevanja roda i spola onome što danas znamo iz suvremene psihologije, biologije, sociologije, antropologije i drugih znanosti koje imaju nešto za reći o tome, što, ako ništa drugo, treba potaknuti na sumnju čitateljica u njihovu proklamiranu dobronamjernost i kompetentnost - ističe Nina Čolović.

Poseban problem je obrazovni sustav koji se zbog svog sve snažnijeg prilagođavanja zahtjevima tzv. tržišta rada nerijetko oglušuje posebno na potrebe žena, koje su zastupljenije u osjetno manje plaćenim i egzistencijalno nesigurnijim zanimanjima. Naša sugovornica kaže da se djecu priprema na poduzetništvo, ali ih se ne se podučava o radničkim pravima, sindikalnom organiziranju ili o povijesti feminističkoga i radničkoga pokreta, gdje su tekstilne radnice, žene zaposlene u tvornicama, u opasnim i nehumanim radnim uvjetima, pokrenule promjene za koje se nastavljamo boriti i danas. Formalno obrazovanje ne nudi djevojkama i djevojčicama resurse i alate potrebne za preveniranje, prepoznavanje i adresiranje obiteljskoga i vršnjačkoga nasilja.

- To se može vidjeti i u potihom napuštanju društveno-humanističkih struka koje su vrelom i okosnicom te kritike, da bi se pažnja usmjerila u potpunosti prema STEM području, favoriziranome zbog njegove profitabilnosti i tržišnoga potencijala. Odgovornost je obrazovnoga sustava da se izgrađuje i mijenja u skladu s potrebama najranjivijih, podržavajući djevojčice i djevojke s invaliditetom, u otežanim socioekonomskim uvjetima, one koje žive u ruralnim područjima, daleko od mogućnosti koje pruža grad, i/ili s iskustvom izbjeglištva - kaže naša sugovornica.

Što se tiče prava žena iz stigmatiziranih društvenih skupina, LGBT populacije i pripadnica etničkih manjina, njima je otežan pristup zaposlenju, a nekima je gotovo potpuno onemogućen, o čemu svjedoče primjerice poražavajući podaci o zaposlenosti Romkinja i iskustva trans žena / transfemininih osoba u potrazi za poslom.

- Onima koje se uspiju zaposliti ostanak je na radnome mjestu ugrožen rasističkim i etničkim, homofobnim i transfobnim nasiljem ili barem konstantnim strahom od nasilja, gdje pokušaji prekrivanja svoga etniciteta ili roda / emocionalne orijentacije postaju strategijama preživljavanja - govori Nina Čolović.

Dodaje da ako žene zarađuju manje od muškarca i češće se nalaze na pragu siromaštva ili žive u njemu, taj se jaz još više produbljuje kad su u pitanju Romkinje, Srpkinje, žene s invaliditetom ili LBT žene. Gorući problem je i nedostatak istraživanja kod nas usmjerenih na dokumentiranje iskustava žena koje su lišene društvene podrške i izložene specifičnim oblicima nasilja, kako bi se moglo nešto aktivno učiniti da se situacija promijeni.

Majčin dan nije pandan Danu žena

Antonija Petričušić kaže da naš obrazovni sustav radije obilježava Majčin dan, koji nije pandan Danu žena, već dan koji slavi tradicionalnu sliku žene kao požrtvovne majke i time doprinosi retradicionalizaciji društva:

- Od žene se danas traži da bude dotjerana, da drži do sebe, ali i da drži sva četiri kuta u domaćinstvu i preuzme glavninu skrbi o djeci, da prihvaća svoju sudbinu drugotne jer je tako oduvijek bilo. One žene koje propituju i prigovaraju takvoj rodnoj neravnopravnosti odavno nisu samo vještice iz Rija, već su etiketirane kao nedomoljubne jugonostalgičarke, jer tom se kvalifikacijom diskreditiraju svi neistomišljenici onih koji tvrde da predstavljaju većinu.