>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Mnogo malograđana

Gavellini ‘Malograđani’ pokazuju kako se, s krutim obzirima i kukavičkim strahovima, završava u baruštini društvene mržnje, dok se ZKM-ova izvedba ‘Vječnog malograđanina’ bavi pitanjem kako dalje s ovim hirovitim ljudima koji nas ujutro uvjeravaju da su slobodnomisleći Evropljani, a navečer se busaju u prsa da su ljuti fašisti

Postoje na ovim prostorima dva pojma koja Hrvati i Srbi, svaki za sebe, ne vole kada im se pripisuju: to su tzv. zagrebački malograđani i beogradska čaršija. Ovi izrazi objašnjavaju praktički isto: ljude skučenog duha, koji ne mare puno za umjetnost, ali koji vole nedjeljne ručke među svojima, premda im se baš ne dopada da na njima, ne daj bože, sjedi netko drugačije vjere, boje kože ili političke orijentacije. Kakve sve to ima veze s današnjim kazalištem? Značajne, jer su čak četiri predstave ovih dana, u Zagrebu i Beogradu, posvećene baš – malograđanima. Tako ‘Mrzim Židove!’ uzvikuje jedan od likova premijerne predstave ‘Malograđani’ u zagrebačkom kazalištu Gavella po komadu Maksima Gorkog i u režiji Paola Magellija, dok u slovenskoj predstavi ‘Ali: strah jede dušu’, koja je pobijedila na beogradskom Bitefu, današnji njemački malograđani iz sve snage mrze mladog Marokanca koji je oženio stariju Njemicu. Doduše, oni preziru i svoju čestitu sugrađanku dobrog srca, nazivajući je ‘arapskom kurvom’. U 120 godina gotovo se ništa nije promijenilo: Gorki je svoje malograđane gledao kao ‘oličenje trivijalnosti’, dok se u slovenskoj predstavi ta banalnost srednje klase ogleda u njihovoj nepogrešivoj i uvijek predvidljivoj negativnoj reakciji prema svemu što je drugačije.

Gavellini ‘Malograđani’ su uspješni upravo zato što uvjerljivo prikazuju tu otrovnu porodičnu atmosferu: reda mora biti, smisao života za muškarca je uspjeh, a za ženu udaja, tko ne radi ne treba ni da jede, a slabi neka se tornjaju van iz kuće. Tu crnu žuč jednog morala, u kojem se puno više mrzi i mnogo manje voli, u kojem su uglavnom svi natmureni jer nema zdravog zajedništva, istinske solidarnosti i minimuma tolerantnosti, iznijeli su dobrom i ujednačenom igrom Gavellini solidni glumci, od Ranka Zidarića, Tene Nemet Brankov i Ivane Roščić do Živka Anočića, Borisa Svrtana, Jelene Miholjević, Barbare Nole, Janka Rakoša i drugih, pokazujući da malograđani, sa svojim krutim obzirima i kukavičkim strahovima, započinju i završavaju upravo u baruštini društvene mržnje. U slovenskoj predstavi, s odličnim glumcima i u izvrsnoj režiji Sebastijana Horvata, u kojoj su, prilično razumljivo, glumci bili izmiješani s publikom koju su neprestano pitali ‘što bi se dogodilo da se ista priča događa u Beogradu’, nesretni Marokanac Ali od domaćih će Nijemaca biti prezren zato što ‘ne zna jezik’, zato što ‘smrdi’ i zato što se pošteni građani pribojavaju toga ‘kakve se grozote od njega mogu očekivati’. Njegovu ženu Elli prodavač na uglu više neće htjeti uslužiti, a susjedi će joj onim dobro poznatim tihim terorom kosih pogleda od života napraviti pakao.

Svoje ‘Malograđane’ Maksim Gorki je napisao kao angažirani pisac – vjerovao je u ‘teatar kao javnu tribinu’, a u takvu diskusiju vjeruje i treća, berlinska predstava ‘Neprijatelj naroda’, koja je gostovala na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu. Na tragu Henrika Ibsena, ona govori o današnjem kolaboriranju srednje klase s raznim vrstama društvenog i ekonomskog pritiska, gdje se naoko simpatični i pristojni ljudi, kada je situacija stani-pani, u tren oka pretvaraju u kukavice i beskičmenjake. Ta već opjevana tiha većina ponaša se u ovoj predstavi kao masa amorfnih podanika, koji će prodati obraz za šutnju u vezi zdravstveno štetnih malverzacija privatnih poduzetnika i gradske uprave, ne bi li zadržali svoje karijere i radna mjesta. U jednom trenutku glumci prekidaju predstavu i pitaju publiku da glasanjem odluče što bi učinili na njihovom mjestu. Prikloniti se ili se ukloniti – zvuči dosta poznato. Redatelj Thomas Ostermeier želio je, kako kaže, ‘kroz različite reakcije publike i odjeke debata, osobito o temama koje se tiču najvećega broja ljudi, stvoriti sliku o tome kakvo bi danas moglo biti političko kazalište’, no sama izvedba daje nam jasno do znanja da mi sami u svakom trenutku možemo skliznuti u zonu trulog malograđanskog kukavičluka. Zato i snagu ove debate treba gledati iz raznih uglova: publika u zagrebačkom HNK-u glasala je listom za one likove na sceni koji bi podigli svoj glas protiv nepravde, ali ako se pogleda današnja stvarnost, u Evropi i kod nas, vidljivo je da se nepravda toliko namnožila upravo zato što je velik broj ljudi, koji su ponosni na vlastitu etiku i pristojnost, u konkretnim situacijama učinilo malo ili ništa.

Kako ići dalje s ovom hirovitom nakupinom nestalnih ljudi koji nas ujutro uvjeravaju da su slobodnomisleći Evropljani, a navečer se busaju u prsa da su ljuti fašisti? Što je danas uopće ostalo od Evrope i može li ona ponovno pronaći svoju dušu? Ovim pitanjima bavila se ZKM-ova premijerna izvedba ‘Vječni malograđanin’ prema tekstu Ödöna von Horvátha, tog kroničara evropske propasti između dva svjetska rata, u režiji angažiranog redatelja iz Soluna Anestisa Azasa i s Oliverom Frljićem kao umjetničkim suradnikom, koji već barem deset godina gura prst u oko kako našoj tako i međunarodnoj javnosti. Predstava je nastala u suradnji nekoliko teatara, od Njemačke preko Zagreba do Grčke, čime se i produkcijski željelo pokazati da ideja ponovnog ujedinjenja Evrope uključuje prostor jasne nade, ali i velike zebnje. Čitava predstava zamišljena je kao kabaretska društvena slikovnica u kojoj je glavni junak stanoviti Alfons Kobler, bonvivan koji putuje Evropom, malo štipka žene, mešetari novcem i ljudima i mijenja politička uvjerenja već prema tome tko sjedi za stolom. ‘Vječni malograđanin’ poručuje da milioni takvih napudranih malograđana danas ležerno šeću Evropom i puca im prsluk što se oko njih događa, dok stvari postaju sve gore.

Jednom je Albert Camus uzviknuo kako moć fašista ne leži u njihovoj snazi nego baš u slabosti te tihe većine. I ova predstava, nakon mnoštva dobro montiranih i jakih slika o Evropi koja drijema u slatkom kaosu i u mračno predvečerje, završava nekako nevoljko, riječima Evropskog manifesta iz 1924. kako se ovaj kontinent mora ujediniti u ideji mira, dobrobiti i slobode. Znamo dobro što se dogodilo nakon tog manifesta. Hoće li se to dogoditi i sutra i kakav će biti odnos između apatije – ta je riječ velikim slovima ispisana na zidu pozornice – i odvažnosti za humani preokret, ova je predstava ostavila publici da procijeni.

1/2