Čelnici triju sindikalnih središnjica – Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisnih hrvatskih sindikata i Matice hrvatskih sindikata – posljednjih su dana terenski aktivni: valja im obići nekoliko većih i manjih gradova kako bi sa svojim povjerenicima i volonterima dogovorili plan aktivnosti za predstojeću referendumsku inicijativu ‘67 je previše’ u sklopu koje će se od 27. travnja do 11. svibnja prikupljati potpisi građana o promjenama uvjeta za mirovinu. Pošto je referendumsko pitanje ‘Jeste li za to da se na referendumu donese sljedeći Zakon o izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju?’ napisano u obliku zakonskog prijedloga, to znači da bi građani, ako referendum bude uspješan, svojim potpisima izravno usvojili novi zakon.
Za pojedine kategorije građana u Hrvatskoj osigurano je 5,5 milijardi kuna po povlaštenim pozicijama. Ne sporimo mi te nagrade, ali neka se taj novac osigura iz drugog dijela proračuna, a ne iz mirovinskog radničkog fonda
Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić već je optužio sindikate da se bave politikantstvom i da nastupaju udruženo s oporbom čime se, eto, igraju osjećajima građana. Braneći svoju poziciju, ministar očito poručuje da referendumom namjeravate destabilizirati mirovinski sustav. Možemo li se nakratko vratiti na početak i vidjeti kada počinju problemi tog sustava?
Problem mirovinskog sustava počeo se pojavljivati još na početku hrvatske samostalnosti, u vrijeme masovnih otpuštanja radnika, koji su zbog zatvaranja tvornica po ondašnjim zakonima odlazili u mirovine. Do 1999. muški su radnici imali mogućnost u mirovinu otići sa 60, a žene sa 55 godina života, odnosno nakon 35 i 30 godina radnog staža. Ekonomska kriza koja je trajala od 2008. do 2015. potjerala je 200 do 300 tisuća ljudi s tržišta rada, dakle svi koji su tada imali ikakve uvjete za mirovinu završili su u mirovinskom fondu. Danas smo došli do toga da imamo gotovo jednak broj umirovljenika i radnika. Podsjećam da smo paralelno za vrijeme vlade Zorana Milanovića 2014. imali i mirovinsku reformu i reformu Zakona o radu, pri čemu se htjelo drastično smanjiti prava radnika. Tada smo procijenili da se trebamo više usmjeriti na radno zakonodavstvo jer smo smatrali da ćemo do 2038., kada je mirovinska reforma trebala stupiti na snagu, a ova je Vlada rok smanjila na 2033. godinu, dokazati da se u Hrvatskoj ne može raditi do 67., već najviše do 65. godine života, kako su to definirale zemlje poput Češke i Slovačke koje su kasnije ušle u EU. Kada ministar govori o politikantstvu, podsjećam ga da se 2014. oporbeni HDZ maksimalno protivio odlasku u mirovinu sa 67 godina. Nama je cilj ispraviti nepravdu jer ova sadašnja Vlada nije imala niti jedan jedini razlog, čak ni Europska komisija nije na tome inzistirala, za tako ubrzanu mirovinsku reformu. Želimo da se zakon vrati na pozicije od 31. prosinca prošle godine. Naravno, svjesni smo da će nas svaka oporba uvijek podržavati ako je nešto tako značajno usmjereno protiv zakona vladajuće većine.
Nesigurni oblici rada
Ministarstvo pak govori o nizu reformskih mjera kojima su omogućili bolji život umirovljenicima, kao što su povećanje penzija, omogućen dodatni rad itd. Oko devet tisuća umirovljenika radi danas na pola radnog vremena – kakav je to život ako nakon cjeloživotnog rada još i u mirovini moraju raditi?
Ključno je pitanje je li smisao izdvajanja novca iz bruto plaće radnika u mirovinske fondove, tj. u dva mirovinska stupa, taj da jednog dana od svog minulog rada mogu dostojanstveno živjeti i kao drugi europski građani uživati u mirovini odlazeći na izlete i baveći se unucima ili je cilj za života izdvajati i razmišljati o tome da ionako od toga neće moći živjeti i da će morati u mirovini dodatno raditi. Riječ je o totalnoj diskreditaciji i omalovažavanju umirovljenika. Vlada koja nije u stanju osigurati kvalitetnije mirovine šalje im poruku da, eto, mogu raditi kako bi preživjeli. A ignoriraju činjenicu da se od ulaska u EU 350 tisuća radnika iselilo iz Hrvatske. I sada kada nedostaje radne snage, dobri su i umirovljenici.
Ali Vlada se takvom reformom hvali na sva usta?
To je tragikomično. Što zbog vlastite slabosti, što zbog nemogućnosti stvaranja uvjeta da se u Hrvatskoj može više zaraditi, oni velikodušno omogućuju rad umirovljenicima, što ruši cijenu rada u Hrvatskoj jer će poneki umirovljenici, koji imaju tu sreću da su donekle zdravi a htjeli bi nešto zaraditi, raditi za minimalnu plaću. To će opet biti na korist poslodavcu, koji će sebi time povećati dobit. Poslodavcima je dakle lakše platiti umirovljenike jer su jeftiniji nego da zaposle ‘normalnog’ radnika. S druge strane, mladi ljudi koji neće htjeti raditi za taj novac i dalje će odlaziti na zapad.
Najvažniji je vaš zahtjev vraćanje praga za odlazak u starosnu mirovinu na 65 godina, kao i spuštanje postotka penalizacije, koja je reformom podignuta na 0,3 posto po mjesecu ranijeg umirovljenja, tako da iznosi čak 18 posto za odlazak u mirovinu pet godina ranije. Što je u referendumskoj priči još važno? Ministar je nedavno izjavio da već sada za mirovine nedostaje 18 milijardi kuna godišnje…
Želimo natjerati Vladu da se daleko ozbiljnije uhvati ukoštac s problemom mirovinske reforme jer će i dalje na godišnjoj razini nedostajati novca za mirovine. Njihova je direktna odgovornost što su za pojedine kategorije radnika, odnosno građana u Hrvatskoj, osigurali 5,5 milijardi kuna po povlaštenim pozicijama, neovisno o tome jesu li to branitelji, akademici, bivši saborski zastupnici ili neki drugi zaslužnici. Ne sporimo mi te nagrade, ali neka taj novac osiguraju iz drugog dijela proračuna, a ne iz mirovinskog radničkog fonda. Sve procjene nadalje govore da će u narednim godinama svega tri posto hrvatskih umirovljenika imati veće mirovine iz drugog stupa. Pitamo se zašto stoga dodatnih 6,5 milijardi kuna godišnje odlazi u drugi stup. Kada zbrojimo tih 6,5 i gornjih 5,5, to je 12 milijardi kuna. Ostaje dakle namaknuti još šest milijardi koliko godišnje nedostaje za mirovine. Vidite, godinama upozoravamo Vladu da zatvara oči nad sivom ekonomijom u Hrvatskoj. Ogroman broj poslodavaca obračunava radnicima doprinose koji idu u mirovinski fond na minimalnu plaću, a razliku im daju u gotovini. Mnogo bi se novca moglo namaknuti iz turističkog, građevinskog i drugih sektora u kojima u pravilu dominiraju privatnici, a postoje brojni slučajevi varanja države. U Hrvatskoj je minimalna plaća jedna od najnižih u Europi. Zbog čega je ona u Sloveniji duplo veća? Državni inspektorat ne nadzire primjenu kolektivnih ugovora, već samo je li isplaćena minimalna plaća. Pitanje je zašto država zakonski to ne omogući. Kako državi nije u interesu da nadzire isplaćuju li poslodavci plaće sukladno kolektivnom ugovoru, čime bismo imali više novca u zdravstvenom i mirovinskom fondu? Koga oni štite? Očito poslodavce i krupni kapital koji varaju državu. I onda kada nedostaje novca u mirovinskim fondovima, ispaštaju radnici s duljim ostankom u svijetu rada i većom penalizacijom za prijevremeno umirovljenje. Tu definitivno ima prostora ne samo za ovih pet ili šest milijardi kuna koliko nedostaje za mirovine, već za puno, puno više.
Profesor splitskog Ekonomskog fakulteta Željko Garača izjavio je svojedobno u ovom listu da je mirovinska reforma iz 2002. najveća tranzicijska pogreška i uzrok mnogih današnjih nevolja?
Apsolutno se slažem. Ali opet ću kazati, poanta je u tome da se mi ne protivimo da radnici rade do 67. godine života, nego smo svjesni da u ovim našim uvjetima ne mogu raditi do te dobi. Danas u Hrvatskoj imate slučaj da ste čim navršite 55 godina za poslodavca stari radnik. U svim normalnim zemljama iskusan radnik se itekako cijeni.
Zbog čega je tome tako?
S jedne strane, problem je mentalni sklop, a s druge interes poslodavca da radnika rauba do iznemoglosti.
Ali da ipak preciznije to demistificiramo: zašto je na primjer njemačkom poslodavcu radnik od 50 i više godina vrijedan radnik, a nama nije?
Zato što je naš sustav ulaskom u kapitalizam 1990-ih želio doslovno preko noći stvoriti bogate kapitaliste. Najprije su to činili pljačkom u pretvorbi i privatizaciji, potom se trebalo obogatiti preko noći na niskoj cijeni rada i maksimalnom iskorištavanju radnika – njihovim minimalnim pravima, radu na određeno vrijeme, drugim oblicima prekarnog rada. Takav kapitalizam, koji kod nas traje već 27 godina, u nekim europskim zemljama događao se početkom 1930-ih i 1940-ih. Morat će proći još pedesetak godina da bismo došli do razine humanog kapitalizma kakva postoji u skandinavskim i drugim zapadnoeuropskim zemljama.
Zbog čega smo s čak 23 posto prvi u Europi po udjelu nesigurnih oblika rada: autorskog i agencijskog rada, ugovora na određeno…?
Treba dodati da se čak 93 posto svih novozaposlenih zapošljava u neke od navedenih nesigurnih oblika rada.
Ali zbog čega? Zašto tako nije u Sloveniji, na primjer? Ili u Austriji?
Kako sam već kazao, zato što se poslodavci preko noći žele obogatiti. Nešto je i u kulturi ponašanja, ali i zakonima koji su od 1990-ih naovamo krojeni prema potrebama svojih kreatora. Taj sistem je sljedeći: danas je dotični na vlasti, a sutra je dio krupnog kapitala. Na primjer, sadašnji ministar financija Zdravko Marić pristigao je u Vladu iz redova krupnog kapitala. Kada ode s ministarske pozicije, vratit će se nazad krupnom kapitalu.
Građani nisu ovce
Gdje će po tome sutra biti radnici – kuhari, trgovkinje, šnajderice, krovopokrivači? Vratimo li se na mirovinsku reformu, ona je osim prvorazrednog političkog pitanja i stvar društvenog dogovora, a generacijska solidarnost je i civilizacijska tekovina?
Ministar Pavić navedenima šalje poruku da oni neće raditi do 67 godine jer će u svojoj 60. godini prikupiti 41 godinu staža, a mi znamo da je to nemoguća misija. Tko je u proteklih dvadeset i nešto godina radio kontinuirano od momenta kada se zaposlio? Nitko. Niti je to u ovakvim uvjetima rada moguće, niti će ih poslodavci htjeti zadržati do tada. Na kraju, nema mogućnosti za taj društveni dogovor jer netko tko je danas na vlasti državu doživljava kao svoje trgovačko društvo. U njemu radnici trebaju samo raditi i šutjeti.
Kako komentirate projekcije Ministarstva rada i socijalne skrbi po kojima će izdvajanja za braniteljske mirovine do 2025. dosegnuti čak 8,3 milijarde kuna? I Europska komisija u svojim izvještajima upozorava da su povlastice za veterane ekonomski problematične i društveno nepravedne. Mirovinskom reformom braniteljima je, za razliku od radnika, omogućeno snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu.
To je pitanje koje je gotovo pravilo u svim zemljama koje imaju svoje branitelje i borce. Međutim, za takvu posebnu kategoriju novac se mora osigurati iz drugih izvora. Ne može se, kako sam već kazao, miješati sa sredstvima koja se isplaćuju iz radničkih mirovina. Ako država želi nekoga dodatno nagraditi, neka novac namakne iz drugog proračunskog izvora.
Očekujete li bezrezervnu podršku radnika na predstojećem referendumu?
Apsolutno. Koliko god će se Vlada u narednom periodu truditi zaplašiti građane da će se referendumom smanjiti mirovine, rušiti mirovinski sustav, da će biti sve crno, uvjeravam vas da građani nisu ovce i da velika većina neće povjerovati u tu priču. Siguran sam da ćemo prikupiti dovoljan broj potpisa.
Pošto je referendumsko pitanje formulirano kao zakonski prijedlog, mislite li da bi Ustavni sud u vezi njega mogao dati negativan stav?
Moramo razumjeti da je Ustavni sud, nažalost, politički sud i da često donosi odluke koje odgovaraju trenutnoj političkoj većini u Hrvatskoj. Kakvo god pitanje mi postavili, Ustavni sud može pronaći razlog zašto ono nije sukladno Ustavu. Međutim, smatramo da je naše pitanje ustavno, što temeljimo na mišljenjima stručnjaka s kojima smo se konzultirali prije objavljivanja referendumskog pitanja. Očekujemo ipak da se Ustavni sud neće protiviti. Ovo što sada stoji u našem referendumskom pitanju je ono što je do početka ove godine već bilo na snazi. Jer tko to danas u ovoj Vladi može garantirati da će 2033. u Hrvatskoj biti sve krasno i fino? Jedino ministar Pavić, koji će nas tada vjerojatno gledati iz Brisela.
