>

novosti logo

Nacionalizam u dvije brzine

Isti fenomen nacionalizma u različitim evropskim državama uzima formu pro i anti-EU projekta. O tome u kakvom su odnosu stavovi spram EU-a prema nacionalizmima u raznim evropskim sredinama za ‘Novosti’ govore politolog Stevo Đurašković, filozofkinja Katarzyna Bielińska i sociolog Rastko Močnik

U nas se dugo vjerovalo da će nam članstvo u EU-u pomoći da se riješimo nacionalizma. No to se nije dogodilo. Brzati pa odmah reći da nam se dogodilo upravo suprotno, također ne bi bilo točno. Stvari treba gledati na način kako one nastaju, a to onda znači i historijski. Nacionalizam ima puno različitih pojavnih oblika i prilagođava se različitim pozadinama. Ali ni EU ne stoji nepromjenjiva u vremenu. O tome u kakvom su odnosu članstvo i stavovi spram EU-a prema nacionalizmima u raznim evropskim sredinama razgovarali smo sa Stevom Đuraškovićem, politologom iz Zagreba, poljskom filozofkinjom Katarzynom Bielińskom i sociologom iz Ljubljane Rastkom Močnikom.

Sugovornike pitamo kako je moguće da isti fenomen nacionalizma u različitim evropskim državama uzima formu pro i anti-EU projekta.

Radikalna desnica, stranka Zakon i pravda koja je sada na vlasti u Poljskoj, vrlo je anti-eu, dok istovremeno u društvu eu ima veliku podršku, pa tako 88 odsto ispitanika podržava članstvo Poljske u Uniji – ističe Bielińska

- Ne mislim da se poljski nacionalizam može smatrati u bilo kojem smislu pro-EU. Poljski nacionalizam je jako anti-EU - kaže Katarzyna Bielińska.

- Radikalna desnica, stranka Zakon i pravda koja je sada na vlasti, vrlo je anti-EU, dok istovremeno u društvu Evropska unija ima veliku podršku: prema najnovijim istraživanjima, 88 odsto ispitanika podržava članstvo Poljske u Uniji, a samo osam odsto je protiv njega (CBOS, april 2017). Njih 48 odsto smatra čak da bi se evropska integracija trebala još produbiti. Istovremeno, ispitanici većinom smatraju da vlada teži ili ograničavanju integracije (35 posto) ili čak napuštanju Evropske unije (17 odsto) - dodaje Bielińska.

Drugačije stanje u zemljama poput Poljske ili Mađarske vidi Đurašković.

- Vladajuće političke strukture u tim zemljama, po mom mišljenju, nisu radikalno antievropske. Nacionalisti se mogu, uostalom kao i ovdje 1990-ih, zamišljati većim evropljanima od EU-a, predziđem kršćanstva itd. - kaže ovaj politolog.

U pitanju je problem što za nekoga predstavlja EU.

- Postoje potpuno različite i paralelne ideje i koncepti o tome. I to kako na desnici, tako i na ljevici. Sve mi to izgleda poput nekog placa političkih ideologija, na kojemu vas svaki prodavač želi uvjeriti ne samo da su njegove jabuke najbolje nego i da su jedine prave - ističe.

Svaka ideologija, uključivo i fašistička, ima neke ideje slobode i pravednog poretka. Zato takvi izrazi, pa i onaj ‘fronta’, nisu rezervirani samo za ljevicu.

- Uostalom, fašizam je imao i osebujnu ideju direktne demokracije, u obliku direktnog općenja naroda s vođom - podsjeća Đurašković.

Stranka Viktora Orbana u Mađarskoj zove se Fidesz i propovijeda kako Mađarima neće neke odnarođene elite svih nacija nametati svoja rješenja.

- Još razrađeniji je takav pristup u francuske Nacionalne fronte Marine Le Pen, koja i noviju ‘nacionalnu povijest’ reinterpretira kao katastrofu koju je donijela Francuska revolucija, uvođenjem koncepta apstraktnog građanina, neutemeljenog u vlastitim korijenima - dodaje Đurašković.

Rastko Močnik podsjeća kako nacionalizam nije oduvijek bio ovaj današnji.

Birokracija eu-a proglašava nacionalističkom svaku politiku koja se odupire njenom diktatu, a istovremeno je u Ukrajini organizirala ‘Euro-naci’ puč i tamo i dalje podupire krajnje nacionalističke i fašističke formacije – kaže Močnik

- Područje nacionalističkih praksa i ideologija puno je protuslovlja. Birokracija EU-a proglašava nacionalističkom svaku politiku koja se odupire njenom diktatu – istovremeno je u Ukrajini organizirala ‘Euro-naci’ puč, kako ga je nazvao Samir Amin, i tamo i dalje podupire krajnje nacionalističke i fašističke formacije - kaže Močnik.

Postoje dakle ne samo različiti koncepti nacionalizma, već i iz njih proistekli različiti koncepti EU-a.

- Kada govorim o našim prilikama i HDZ-u kao ‘državotvornoj’ i ‘stožernoj’ stranci, možemo se prisjetiti kako je Franjo Tuđman bio veliki evropljanin, ali i veliki protivnik EU-a - ističe Đurašković.

Na našu primjedbu da je to tako u HDZ-u bilo, ali da više nije, odgovara:

- Teško je to izvana vidjeti. Ne sumnjam da u dijelovima HDZ-a postoji anti-EU resantiman, samo što se on već odavno ne ispoljava javno.

Našu situaciju politički nerazvijene desnice i gotovo nepostojeće ljevice on naziva ‘jugoslavenskim sindromom’. Ovoga puta u smislu kontinuiteta onog najgoreg iz prošlog i permanentne dekadencije novog sistema.

- To vam je ona politika ‘muzi kravu dok možeš’. To su radili članovi partije u dekadentnom, zadnjem razdoblju tog projekta, a sada to isto čine lokalni nacionalisti, iako ponekad neuspješno, ali često i uspješno za svoje klike, s fondovima EU-a - smatra Đurašković.

- Slovenski nacionalisti postavljaju žilet-žicu na granicu, a istovremeno rasprodaju narodno bogatstvo njemačkoj državi i transnacionalnim špekulativnim fondovima - konkretizira Močnik. - Proturječni su čak sami nacionalni projekti: države Slovenija i Hrvatska nastale su iz nacionalističke, djelomično čak rasističke politike, da bi se nakon toga pridružile NATO paktu, vojnom krilu zapadnoevropskog i sjevernoameričkog imperijalizma.

A to nije bez posljedica. Zato Močnik u mijene nacionalizma uvodi klasni moment.

- Pogledamo li s klasnog stajališta, slika je unekoliko jasnija. Politički i kulturni zastupnici sjevernoevropskog i sjevernoameričkog kapitala spočitavaju nacionalizam svakom otporu protiv svoga imperijalizma. Sada kada nekadašnje evroatlantsko središte kapitalističkog sistema gubi moć, hoće si stvoriti kolonije u južnoj Evropi i na Sredozemlju. Narodi se opiru, a imperijalisti pokušavaju diskreditirati njihov otpor tako što im predbacuju nacionalizam - kaže.

Vrijedi li ova teza o središtu i periferiji svugdje i bezuvjetno? Živeći svakodnevno u okruženju rastućeg poljskog nacionalizma, Katarzyna Bielińska je uvjerena da ne.

- Koncepcija periferije, koja je inače jako bitna za raznorazne leve analize, u poslednje vreme je počela igrati vrlo opasnu ulogu, za šta je dobar primer Poljska, u kojoj postoji jako snažan imperijalizam prema Ukrajini, Litvi i Bjelorusiji. Politički diskurs o Poljskoj kao semiperiferiji ispušta iz vida poljski imperijalizam i služi oživljavanju nacionalističkih sentimenata, pre svega germanofobiji. Wallerstein i drugi imaju tu nesreću da se sada koncepcijom centar-periferije služi jedan Kaczyński na kongresu svoje stranke - ističe ona.

No i mi smo 1990-ih imali velikosrpski i velikohrvatski imperijalizam, ako tako možemo nazvati krvave ‘snove’ o malim velikodržavljima. Ali gdje smo sada? Močnik dalje razvija svoju teoriju svjetskog sistema s klasnog stanovišta.

- Obnova perifernog kapitalizma potisnula je vladajuće grupe u tim područjima u alternativu: ili pokorno izvršavati zahtjeve svojih imperijalističkih gospodara i postati kompradorska ‘lumpenburžoazija’, kako ih je nazvao André Gunder Frank, ili da se pokušaju složiti u nacionalnu buržoaziju. Nacionalna buržoazija, koja se afirmira iz međunarodno podređenog položaja i s međunarodno nekompetitivnom privredom, pak, kao što je upozorio Alfred Sohn-Rethel, obično prakticira fašizam - kaže Močnik.

No je li i to uspjelo? Nije li u nas, budimo krajnje cinični, i fašistoidnost, pomoću koje smo izgleda jedino mogli stvoriti 200 obitelji koje ‘imaju Hrvatsku’, podbacila? Trebamo li se, postavimo i mi pitanje aktualno u mainstreamu, radovati ili tugovati nad propašću Ivice Todorića? Močnik poentira početak raspleta istih onih razloga zbog kojih nije bio pristalica secesijskih politika Slovenije i Hrvatske 1991. godine:

- U većini postsocijalističkih država nekadašnje su se državno-partijske birokracije i njima podređene tehnokracije pokušale preobraziti u nacionalne buržoazije. U vremenu uspona velikih azijskih privreda i agresivnog militarizma zapadnog imperijalizma, to je od početka bio poprilično nerealan projekt.

Sada slijedi još samo ono: što da se radi? Bielińska nam daje još podataka za Poljsku:

- Na ovo se nadovezuje pitanje tzv. Evrope dve brzine – i opet, prema spomenutim istraživanjima, ispitanici su generalno protiv ove ideje. Ipak, u slučaju da se ona ostvari, 50 odsto njih (porast od 44 odsto u odnosu na 2012.) smatra da bi se Poljska trebala naći u najdublje integrisanom jezgru.

Đurašković je svjestan da su ovakva proturječja posljedica brkanja političkog i kulturološkog koncepta Evrope.

- Desničarsko europejstvo je rasističko, do granice afirmiranja nadljudi i podljudi. Njegov pak politički smisao je borba protiv otuđenih elita, koja se sve više miješa s borbom protiv nacija koje se doživljavaju kao hegemone ili naprosto one koje ne vole ‘našu’ naciju - ističe.

Ima li ljevica drugačiji odgovor?

- U okviru Europske unije se počela odvijati zajednička internacionalistička borba radničke klase protiv neoliberalizma. Već krajem devedesetih izbili su takozvani evropski štrajkovi. Održavali su se Evropski marševi protiv nezaposlenosti, nesigurnosti i isključenja. Bilo je pokušaja, u kojima je čak i poljski sindikat August 80 odigrao veću ulogu, da se gradi koordinacija sindikata na evropskom nivou, na primer u granama automobilske industrije ili zdravstva - optimistična je Katarzyna Bielińska.

- Slikovit primer evropske solidarnosti radničke klase dali su nedavno francuski radnici sindikalci CGT-a iz fabrika TRW u Dijonu, kojima je proizvodnja delokalizovana u Poljsku. Grupa radnika je doputovala u Poljsku da se vidi sa poljskim radnicima i da ih upozori da će ih uskoro čekati ista sudbina te da ih ohrabri da se bore za veće plate i poboljšavanje uslova rada - nastavlja i podsjeća i na problem migracija koji nije u središtu pažnje, jer su naši zapadnocentrični mediji fokusirani na Bliski istok.

- Bitan deo ove internacionalne borbe je zahtev za evropski minimalac i inicijative u korist radnika migranata. Na primer, u Poljskoj radi milion i po Ukrajinca i Ukrajinki, koji su žrtve eksploatacije i nacionalističkog nasilja. Od 2016. u okviru jedne od dve najveće sindikalne konfederacije u Poljskoj funkcioniše sindikat ukrajinskih radnika u Poljskoj - ističe Bielińska.

Iako se sve troje naših sugovornika izjašnjava socijalistima, njihovi zaključci se podosta razilaze. O budućnosti ovdašnjih država i ‘njihovih’ društava, barem na kratki rok, Močnik, iz svoje klasne analize, misli prilično mračno.

- Bez obzira na to ustraju li ‘naše’ buržoazije u projektu stvaranja nacionalnih buržoazija ili ga odbacuju i postaju kompradori, one naginju fašistoidnim politikama. U oba slučaja moraju naime disciplinirati domaće stanovništvo, za eksploataciju od strane domaće buržoazije ili za eksploataciju od strane svjetskog kapitala - kaže on.

U svemu tome politička ljevica se posvuda slabo snalazi. Razloga je mnogo, a Đurašković ih sažima u jednu nemoć, koju prepoznaje u ‘demokratskoj ljevici za 21. stoljeće’ samoj.

- Osnovni razlog je u tome što ne može raskrstiti s liberalnim momentima u sebi, koji su načelno egoističkog i antiegalitarističkog porijekla - smatra Đurašković.

Katarzyna Bielińska još vjeruje u reformski potencijal zajedničkog evropskog prostora:

- Po meni, treba se vratiti pravcu koji je naznačen već devedesetih, kada je evropska levica zahtevala demokratsku i socijalnu Evropu, tražeći na političkom planu evropsku konstituantu, da se Evropska unija gradi na demokratski način, a na socijalnom planu vodeći, između ostalog, evropsku borbu za radnu nedelju od 35 sati.

To sigurno nisu prve asocijacije na naše devedesete. Ona se boji vraćanja u ‘suverenističku ideologiju koja bilo u javnom, bilo u skrivenom obliku igra sve veću ulogu na levici’. No što ako iluziju nacionalne suverenosti, npr. u ideji da je kapitalizam ‘socijalno osjetljivog tržišta’ moguće zadržati na nivou nacionalne države, a protiv špekulacija globalnih financijskih tržišta, zastupa njemačka desnica? Pa sve to još riječima: ‘Mi, građani EU-a’.

1/1