>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Monika Herceg: Oslobodile su nas glasne i uporne žene

Htjela sam pisati o ženama tako da se ne suzdržavam, biti feministkinja, biti ogorčena, biti glasna. Često čujem da feminizam ne treba biti nametljiv, ali valjda smo zaboravili da su nas oslobodile glasne i uporne žene koje su preuzimale odgovornost i rizik za sve nas

U književni prostor Hrvatske i regije Monika Herceg ušla je skromno i nenametljivo, kao dobitnica Gorana za mlade pjesnike 2017. godine. Ni dvije godine nakon što je njezina debitantska knjiga ‘Početne koordinate’ izašla, ne stišavaju se virtualni i stvarni aplauzi čitatelja i kritičara za njezinu poeziju. Njezina druga pjesnička knjiga ‘Lovostaj’ promovirana je na festivalu Prvi prozak na vrh jezika. S ovom mladom i izuzetno uspješnom pjesnikinjom razgovaramo o gorućim temama njezine poezije: znanosti, feminizmu, klasnom porijeklu, nasilju, teretima…

Znanstvenice su dio mog identiteta i zato sam pisala o njima, iz potrebe da povežem ljubav prema fizici i ljubav prema poeziji, i ako netko nakon čitanja tih pjesama bude mogao nabrojati više od jedne znanstvenice, sretna sam

U ‘Lovostaju’ pišete o mnogim ženama: onima poznatima iz povijesti i mitologije, svijeta (uglavnom) prirodnih znanosti, ali i ovovremenim, ‘anonimnim’ ili medijski poznatim ženama čije priče preuzimate iz medija ili crne kronike. Čini mi se da se isprepliću tri vremena: mitsko, povijesno vrijeme i suvremenost. Na taj način konstruirate moguće stvarnosti od već poznate plejade povijesnih osoba. Zašto vam je to bio izazov?

Htjela sam pisati o ženama tako da se ne suzdržavam, biti feministkinja, biti ogorčena, biti glasna. Često čujem da feminizam ne treba biti nametljiv, ali valjda smo zaboravili da su nas oslobodile glasne i uporne žene koje su preuzimale odgovornost i rizik za sve nas. Meni je nošenje s mojim ženskim ja bilo teško, nije bilo doba interneta dok sam odrastala, a moja majka je bila žena koja nije prihvaćala sebe izvan uloge majke. Tako da sam godinama živjela u strahu od svog tijela i često u svađi s njim. Kako sam i sama postala majka, vidjela sam koliko je to velika nedodirljiva dogma kod nas i koliko je tu uz svu ljepotu i težine o kojoj se ne govori. Zato mi je bilo bitno da zbirka nosi moj glas, ali i sve glasove koje sam u tom trenutku mogla zamisliti. Biti žena je polifono svevremensko iskustvo koje je pod stalnim pritiskom i nasiljem. Već u mitologiji počinje taj odnos boga (muškarca) prema ženi kao objektu koji se posjeduje i lovini. Meduza je i kažnjena i postaje čudovište jer je silovana, i to je ista priča koju slušamo i danas, žene su same krive za silovanje ili napade jer su to tražile svojim izgledom. Nekome je bog Zeus, nekome muž koji tuče svaku večer. Obiteljsko nasilje najveći je ubojica žena na svijetu. Najveći izazov nije mi bilo idejno spajanje svih tih svjetova, već spojiti poeziju i tu glasnoću, da se umjetnost i angažman ne negiraju u pjesmama, da one budu i feminističke, ali da ne bude situacija, kako je Nikola Živanović rekao, da nedostaje poezije u pjesmama.

Žene u fizici

U knjizi susrećemo cijeli niz stvarnih znanstvenica, nedovoljno poznatih u znanstvenoj povijesti, no zaslužnih za cijeli niz važnih otkrića. Sjevernoirsku astrofizičarku Jocelyn Bell, iransku matematičarku Maryam Mirzakhani, zatim Emmy Noether, Lise Meitner… Zašto vam je bilo važno ove znanstvenice uvesti u fikcionalnu komunikaciju s pjesničkim subjektima?

O ženama se već pisalo dosta u našoj i regionalnoj književnosti i mislim da pisanje o ženama tek ojačava, javljaju se različiti poetski i prozni ženski glasovi kojima je upravo žena tema ili glavni protagonist. Maja Solar je u zbirci ‘Bez začina’ pisala o Inessi Armand, Dori Maar, Mary Burns, Flori Tristan, Marie-Thérèse Levasseur, Dorti Jagić u ‘Kafkinom nožu’ bile su bitne viktorijanke, Anne Carson pisala je o Ahmatovoj, a meni kao fizičarki, koja jedva da je čula par imena tijekom fakultetskog obrazovanja, bile su bitne žene u fizici. Tim više što se ovdje radi o jednoj dugoj praksi diskriminacije žena u nečemu što se smatralo muškim područjem. Maria Goeppert Mayer prvu je plaću za svoj rad dobila tek s 54 godine, tri godine prije nego što će dobiti Nobelovu nagradu. Donna Strickland dobila je Nobela za fiziku 2018., točno 55 godina nakon Mayer i bila je tek treća žena koja je ikad dobila tu nagradu. Naravno da je bilo žena u fizici, ali radi se o dugoj praksi nedavanja zasluženih priznanja. Lise Meitner nije dobila Nobela mada je trebala, Jocelyn Bell također, kao i Vera Rubin. Jednom prilikom sam tražila od studenata PMF-a da nabroje nekoliko znanstvenica i poražavajuće je bilo da je većina znala samo za Marie Curie, tek ponetko je spomenuo još jednu znanstvenicu koja je bila vezana uz polje u kojem je bio. Znanstvenice, ponajviše matematičarke i fizičarke, dio su mog identiteta i zato sam pisala o njima, iz potrebe da povežem ljubav prema fizici i ljubav prema poeziji, i ako netko nakon čitanja tih pjesama bude mogao nabrojati više od jedne znanstvenice, ja sam sretna.

Čini se da su centralne teme knjige: nasilje prema ženama – ono rodno uvjetovano (reproduktivno, obiteljsko, sistemsko), ostavština znanstvenica čija otkrića oficijelna povijest nije do kraja priznala, fluidnost rodova i apokaliptične projekcije budućnosti. Zašto su vam te teme bile važne?

Mislim da su te teme bitne kad god se krene u promišljanje vlastite ženske pozicije. Kod žena se puno toga uzima zdravo za gotovo. Moja je majka morala itekako trpjeti nasilje u svim oblicima, iako će ona dosta optimistično gledati na to jer nije dobivala batine. Već s 14 godina njezina ju je obitelj poslala iz Bosne da radi kao konobarica, a zbog siromaštva nikad nije upisala srednju školu. Kad se doselila u selo k mom ocu, gdje živi i danas, dočekao ju je tada, krajem osamdesetih, zemljani pod drvene kućice u kojoj su s njima bile i kokoši i dvoje alkoholičara i svi su spavali u istoj sobi. Moja baka trpjela je nasilje od moga djeda. Nakon toga nas je dočekao rat, živjeli smo u jednoj sobi, gdje smo spavali i jeli. Moja je majka prala veš na ruke, kuhala za sve nas i održavala dom, dok je otac bio u vojsci, a borila se s mojim djedom alkoholičarem da nam ostane novca za hranu. To što je majka povremeno išla protiv cijelog svijeta da bi nas podignula, to je ta iskonska ženska snaga kojoj se divim. Nemam puno toga zajedničkog sa svojom majkom, ali s godinama sam shvatila koliko su velika i snažna bila njezina leđa i koliko je nasilja trpjela na svim razinama.

Na kraju sam ipak pobijedila svoje početne koordinate. Okolinu koja nije čitala, sve sate koje sam kao studentica odrađivala na telefonima korisničke podrške, dva odvratna ljeta u kuhinji kad sam radila po 14 sati dnevno…

U pjesmi ‘Ta pjesma, to nikako nisam mogla biti ja’ pišete: ‘…ali ne umire se od ljubavi, nego od neplaćenih računa.’ Rijetki poezijom i književnošću mogu nahraniti bližnje, platiti struju, vodu ili plin. Književnost je, kao i stoljećima ranije, disciplina koju dominantno stvaraju oni s boljim klasnim zaleđem. A vi ste došli niotkuda, iz provincije i ruralne sredine, bez ikakvog kapitala. Je li zato slađi i ovaj uspjeh koji vas prati?

Uspjeh je uvijek zbroj rada i talenta, ali i neke lude vjere da će se taj rad isplatiti. Možda to možemo nazvati optimizmom. Moja pozadina je siromašna seoska obitelj koja je nerijetko živjela na socijalnoj pomoći i jedva krpala kraj s krajem. Doma nismo imali knjige jer su bile preskupe, a osim toga moja majka nije vidjela da one mogu biti korisne, iako cijeli život pamtim kako ispisuje pjesme u rimi u stare rokovnike. Pročitala sam u intervjuu s Marijom Ksiluri da autorica ne vjeruje ljudima koji kod kuće nemaju knjige. Nasmijala sam se i zamislila si kakav bi šok doživjela da je upoznala moju majku kojoj je papir vrijedan jer njime pali vatru. Kad sam u nekom trenutku nekim čudom otkrila mogućnost čitanja kao način za kraćenje ljeta, čitala sam kaubojske romane i stripove, ponajviše Dylana Doga na kojeg sam slučajno naletjela na tavanu. Prve knjige koje sam ikad dobila, dobila sam kao nagradu za odličan uspjeh u školi. To su bile i jedine knjige koje sam imala. Krajem osmog razreda učlanili su me besplatno u gradsku knjižnici, na inicijativu školskog pedagoga i nekolicine profesora, i to sam ljeto mogla posuđivati knjige. Sjećam se da sam mislila, bez imalo pretjerivanja, da sam najsretnija na svijetu.

Razlog zašto mi je bitno ono što mi se događa danas jest taj da sam ipak na kraju pobijedila te svoje početne koordinate. Pobijedila sam okolinu koja nije čitala, sve sate koje sam kasnije kao studentica odrađivala na telefonima korisničke podrške, nekad i u smjenama po sedamnaest sati, pobijedila sam dva odvratna ljeta u kuhinji kad sam radila kao pomoćna radnica stojeći na nogama po 14 sati dnevno za osamnaest kuna po satu, pobijedila sam i te kaubojske romane pune prašine, pobijedila sam selo, majku koju zbilja volim, ali koja mi i dalje kad donesem knjige kaže da sam ih donijela za ložiti vatru i ozbiljno me i zabrinuto kudi da trošim novac bezveze kad ih kupujem. Sve ovo mi znači potvrdu da sam preživjela i oko toga se osjećam kao svaki preživjeli, sretno i zahvalno. Ali mnogi nisu te sreće, pogotovo djevojke koje žive u takvim ruralnim sredinama. To također ne znači da je borba gotova, ona se samo nastavlja na drugim razinama. Nisam izgubila tebe nego svijet, napisala je Ingeborg Bachmann. Ja bih rekla u slučaju poezije: nisam dobila pjesmu, nego novi svijet iz kojeg mogu ponovno početi.

Ginofobija je toliko raširena

Knjiga posvećena kćeri Kim i pjesnikinjama počinje pjesmom ‘Prolog za ginofobe’ kojom se najavljuje angažirani ton zbirke i cijeli koloplet tema: rodno uvjetovano nasilje, femicid, kontrola nad ženskim tijelom od države i sustava, nedovoljno priznate znanstvenice, tjeskoba majčinstva i roditeljstva u neoliberalnom kapitalizmu i vladavini kapitala, tehnokrata i ženomrzaca. U cijelom rukopisu se osjeća jak poriv za angažiranim pisanjem. Zašto je za vas danas važno pisati na ovaj način?

Rekla bih onako patetično: ako ne mi, tko, ako ne sad, kad. Na kraju se sve svodi na to. To što smo danas slobodne, što nam je omogućeno obrazovanje, što smo sve ravnopravnije, zasluga je žena koje se nisu bojale dizati glas i koje su tražile i izborile ono što danas možda uzimamo zdravo za gotovo pa ne reagiramo dovoljno spremno kad nam se to želi oduzeti, a ono za što smo se izborile je zapravo toliko krhko i lako se može uzeti. Nasilje je sveprisutno, ali smo mi otupjeli i sve više smo pod tim nekim sedativima i okrećemo glavu jer nas se ne tiče. Pristojni smo, a zapravo bismo trebali biti ljuti i ogorčeni. Trebamo biti glasni feministi, glasni antifašisti. Sama ginofobija je toliko raširena u našem društvu da ćeš, ako si samostalna, pametna i sposobna žena, vrlo vjerojatno biti okarakterizirana kao naporna, možda i napadnuta i marginalizirana jer ugrožavaš nekoga. Ginofobija pritom nije mržnja, već strah od žena, strah od samostalnih, jakih, sposobnih žena koje oduzimaju tu prividnu moć muškarcima.

Prvo izdanje ‘Početnih koordinata’ rasprodano je u nekoliko mjeseci od izlaska knjige, dobili ste u posljednjih godinu dana sedam ili osam važnih pjesničkih nagrada (Goran, Kvirin, Galović, Slavić, Na vrh jezika…), potom više nego uspješno zakoračili u prozu i odmah dobili prvu nagradu na natječaju za kratku priču Lapis Histriae. Bez sumnje ste trenutno najnagrađivanija mlada hrvatska književnica. Osim radosti, vjerujem da to nosi i svojevrsni teret daljnjih očekivanja, postajete predmet zavisti… Kako se nosite sa svim tim?

Važno je reći da se radi o maloj tiraži od tristo primjeraka, ali poezija se inače ne prodaje ni u tom broju, pa je svejedno bilo divno da se to dogodilo. Što se tiče nagrada, lijepo ih je dobivati, ponajviše zbog financijskog aspekta jer je to jedan od rijetkih načina na koji je moguće od poezije zaraditi, ali poeziji je uvijek bitniji čitatelj od nagrade. Kao mala imala sam velikih problema s očekivanjima drugih jer sam bila dobra u nekim disciplinama i, iako sam se tijekom školovanja susrela s nekim divnim profesorima koji su zasluženi za moju ljubav prema znanosti i književnosti, susrela sam se i s onima koji su sa mnom prestali razgovarati nakon što sam bila druga, a ne prva na županijskom natjecanju. Kad te nešto takvo dočeka s 14 godina, do 28 naučiš ne dovesti se u sličnu situaciju. Ono što očekujem jest da uvijek pišem najbolje što u tom trenutku mogu, želim u tekst uložiti sve što imam. Ponekad se nađem u situaciji da sam se zamjerila kolegama samo bivajući ja, ali trudim se da to ne utječe na moje stavove prema ljudima ili meni samoj. Ništa na svijetu ne može mi uzeti pisanje, niti taj osjećaj koji imam pišući. S dvoje male djece morala sam se za svoje pisanje boriti, ne zaspati kad padam s nogu od umora. Borila sam se za svaku napisanu riječ. I ono što se dogodi s takvim trudom jest da nam se vraća natrag. Rastužuje me kad vidim da kolege podmeću ili zavide kolegama, ponajviše zato jer je ovo mala sredina i uvijek možemo jedni drugima pristupiti i voditi dijalog. Iskreno, ne znam se s time nositi, pišem dalje i pokušavam se ne opterećivati. Još od srednje škole prati me niz divnih ljudi s kojima sam prolazila kroz sve svoje mrakove, koji su me prihvaćali i voljeli, tražili sa mnom načine da drugačije vidimo stvari ili barem opušteno uživamo u njima. Vjerujem u potencijal dobra u ljudima. To je nešto što mi nitko ne može uzeti i narušiti.

1/1