>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ne antifašizmu!

Nesretna se, frustrirana Nezavisna Država Hrvatska zarobljena u tijelu Republike Hrvatske muči evo već gotovo trideset godina. Nitko u toj paradržavici nema ozbiljnijih privatnih problema s NDH i ustašama, pa ipak, iz nekog posve nerazumljivog razloga, svi se prave da ga imaju

‘Ja Branimir Sablić stara ustaša evo ja ću in se na ovi partizanski dan sa ovin svojin ustaškin kurcon lipo ovde popišat na ovi jugoslavenski partizanski spomenik evo samo malo da dođe pišaka sad će ona samo šta nije evo vidiš tu su ti partizani ja in jeben mater neka me privedu na policiju jeben in mamu u pičku zalit ćemo in ovo partizansko cviće da bolje nikne jerbo ustaška pišaka je ekstra gnjojivo ja in mamu jeben u pičku.’

Nadahnutu besjedu 39-godišnjeg starog ustaše Branimira Sablića povodom Dana borbe protiv antifašizma – uz obredno pišanje ustaškin kurcon na Spomen-kosturnicu poginulim borcima Narodnooslobodilačke borbe u gradskom parku u Sinju – zasjenio je grubi incident o kojemu već danima priča cijela Cetinska krajina. Nakon veličanstvene proslave sedamdeset osme godišnjice napada Hitlerova Trećeg Reicha na Sovjetski Savez, nepoznati su počinitelji, naime, na užas građana Sinja i cijele hrvatske javnosti podno antifašističkog spomenika u Đardinu položili vijence i zapalili svijeće. Policijska uprava splitsko-dalmatinska radi na izvidima ovog nemilog događaja.

Tako bi izgledala subotnja vijest iz Sinja da Nezavisna Republika Hrvatska ima imalo integriteta i samopoštovanja, da je dakle riječ o ozbiljnoj državi, a ne o maloj, pizdunskoj zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša. Ne bi se tada mali, pizdunski ustaše – po već gotovo tridesetogodišnjem i zaista zamornom obrascu – svaki put kad iz njih u domoljubnoj ognjici podgrijano mlakim pivom iščilja vatreno ustaštvo, sutradan kroz gorke suze kajali i čupali kose, kao da je sudac za prekršaje sam Rade Bulat na Bleiburgu.

Ne bi tada, da je Hrvatska ozbiljna država, ustaše na policiji kukali i lelekali, poput rečenog ‘Branimira Sablića stare ustaše’, koji se u subotu drčno ‘svojin ustaškin kurcon popiša na ovi jugoslavenski partizanski spomenik ja in jeben mater neka me privedu na policiju’, pa već sutradan, kad su ga zaista priveli na policiju, kukao i lelekao kako ‘nema ništa protiv partizana, već protiv antifašista’, zauzimajući klasični hrvatski, neustrašivi i čvrsti stav kako ga ‘ne zanimaju ni lijevi ni desni, nego boljitak Lijepe naše’. Jebem te stoga Republiko, jebem i tebe i svakoga tvog malog, pizdunskog ustašu što kuka i leleče pred prekršajnim sucem, samo zato što nemaš muda u televizijskom Dnevniku već sad, danas, večeras u sedam, proglasiti Nezavisnu Državu Hrvatsku i tako konačno prekinuti ovo svoje beskrajno dugačko, otužno mučenje i prenemaganje.

A nesretna se, frustrirana Nezavisna Država Hrvatska zarobljena u tijelu Republike Hrvatske muči evo već gotovo trideset godina. Nitko u toj paradržavici nema ozbiljnijih privatnih problema s NDH i ustašama: ni predsjednica, ni premijer, ni vlast, ni opozicija, ni oni treći, ni pravosuđe, ni policija, ni vojska, ni Crkva, ni nacionalna televizija, ni školstvo, ni nogometaši, ni nogometni navijači, ni pjevači, ni onaj mitološki mali čovjek na čelu s Branimirom Sablićem iz Sinja, niti itko iole važan i utjecajan. Nitko u toj paradržavici zaista nema nijedan problem s ustaštvom, pa ipak, iz nekog posve nerazumljivog razloga, svi se prave da ga imaju.

Zašto je tako, kažem, nitko ne zna. U svih trideset godina nitko nikad zbog toga nije najebao, nitko nije robijao, niti je strijeljan zbog ustaške pjesme, pokliča ili znaka – puna je Hrvatska ustaških grafita i spomen-ploča, preživjeli ustaše ovdje su čašćeni ordenima i visokim javnim funkcijama, imaju ustaše svoj talk-show na televiziji, desetine hiljada ih na stadionima skladno skandira ‘Za dom spremni!’ – pa svejedno, kad god kamere hrvatske televizije ili austrijske policije uhvate kojega da mu je u domoljubnoj ognjici podgrijano mlakim pivom iščiljalo vatreno ustaštvo, sutradan se kroz gorke suze kaje, čupa kose i proklinje dan kad je ušao u onu samoposlugu u kojoj pivo ne drže u frižideru.

I da Nezavisna Republika Hrvatska ima imalo integriteta i samopoštovanja, niti bi se stara ustaša Branimir Sablić na policiji kukajući i lelečući mlatio svojin ustaškin kurcon po čelu, niti bi dolazilo do neugodnih situacija kakvima smo iste te subote svjedočili diljem naše napaćene domovine.

Da je ovo ozbiljna država, ne bi se, recimo, nesretna HDZ-ova dogradonačelnica Splita, teologinja Jelena Hrgović Tomaš, mučila jadnica najaviti Dan antifašističke borbe a da ne spomene antifašizam, prtljajući kako, citiram, ‘sutrašnji državni praznik obilježavamo danas upravo u svečanom ruhu današnjeg dana uzimajući u obzir činjenicu da je današnje obilježavanje sutrašnjeg praznika obilježavanje jednog od četiri najvažnija praznika koji čine temelj hrvatske neovisnosti i suvremene demokracije’. Nakon čega je, kažu izvještaji, završila u KBC-u Split na reanimaciji i šivanju jezika.

Ne bi se tako, da je ovo ozbiljna država – a ne mala, pizdunska zajednica općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša – predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović morala crvenjeti objašnjavajući zašto ni ona ni njen izaslanik nisu mogli doći na takozvanu središnju proslavu Dana antifašističke borbe u šumi Brezovici kraj Siska, kao da se zbog izostanka u školi pred razrednikom opravdava da joj je umrla baba u partizanima. I ne bi predsjednik Sabora Gordan Jandroković – samo mjesec dana nakon što je u domoljubnoj ognjici položio vijenac na Bleiburgu, ‘gdje su partizani ubijali žene, djecu i nevine hrvatske vojnike’ – danas kukao i cmizdrio što nije pozvan u Brezovicu, gdje su partizani ‘antifašizam ugradili u temelje samostalne i suverene Hrvatske’.

Ne bi, konačno, ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković – kojega je po kazni dopalo pojaviti se u Brezovici kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića – potpuno izluđen od službene državne šizofrenije na kraju svog nadahnutog govora pozvao okupljene da ‘kažu svoje odlučno ‘ne!’ antifašizmu’.

I da Nezavisna Republika Hrvatska ima imalo integriteta i samopoštovanja, da je dakle riječ o ozbiljnoj državi, a ne o maloj, pizdunskoj zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša, ne bi vijest bila ministrov gaf, već bi vijest bila da je Vladino ‘odlučno ‘ne!’ antifašizmu’ i obredno pišanje ustaškin kurcon u šumi Brezovici prekinula veća grupa nepoznatih počinitelja, beskrupulozno polažući vijence na spomen-kosturnicu palim partizanima.

Nije, uostalom, bilo prvi put: prije pet godina splitski je gradonačelnik uveličao svečano otkrivanje spomenika ustašama iz HOS-a – sasvim logično zakazano na Dan pobjede 9. svibnja – pa svoj nadahnuti govor započeo riječima kako je ‘danas Dan pobjede, pobjede nad antifašizmom’. Kao što, najzad, ni ono obredno pišanje na spomen-kosturnicu u Sinju nije bilo prvo: prije gotovo dvadeset godina – svi se sjećamo čak i imena stare ustašice – stanovita je Biserka Legradić na obilježavanju godišnjice ustaškog masakra nad četiri stotine i pedeset srpskih civila u Veljunu skinula gaće i obredno se svojon ustaškon pičkon popišala na spomen-kosturnicu, govoreći ‘ovo je Hrvatska, i ako ja hoću pišati po bilo kojem dijelu Hrvatske, pišat ću!’.

U čemu se njeno nikad kažnjeno pišanje razlikuje od pišanja stare ustaše Branimira Sablića? U čemu se ‘gaf’ splitskog gradonačelnika razlikuje od ‘gafa’ ministra pravosuđa? Ni u čemu, naravno. Osim u jednom: u vrijeme kad je Biserka Legradić slobodno i nekažnjeno pišala po srpskim kostima, na vlasti je bio SDP. Baš kao što je i splitski gradonačelnik koji je ustašama čestitao ‘dan pobjede nad antifašizmom’ bio SDP-ov Ivo Baldasar.

Što onda priječi Hrvate, i desne i lijeve i one srednje, koji nijedan problem s ustašama zapravo nemaju, da naglas to priznaju i sebi i drugima, da izađu iz ormara i prekinu ovo zaista tužno mučenje s fašizmom i antifašizmom? Da slobodno i bez straha ‘na Dan pobjede nad antifašizmom’, punih pluća kažu svoje glasno i ‘odlučno ‘ne!’ antifašizmu’, da čista srca na stadionu dignu desnice na ‘Za dom spremni!’, da konačno puste na nacionalnoj televiziji Marka Perkovića – kojega svi vole u duši, a nitko naglas – pa se svojim ustaškim kurcima i pičkama radosno ispišaju po kostima žrtava hrvatske slobode?

Ovako odoka, meni kao fiziologijskom laiku, samo je jedno znanstveno prihvatljivo objašnjenje: usrali su se. Ne može se, naime – ne dopušta organizacija organizma – istovremeno srati i pišati.

1/1