Hrvatska vlada pod ravnanjem premijera Andreja Plenkovića u prvom se mandatu praktički nikako nije bavila aktivnom medijskom politikom. I godinama smo se bunili zbog nagomilane impozantne količine takvog nečinjenja. Zatim je u drugi mandat vlada ušla s novim imenom državne administracije nadležne za taj sektor, dodajući mu znakovitu ekstenziju: Ministarstvo kulture sad se zove Ministarstvo kulture i medija. Ministrica je ostala ista, Nina Obuljen Koržinek. Ona je inače negodovala, čitav taj prvi mandat, zbog toga što joj zakoni uopće nalažu da vodi računa i o medijskoj politici.

No osvrnemo li se na nove im prve korake, vidljivost medijske problematike u nadleštvu preimenovanog ministarstva postala je upadljiva gotovo momentalno i veoma konkretno. Baš kao da je Plenković jednim čisto tehničkim, semantičkim postupkom oslobodio zapretanu energiju. Na primjer, mi smo im uporno prigovarali zbog toga što ne mobiliziraju već odavno dostupna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) – preko 30 milijuna kuna – za neprofitne medije. Obuljen Koržinek uzvraćala je riječima da Ministarstvo kulture to ne bi ni trebalo činiti. Ipak, već je Ministarstvo kulture i medija, tri tjedna nakon izbora, oslobodilo polovicu navedenog iznosa. Ministrica kulture, a sad i medija, ranije je tumačila da bi svi procesi odlučivanja o raspodjeli javnog novca medijima trebali biti izmješteni van političkog kruga. Kao poklonica tržišta i čuvarica njegovih vrednota, zalagala se da to bude povjereno uvelike apstraktnom gremiju na razmeđu tehnokratskog i nevladinog. A svakako podalje od tokova iole demokratskog mehanizma reizbora kakvima posredno odgovara i vlada.

Jedan takav posrednički te kvazineovisni hibrid opće prakse – Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva – odlučio je i o dodijeljenih 15 milijuna, no pokazao se još apstraktnijim negoli je ministrica prvotno zagovarala. Sve je počelo kad je iza naziva dobitnika tih sredstava prepoznat jedan kojeg smo dosad promatrali više kao nedozvoljeno oružje za masovno uništenje, recimo to makar simbolički, negoli ikakav medij. U pitanju je, dakako, portal Priznajem.hr o kojem se proteklih tjedana dosta pisalo. Nećemo ovom zgodom ponavljati sve bizarne karakteristike te mediolike aparature za širenje lažnih vijesti u rasponu od proustaških do pseudoznanstvenih.

Borba protiv fake newsa, koje je u ovom slučaju raskrinkao portal Faktograf.hr, pritom je jedan od navodnih prioriteta Nine Obuljen Koržinek. No kad je portal Index.hr od nje zatražio imena odgovornih za dodjelu 1,3 milijuna kuna portalu Priznajem.hr, kao i natječajnu tablicu bodovanja, ispostavilo se da je sastav prosudbenog odbora – tajan. Navedeni razlog tajnosti je, a što bi drugo i bilo, zaštita postupka dodjele novca i načela jednakog postupanja prema natječajnim kandidatima. U ime zaštite našeg interesa od nas samih, dakle, ne možemo saznati ni tko je ustvari razdijelio puste milijune, ni zašto upravo tome komu jest.

Takvo spektakularno izvrtanje teza dobilo je uskoro zgodan epilog u jednome drugom natječaju. Ministarstvo kulture i medija sâmo je ovaj put podijelilo osam i pol milijuna kuna poduzetnicima u kulturnim i kreativnim industrijama, pri čemu je isključilo kriterij po kojemu tvrtka-kandidat mora prethodno poslovati barem dvije godine. Neki od najvećih dodijeljenih iznosa pripali su zatim poduzećima starim tek nekoliko dana, a mi se ne pitajmo naivno kako je to moguće.

O tome je valjda govorila Obuljen Koržinek na tribini Hrvatskog novinarskog društva uoči izbora, kad je govorila o potrebi preinake zakonskog okvira u medijskoj politici. Ne samo o prednostima tržišta, nego i regulaciji koja će udio političkog nad medijskim sektorom gurnuti u sjenu, ako ćemo pravo, tamo odakle se na plasman sadržaja utječe neopazice. A zakoni, ne samo državna medijska strategija koja također izostaje, bili su od ministrice itekako potraživani. Najmanje tri: Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji. Jer nužan nam je njihov remont, o čemu se generalno slažu svi u sektoru i oko njega.

Sve je to Ministarstvo kulture u protekle četiri godine uglavnom opstruiralo, a sama ministrica se postarala za popratni fake news, tvrdeći da u HND-u nalazi partnera čije nacrtno-zakonske sugestije pretežno uvažava. HND je već bio napustio suradnju na izradi Zakona o elektroničkim medijima, međutim, iako je to samo jedan iz niza sličnih primjera. Na koncu se HND jedva izborio za kriznu pomoć ministarstva oštećenim honorarcima u medijima za vrijeme epidemije, dok su drugi zahtjevi ostali na ledu do daljnjeg. Za početak, traži se raspodjela preostalih 15 milijuna kuna od ESF-a, onih koji nas čekaju još od 2015. godine i vlade lijevog centra.

No pitanje je ima li svrhe priželjkivati nastavak priče kojoj okosnicu predstavlja Priznajem.hr. Prije bi se reklo da više smisla ima zahtijevati instantni prekid s takvom praksom i pravilničkim okvirom, te reviziju skandaloznog natječaja. Crta se negdje ipak mora povući, nije dovoljno usputno rogoborenje kontra lupeški nastrojenih manipulatora. Jasno je pritom da nam nimalo na ruku ne ide ubrzani porast krize i besparice.

Štoviše, to stavlja iste vinovnike problema u još povlašteniji položaj. Sredstva iz ESF-a su bila samo lateralna, u času njihova privlačenja, te u kontekstu subvencioniranja neprofitnih medija, e da bi potom s HDZ-ovim vladama postala središnji izvor financiranja. Ili uskrate financija, ovisno o gledištu, ali svakako ne računajući nikad dokinute bazene potpore za komercijalne medije. Zato ove godine sve desperatnije prizivamo i osnivanje javnog fonda za novinarstvo, i kratkoročnog fonda za pomoć novinarstvu.

Naglašavali smo i prije dolaska Nine Obuljen Koržinek na ministarsku dužnost, jer je problem stariji od nje: profitni iliti komercijalni privatni mediji dobivaju godišnje preko 160 milijuna kuna u vidu raznih olakšica i potpora, a neprofitnima je već godinama uskraćeno baš sve. Ne računajući pritom javnu radioteleviziju koju ionako HDZ drži kao svoj stranački relej. Umjesno je stoga postaviti upit o novoj sudbini javne medijske funkcije primjerenog informiranja i edukacije u interesu najširih društvenih sfera, primarno onih najugroženijih. Ili je možda ipak neumjesno, ako premiju iz fonda za poticanje socijalne inkluzivnosti dobiva medij koji politički upravo isključuje određene manjinske skupine društva. To je istodobno jedini pouzdan podatak iz opisanog spornog natječaja s očito neutvrdivim kriterijima. I zato na nj ne treba nipošto pristati, niti se s tim pomiriti, nego ministrici treba dati na znanje da je ovaj put definitivno prekardašila.

U protivnom, ona će nastaviti u istom fonu, a sad i s novim institucionalnim nazivljem i političkim obzorjem. Upozoravali smo već da je Obuljen Koržinek zaglavljena, ne samo što se medija tiče, u nerazumijevanju razlike između medijske javne funkcije i javne usluge. Najdrastičnije je to pokazala na kraju intervjua za portal Hnd.hr prije tri godine. Po njoj, javna funkcija kakvu ima npr. HRT isto je što i javna usluga koju pružaju i komercijalni mediji. Svi su tako pozvani za sve i na sve, pa do sveopćeg blaženstva ostaje samo da udesimo poneke detalje oko profesionalizma i medijske pismenosti.

Nažalost, ministrica kulture i sad još medija, beznadežno je medijsko-politički nepismena te proporcionalno opasna. S takvom regulacijskom zapuštenošću sektora, nije se čuditi ni tome što nam HRT već djeluje kao hipertrofirani Priznajem.hr. Ako se nitko toj antipolitici ne usprotivi valjano, ostatak novca iz ESF-a bit će među ostalim u velikoj mjeri podijeljen istim folklornim desničarima koje treba donekle primiriti, a veći tržišni igrači će ionako dobiti redovnu tranšu. I tako se baš i nismo nešto usrećili činjenicom da je izvršna vlast konačno obratila pažnju na svoje ovlasti. Hvala joj na časti s novim imenom ministarstva, ali gesta je više nego preskupa.