>

novosti logo

Društvo Društvo

Mogla je Lika biti Švicarska u malom

Novosti su obišle općinu Plitvička jezera u kojoj se turistički glamur Nacionalnog parka sudara s grubim životom na periferiji. ‘Ličko Petrovo osam apartmana, Željava dva, jedan se hotel pravi u Selištu, jedan u Smoljancu i Ličkom Petrovom Selu’, nabraja Jovo Bubalo, ‘no država bi trebala vraćati mlade ljude, tako da im dade povoljne kredite’

U općini Plitvička jezera nema tenzija među tamošnjim stanovništvom, Srbima, Hrvatima i onima koji su sa zadnjim ratom došli iz Bosne i Hercegovine, nego se u njoj sudaraju svjetovi turističkog glamura iz Nacionalnog parka i grubog primordijalnog života na periferiji, života kakvog pamte još rijetki stanovnici tog dijela Like. U srce Plitvica autobusi odasvud dovoze rijeke turista: opijeni ljetom mladi lutaju s ruksacima na leđima, dok sredovječni globtroteri debelih novčanika i širokih osmijeha fotografiraju plitvičko blještavilo. Promatramo li ih dulje, slika ipak postaje dosadna, jednolična poput žubora slapova.

Moj je cilj da ovo bude socijalistička općina, 51 posto bitnoga da bude socijalizam, tipa zimska služba, voda… Cilj mi je imati prvu općinu u Hrvatskoj s besplatnim pogrebima – kaže načelnik Ante Kovač

Ali život je drugdje, poslužimo se Kunderinim naslovom: tragajući za ljudskim intimama, samo nekoliko kilometara dalje istražujemo općinsku periferiju. Zapuštena seoska cesta otkriva gustu šumu i šikaru koja je u Rešetaru progutala tragove života: narod se većinom odavde odselio, a oni malobrojni prijateljuju ako ne s ljudima, a onda s – pčelama.

- Posjedujem stotinjak pčelinjih društava, od čega 30 proizvodnih, koja broje preko 30 hiljada pčela. Lani sam od njih dobio otprilike devetsto kilograma livadskog i cvjetnog meda - raportira nam Jovo Bubalo, čije selo danas ima otprilike 25 stanovnika, većinom srpske nacionalnosti.

Prije rata naš je sugovornik rukovodio financijskim sektorom i računovodstvom parka Plitvice, a sličnim se poslom bavio i u zrenjaninskoj Ečki, na mjestu nekad najvećeg ribnjaka u Europi. Povratnik je od 2007., kada je zamijenivši stan na Plitvicama za građevinski materijal podigao kuću u Rešetaru. Jovo je i općinski vijećnik SDSS-a u Korenici, itekako upoznat s problemima svojih sunarodnjaka na Plitvicama. Od ukupno četiri tisuća stanovnika općine, Srba je možda hiljadu.

- Nekad je moje selo brojalo dvjesto stanovnika. Država je od stotinjak kuća obnovila trideset, od čega je polovica praznih. Oko sedamdeset ljudi je posljednjih godina ovdje sahranjeno. Više ih ima na groblju nego povratnika, uključujući i one u izbjeglištvu od Australije do Amerike. Ali to nije samo problem ovdašnjih Srba: preko puta, u katoličkom selu Vagancu, čak se 38 kuća prodaje preko interneta. Ljudi su obnovili kuće, ali ovdje ne žive. Kad mi umremo, neće biti nikoga - kaže Bubalo.

- Ne možeš ti puno napraviti za ova srpska sela. Bio je HDZ na vlasti, ali nisu bili kadri ni rupu zakrpati na ovim putevima i cesticama. Sada je ponešto izmijenjena struktura općinske vlasti, no još uvijek čekamo na njihovu sanaciju, iako je za to, tvrdim, dovoljno pet džakova cimenta i malo pijeska - dodaje.

Devedeset posto onih koji su se prije rata u plitvičkoj općini bavili poljoprivredom danas se bavi iznajmljivanjem apartmana: kreditima su podigli kuće tako da svaka druga kuća od Rakovice do Plitvica ima apartman.

- Ličko Petrovo osam apartmana, Željava dva, Čujića Krčevina, tamo apartmane podižu Dalmatinci, jedan se hotel pravi u Selištu, jedan u Smoljancu i Ličkom Petrovom Selu- nabraja Jovo i daje recept za revitalizaciju tog dijela Like.

- Država bi trebala vraćati mlade ljude, tako da im dade povoljne kredite i usmjerava ih ciljano u poljoprivredu ili turizam. Predložio sam načelniku Anti Kovaču da probamo svake godine vratiti barem dvije porodice u općinu: kupili bismo im 50 ovaca, ali problem je u mnogim neriješenim zemljišnim pitanjima, a za bavljenje ovčarstvom trebaš zemlju. Ali kad bi se pet porodica počelo baviti poljoprivredom, pet ovčarstvom i pet turizmom, selo bi zaživjelo - zaključuje Jovo Bubalo.

Niže u istom selu, ispred jedne obnovljene kuće nailazimo na automobil novosadskih registracija. Mlad čovjek kosi ispred kuće.

- Možemo li vam pomoći? - pita nas s trijema mladićev otac Ilija Čučak.

Čučkovi su iz jednog malog mjesta kraj Novog Sada, gdje su se nastanili poslije Oluje. Nekidan su pristigli na godišnji odmor. Ilija je nekad radio u koreničkom Komunalcu, a supruga Bosiljka u Elektri. Ilija nam kaže da roditeljsku kuću njegova obitelj pohodi pet-šest puta godišnje i u njoj boravi dvije-tri sedmice.

- Lijepo je ovdje, mada pusto. Obnovu kuće, i to sitno, dobili smo tek 2012. Ovdje se pružaju relativno dobre mogućnosti za bavljenje turizmom, ali treba imati kapital. Znate, stranci najviše dolaze i traže kuće za odmor. Možda bi se tada isplatilo ovdje živjeti - govori.

- Naše troje djece obožava doći ovdje. To je i nama motiv da dolazimo - domeće supruga Bosiljka.

Lutamo dalje plitvičkom općinom. Željava je selo na samo državnoj granici s BiH. Premda osjećamo da nas iz kuća promatraju ljudske oči, u njemu gotovo opipavamo čudnu tišinu napuštenosti. Jedna mještanka upućuje nas dalje prema bivšem vojnom aerodromu, nekadašnjoj bazi JNA. Na pitanje kako živi, odgovara: ‘Tako, snalazimo se.’

Aerodrom Željava je devastiran, ondje tek počiva avion jugoslavenske avijacije. Penjemo se potom cestom prema Prijeboju, nailazimo na sve više oznaka ‘Zimmer’ ili jednostavno ‘Sobe’, pa se spuštamo prema selu Čujića Krčevini u kojemu je odvajkada živjelo srpsko stanovništvo. Zamjećujemo poneki apartman, ali ne i njihove vlasnike. Malo dalje nailazimo na čovjeka koji sjedi na trijemu ispred kuće. Pozdravljamo ga, a on nas poziva da mu se pridružimo. Premda je rodom iz Čujića Krčevine, Rade Ćuić odavno prebiva u Zagrebu.

- Ovdje se oduvijek teško živjelo i zato su ljudi bježali odavde. Nekad se tu puno krčilo, odatle ime Krčevina. Priča kaže da su batinali svakog tko nije htio krčiti. Ovdje se naseljavalo još od Napoleona, a trenutno u selu živi dvoje stalnih stanovnika, dva polubrata - priča Rade.

Perspektive na periferiji plitvičke općine ima, ali problem je što nema ljudi. Nekad je u Čujića Krčevini bilo naseljeno 35 kuća.

- Turizam je drugačiji nego prije 30 ili 40 godina. Turisti su danas tokom cijele godine na Plitvičkim jezerima. Recimo, oni u Jezercu dobro žive, iznajmljuju sobe. No ovdje nema mladih ljudi, to je posljedica nekih poteza otprije 70 godina. Ovdje se kupuju kuće, odnosno uglavnom gradilišta, u prosjeku za 50 hiljada eura. Uza sve to, mora se još mnogo uložiti - kaže Rade Ćuić.

Iako selo ima vodovodnu mrežu i nekoliko izvora u blizini, vode u selu nema.

- Zatvorili su ventile, nije bilo volje da se narod naseljava, već da se ovo područje ostavi za lovište. Pitam se stoga kako će se ljudi baviti turizmom, ako voda ne teče. Ipak, ovdje kosim, nosim drva, ložim vatru i dobro mi je - dodaje Rade Ćuić.

Dobro je čuti optimistične glasove, živopisan je taj plitvički kraj, usto i radosno zelen, s izvorima vode na sve strane, čista milina. Najavili smo se i kod načelnika općine Ante Kovača, rođenog Livnjaka iz nezavisne liste Stop, koji je lani pobijedio vječni HDZ na izborima za načelnika.

- Zašto nema vode u Čujića Krčevini? - pitamo ga.

- Poslali smo struku koja je napravila detekciju kvarova i u naredne dvije godine izdvojit ćemo 12 milijuna kuna za sanaciju vodovodne mreže po selima u općini. Ondje neki kažu da postoji kvar na pedeset metara mreže, drugi da se treba mijenjati cjevovod jer je star. To je problem od rata - kaže Kovač.

- Struka mora pronaći koncepcijsko rješenje za cijeli vodovodni sustav, no oni se još nisu odredili ni za izvorište. Naš je proračun 20 milijuna kuna godišnje. Nadam se da ćemo ove godine doći do 25 milijuna. S europskim novcem ovdje se mora uložiti pola milijarde kuna u sljedećih pet godina, a projekt kanalizacije, 80 kilometara mreže za Rakovicu i općinu Plitvice, stoji 250 milijuna kuna. Vodovod nam generira 80 posto gubitaka, treći je po gubicima u državi. Vi zagrabite deset litara vode, dočim vam tek dvije litre stignu do slavine, a osam se izgubi putem. To moramo riješiti kako bismo se normalno bavili turizmom - govori Kovač.

Načelnik je pun planova za svoju općinu, omiljen je podjednako i među Hrvatima i Srbima, koji su ondje i njegovi glasači. Ne voli pričati ni o jednima ni o drugima – za sebe ističe da je načelnik svih građana. Iako, činjenica je da za vrijeme HDZ-a u zgradi općine nije bilo nijednog zaposlenog Srbina. Promjenom prostornog plana načelnik Kovač želi oživjeti Ličku Plješivicu, gdje planira izgraditi veliku rekreacijsku zonu i pokrenuti festivalski turizam, tzv. Drveni grad, a u budućnosti pokrenuti i lički Woodstock. Od svega toga mogla bi profitirati i pusta sela.

- Recimo da u Željavi napravite muzej hladnog rata. To turiste zanima, zanima ih komunizam, zadnji rat, ali komunizam više od svega. U bivšoj vojarni u Željavi postoje četiri tunela koje bismo malo-pomalo pretvarali u turističku atrakciju - kaže Kovač.

- Moj je cilj da ovo bude socijalistička općina, 51 posto bitnoga da bude socijalizam, tipa zimska služba, voda, pri čemu svakako treba spriječiti privatizaciju osnovnih usluga. Na primjer, zašto pogreb mora biti tako skup? Cilj mi je imati prvu općinu u Hrvatskoj s besplatnim pogrebima. Već smo spustili cijenu vrtića - dodatno otkriva načelnik.

Pitamo ga za kraj na što je mislio kad je u jednom intervjuu izjavio da ga je sram proći kroz neka srpska sela u općini.

- Mislio sam na to da kosilica od komunalca ponegdje nije prošla tri godine - slikovito odgovara.

Načelnik je još puno toga zanimljivog ispričao, no mi smo se ispričali i zašli duboko u šumske predjele općine, iza čijih uskih vijugavih putova ne znaš što te čeka, možda kakav medvjed, vuk ili srna. Ili samo ljubazan domaćin, kao što su u Tuku Bjelopoljskom Mirko Ljubojević i njegova družica Marija Skoblar. Imaju stado od pedesetak janjaca, sto grla ukupno. Novi su u tom poslu. Živjelo je nekad ovdje pedesetak ljudi, a nakon Oluje selo je ugašeno. Oni su uz Mirkovu majku jedini stanovnici.

- Pa kakav je osjećaj živjeti sami u selu? - pitamo.

- A dobro, nema nam druge. Raselio se narod, starčad je pomrla. Jedino ako obližnje etno-selo zaživi, možda će biti nešto - kaže Mirko.

- Ja mužu kažem da se pridružujem za stol samo onome k’o torbe donese - govori nam Marija.

- A što bi u torbama trebalo biti? - zanima nas.

- Šoldi - šalom odgovara Dalmatinka, podrijetlom iz okolice Zadra.

Kao i drugdje, daleko je ovo selo od raskoši Nacionalnog parka: struje ima, vode nema.Mirko nam otkriva kako je lani u suradnji s prijateljem iz Zagreba želio realizirati ideju o pokretanju projekta logorovanja. U njemu bi sudjelovali pretili ljudi, kojima bi bio omogućen boravak u prirodi i dnevne aktivnosti: krčenje šume, vađenje kamena, hodanje i trčanje, sve uz nadzor, naravno, fizioterapeuta i liječnika. Mirko garantira da bi u mjesec dana polaznici skinuli pet kilograma. Ali kako to već biva, birokracija je bešćutna: tražili su uvjete ravne hotelskom smještaju, što zahtijeva velika ulaganja i pobija koncept boravka u divljini.

- Očekujemo asfalt, vodu i uličnu rasvjetu. Imam i nešto zemlje na poticaju. Možda se sutra okrenem i turizmu, samo kad se stvore uvjeti. Ovo su ratarski i stočarski krajevi, mogla je Lika biti Švicarska u malom - kaže Mirko.

Mogla je, ali predjeli poput sela Ponora u kojemu nitko odavno ne stanuje, u što smo se i sami uvjerili, otkrivaju nam proturječja s kojima žive Ličani. S jedne strane blještavilo Nacionalnog parka, s druge krajevi u kojima već sada vladaju čagljevi i medvjedi, a ne ljudi. Takve priče slušali smo u smiraj dana, vukući se uspavanom ličkom prerijom.

1/5