>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Maša Kolanović: Želim vjerovati da književnost jest i može biti mjesto otpora

Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različite potencijalne značenja u književnim tekstovima, a meni se čini kako iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog – poput osjećaja bespomoćnosti i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema

Spisateljica, teoretičarka književnosti te docentica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Maša Kolanović je prije desetak dana dobila Nagradu Europske unije za književnost, i to za njenu posljednju knjigu ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’. Autorica – inače možda najpoznatija po romanu iz 2008. godine ‘Sloboština Barbie’ - u zbirci dvanaest priča, nerijetko napisanih i u žanru horora, piše o iscrpljujućem životu u potrošačkom kapitalizmu. ‘Vještim pripovijedanjem autorica stvara svojevrsnu kafkijansku egzistencijalnu tjeskobu koja nadilazi opis lokalne zajednice i pogađa bolne točke globaliziranog društva (…) Potrošnja kao zamjena za ljudskost, majčinstvo o kojem nije pristojno govoriti, banke kao zlokobni stupovi našeg društva, reklame koje jačaju nezdrave žudnje… to je svijet istražen kroz ovu majstorski napisanu prozu’, stoji u obrazloženju žirija.

Javno financirana potpora književnom i svakom drugom kulturnom stvaralaštvu je itekako važna, ako ne i nužna za opstanak samog polja, pogotovo u neoliberalnim vremenima

Zbirka priča ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’ iznimno je kritična prema društvu potrošačkog kapitalizma. Rečenica ‘u tim našim stanovima stvari preuzimaju kontrolu nad nama kao neka nevidljiva sila’ kao da implicira Marxov iskaz o fetišizmu robe uslijed kojeg se odnosi među ljudima zamjenjuju odnosima među stvarima. Upravo vam je za tu knjigu dodijeljena Nagrada Europske unije za književnost. Dakle, EU - organizacija koju se opisuje i kao ‘neoliberalnu mašinu’ - vas je nagradila za kritiku kapitalizma. Što nam to govori o položaju književnosti unutar aktualnog sustava, ali i o sposobnosti sustava da aproprira kritiku?

Ako je već potrebno prokomentirati nagradu iz ‘’nezahvalne’’ pozicije laureata, uz punu svijest o svim kritikama koje se mogu uputiti na račun Europske unije, ne treba smetnuti s uma da nagradu ne dodjeljuje ‘’mašina”, već su o njoj odlučili ljudi, konkretno žiri čiji članovi sa sobom nose određeni stručni i moralni kapital. Ako u potpunosti poništimo i obezvrijedimo taj aspekt javnog djelovanja, stvari su unaprijed beznadne. Sigurno ima žirija i nagrada na kojima se pisac može i zahvaliti, ne mislim da je ovo jedna od takvih. Ova nagrada kroz potpore prijevoda nagrađivanih djela ujedno podupire više aktera u književnom polju: autora, zainteresirane inozemne izdavače i prevoditelje. Još uvijek smatram da je javno financirana potpora književnom i svakom drugom umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu itekako važna, ako ne i nužna za opstanak samog polja, pogotovo u neoliberalnim vremenima.

Povratak Kafki

Potrošački kapitalizam opisujete kao kafkijanski svijet: i potrošači i zaposlenici reducirani su na kukce, a društveni fenomeni - od religije do obitelji – na konzum. To je zanimljiv obrat, jer je u školskim interpretacijama Kafka interpretiran kao prorok opustošenog svijeta fašizma ili neslobodnog i neprovidnog birokratskog socijalizma. U bivšim realsocijalističkim zemljama potrošačka se utopija doživljavala kao raj, dok ga vi prikazujete kao horor. Što nam Kafka i Gregor Samsa govore o današnjem svijetu te na koji način kapitalizam strukturira i osjećaje?

Ovo što sam pokušala napraviti je ‘’književna’’ interpretacija s većim ulogom afektivnog i intuitivnog kapitala, nešto poput hipoteze za moguće čitanje Kafke i nipošto ne mislim da je to ujedno i ‘’ispravna’’ verzija. Kafka mi se kao pisac sa svojim mračnim i zagonetnim vizijama, a opet žestokim u detektiranju senzibiliteta vremena u kojem je živio, nadao kao blizak po atmosferi i mog vlastitog doživljaja aktualne stvarnosti, apsurda koji proizlazi uslijed inflacije smislene komunikacije, bezdušne pragmatike, monstruoznog narcizma… sistema. Možda su to isto, samo u različitom kontekstu prepoznale i one ‘’školske’’ interpretacije koje spominjete, a koje nisu nužno ‘’netočne”, već samo proizlaze iz različitog senzibiliteta. Svako novo vrijeme i drugi kontekst aktivira različite potencijalne značenja u književnim tekstovima, a meni se čini kako iz našeg kapitalističkog sada u Kafkinim tekstovima možemo pronaći puno toga aktualnog, da ne kažem akutnog – poput osjećaja bespomoćnosti i krhkosti u odnosu čovjeka i sistema. Povratku Kafki, iz perspektive koja je meni bliska, možda idu u prilog historicističke paralele utoliko što je Kafka, naposljetku, svoje tekstove pisao u zamahu razvoja monopolističkog kapitalizma ranog 20. stoljeća, zametku svega onoga što je danas u poodmakloj fazi. Iz takve jedne iskošene perspektive, primjerice, Kafkin ‘’Preobražaj’’ s odmakom možemo čitati kao egzistencijalnu metaforu čovjeka u kapitalizmu, što se događa s ljudskošću u kapitalističkoj strukturi osjećaja. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca, uslijed sakatosti za ekonomsko privređivanje, postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On sam je pak pasivan i nema mogućnost artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakvog suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo ‘’dobre namjere’’ dok istodobno dopuštaju da drugi pored njih crkne. Mene je to sve neodoljivo podsjećalo na naše kapitalističko ‘’sada’’ koje se na ovim prostorima posebno iskristaliziralo u posljednjih desetak godina.

Ova je kriza poput radikalnog striptiza do kosti razotkrila sve mitove suvremenog američkog kapitalizma, a prilika za radikalno propitivanje i stvaranje alternative je gotovo jedinstvena - sad ili nikad

Postoji li izlaz van svijeta potrošnje, dakle svijeta u kojem je ljudski život sveden – kako kaže lik u priči ‘Konzumiranje’ - na ‘kozumiranje – sranje – umiranje’? Da li svaka pobuna nužno završava u rezignaciji ili nihilizmu – poput u Fincherovom ‘Klubu boraca’? Da li je možda književnost to mjesto otpora, ili je tek još jedan artikal iz ponude?

U takvu je perspektivu svakako nužno uključiti više slojeva: rad teksta, efekt čitanja, rad konteksta, i tako dalje. Progresivna književnost bi trebala biti mjesto kritičke refleksije. Pritom je itekako važan učinak na čitatelja i njegova reakcija pri čemu rezigniran i beznadan sinopsis ne znači automatski i rezigniranu čitateljsku reakciju. Štoviše, efekt može biti posve suprotan. Opet, i neki zadivljujuće progresivni tekstovi mogu biti izmanipulirani i zloupotrijebljeni tako da paradoksalno podržavaju sistem. Stvari su poprilično složene da ih se svede na ili-ili poziciju. Želim vjerovati da književnost jest i može biti mjesto otpora, a ne samo jedan artikl iz ponude.

Žensko iskustvo

Zbog čega ste odabrali baš formu kratke priče te pripovijedanje u ich-formi, svedeno na solilokvije bez ikakvih dijaloga? Da li ta forma omogućuje bolje zahvaćanje fragmentarnosti svijeta, koji je kapilarno premrežen potrošnjom – reklamni katalozi, tarife za mobitele, police osiguranja, jingleovi s artiklima i tako dalje – te tako strukturira i sama sebstva?

Pisanje kratkih priča donekle prolazi iz moje vlastite ekonomije vremena pisanja. Kako najčešće pišem u poluvremenu između znanstveno-nastavnih obaveza, odgovaraju mi jezgrovitost, zaokruženost i žestina koje omogućava kratka forma. Iako je prvo lice u pričama dominantno, ono prikazuje različite subjektivitete. U pričama je možda manje dijaloga u klasičnom smislu, ali fokalizacija ‘’dijaloški’’ upija, prorađuje i očuđava okolne diskurse poput svih tih ugovora, tarifa, reklama i slično, koji su postali ‘’prirodan’’ okoliš naše prepoznatljive svakodnevice.

U svim pričama pripovjedni subjekti su žene te se tematizira žensko iskustvo aktualnog sustava. Tu je i iskustvo majčinstva: u priči ‘Beskraj’ na primjeru dojenja prikazuje se dehumanizacija ženskog tijela, koje postaje mašina za proizvodnju mlijeka, odnosno goriva, a dojke se pretvaraju u ‘pumpe’ odnosno ‘prskalice za vrtove’. Istovremeno, djeca se često prikazuju skoro kao potrošnjom opsjednuti paraziti, kao u pričama ‘Lutke iz Černobila’ ili ‘Poštovani kukci’. Na koji način kapitalizam dodatno tlači žene te strukturira obiteljske odnose?

Priča ‘’Beskraj’’ ekonomiju dojenja prispodobljuje eksploatacijskom odnosu na materijalnoj i mentalnoj razini. Dojke iliti sise kao seksualizirani objekt su sveprisutne, ali o dojenju se malo govori osim kroz često vrlo agresivne savjete o pravilnom dojenju. Kapitalizam dobro posluje s patrijarhalnom kulturom u proizvodnji strukturnih nejednakosti već minuli niz godina, a u obiteljskim konstelacijama znamo tko je u tom slučaju slabija strana. Kako glasi dobro poznata rečenica iz ‘’Sluškinjine priče’’ - ‘’bolje nikada ne znači bolje za sve, ono uvijek znači gore za neke’.

Od 2017. vodite projekt ‘Ekonomski temelji hrvatske književnosti’ koji se bavi odnosom književnosti i ekonomije. Možete li reći nešto više, radi li se o istraživanju veze kapitalizma i pojedini stilskih formacija - kao što, primjerice, radi Franco Moretti – i koji su glavni rezultati, što se naše književnosti tiče?

Projekt je ovog proljeća završio s trogodišnjim radom, a rezultati su, da se poslužim birokratskim diskursom praćenja znanstveno-istraživačkih projekata, izlaganja i tekstovi koji su vidljivi na internetskoj stranici projekta. Istraživačka skupina je imala heterogene interese, a problematika kapitalizma je svakako bila jedna od središnjih. U analizama koje su proizašle iz projekta, nastojalo se upravo ‘’potisnuto’’ pitanje kapitalizma vratiti u analizu hrvatske književnosti i ono je iskočilo u širokom spektru tema: od analize nekih manje poznatih Andrićevih tekstova o lihvarenju i kamatama, poput romana ‘’Gospođica’’ preko razotkrivanja ekonomske logike u književnom pretplatništvu 19. stoljeća, pa sve do reprezentacije duga i klase u tekstovima suvremene književnosti. Cilj je bio na svojevrstan način ukazati na jednu perspektivu u interpretaciji književnosti, a eventualni daljnji korak bi bio upravo sustavno obraditi pitanja pojedinih stilskih formacija.

Nedavno ste se vratili iz New Yorka, kamo ste otputovali u siječnju da biste istraživali književnu povijest kapitalizma. Međutim, pred vašim očima odvijala se duboka stvarna društvena, ekonomska i politička kriza kapitalizma: deseci milijuna Amerikanaca ostali su bez posla, dogodio se kolaps zdravstvenog sustava, u Bijeloj kući vlada iracionalni, narcisoidni i opasni populist. Kako biste saželi njujorško iskustvo tijekom pandemije koronavirusa?

Iznimno zanimljiv i duboko zastrašujući bio je taj rez stvarnog života u istraživačku temu, koja je odjednom postala četverodimenzionalna. Vrlo tripoidno iskustvo. Ova je kriza poput radikalnog striptiza do kosti razotkrila sve mitove suvremenog američkog kapitalizma, a prilika za radikalno propitivanje i stvaranje alternative je gotovo jedinstvena - sad ili nikad.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1