U pola mog istraživanja dobila sam iz povjerljivog izvora isječak iz ispitivanja Gorana Jelisića koje su vodili haški istražitelji Bernard O'Donnell i Paul Basham 1998. Taj dokument nije javan, no na suđenju Jelisiću je tužitelj Geoffrey Nice citirao taj dio ispitivanja, s tim da su u transkriptima suđenja izuzeta imena koja je Jelisić spomenuo.
Donosim dio iz zapisnika koji sam dobila: "Dana 6. ili 7. maja 1992. Goran je pozvan u kancelariju načelnika u kojoj su se nalazili načelnik policije Dragan Veselić, Đorđe Ristanić i Enver zvani Šok. Tada mu je Veselić prenio da će imati vatreno krštenje, a potom je Đorđe Ristanić objasnio kako je u Brčkom svašta učinjeno i da to treba ispraviti, a zatim je njemu i Enveru rekao da ih ispred zgrade čekaju dva novinara (Srđan i Bojan) koji će slikati kako njih dvojica ubijaju dva Muslimana i da će te fotografije koristiti kao propagandni materijal, 'kako Muslimani ubijaju Srbe', a zatim će ispred stanice gdje je postavljen prazan mrtvački sanduk kao oplakivati ubijene Srbe, što će isti također fotografisati.
Jelisić dalje navodi da je Enver iz sobe br. 13 izveo dva njemu nepoznata Bošnjaka, koje su zajedno odveli do zanatskog centra i tom prilikom je jednog ubio Goran iz 'škorpiona', a drugog Enver iz automatske puške, što su novinari fotografisali. Zatim su se vratili pred stanicu do praznog sanduka i pridružili se djevojci po imenu Violeta koja je plakala i kukala za navodno ubijenim Srbima."
Može li se vjerovati masovnom ubojici? Glavni istražitelj Ureda tužitelja na ICTY-ju John Ralston u razgovoru mi je rekao da nije bilo razloga da Jelisić laže. Bilo je dovoljno svjedoka i dokaza protiv njega i bez tih fotografija – 25 svjedoka optužbe je svjedočilo u Hagu u njegovom procesu.
Ralston i istražitelj Bernard O'Donnell, s kojim sam također razgovarala, ograničeni su obavezom o povjerljivosti informacija koje se odnose na vrijeme dok su radili za ICTY, tako da nisu mogli mnogo reći. Pritom, tužiteljstvo su te fotografije zanimale samo kao dokaz protiv Jelisića.
* * *
Išla sam u Brčko i razgovarala s nizom ljudi koji poznaju situaciju u svibnju 1992. Na ulazu u Brčko su tada bile kontrole. Nije se tek tako moglo ući ni izaći iz grada. Grad je bio prazan. Oni koji su mogli, otišli su, a oni koji su ostali, nisu se usuđivali izlaziti van. Na ulicama su se planski likvidirali ljudi. Naoružani muškarci s fantomkama na glavi poredali bi civile okrenute prema zidu i pucali im u leđa. Pripadnici paravojnih snaga su pljačkali prazne stanove. Zgrada policijske postaje iz koje je Jelisić izveo žrtvu je u samom centru grada, na glavnoj pješačkoj šetnici, kao i obližnja uličica na ulazu u centar brčanskih zanatlija u kojoj Jelisić ubija. Jelisić se nije potrudio da diskretno izvede ubojstvo.
U svakodnevnim okolnostima – prije tog maja 1992., kao i danas – ubojstvo bi se dogodilo na koji metar od ljudi koji sjede u kafićima. Dvojica mladića s fotoaparatima ne bi mogla proći nezapaženo ni danas u centru Brčkog, a kamoli tada u ispražnjenom gradu koji kontroliraju uniformirani ljudi. Jelisić je morao vidjeti da su mu fotografi za leđima, da ga prate u stopu i škljocaju 72 puta, koliko je potrebno da se ispune minimalno dva filma. Jedan Bojanov i jedan Srđanov.
Ubijeni čovjek u smeđoj kožnoj jakni zove se Husein Kršo. Tada je imao 34 godine i pet mjeseci. Sedam mjeseci nakon Huseinove smrti supruga Džana je rodila njihovog trećeg sina. Druga žrtva je Hajrudin Muzurović. Imao je 39 godina i bio je vrstan parketar
Midhat Bećirević je dugogodišnji istražitelj ratnih zločina iz Brčkog. U studenom 2010. je pet dana u Padovi ispitivao Jelisića, koji je tada u Italiji služio kaznu. Kaže da je bilo iscrpljujuće, ali da – ako bi morao procjenjivati – u 70 posto onoga što je Jelisić rekao vjeruje. Posebno za događaje koje je detaljno opisao, kao i za ono za što je već presuđen. Midhat je uvjeren da je fotografiranje bilo dogovoreno. "Inače ne bi mogli dobiti pristup takvim prizorima. Da nije bilo dogovoreno, one sekunde kada je fotografirao, Jelisić bi ga ubio", kaže.
Da mi pokaže da se ni do lokacije masovnih grobnica ne dolazi slučajem, odveo me onamo. To je u industrijskoj zoni, na desetak minuta autom od Brčkog, kao slijepo crijevo koje koriste oni koji znaju zašto tuda idu. U blizini masovnih grobnica koje je Stojanović fotografirao tada je u objektima bescarinske zone bila baza "Crvenih beretki" i drugih postrojbi. Cijelo područje su čuvali vojska i paravojska. "Nema teorije da ste tamo mogli naići slučajno, a još manje da biste neopaženo mogli fotografirati", uvjeren je Midhat.
Brčak Isak Gaši bio je zarobljenik u logoru u Luci u Brčkom od 27. svibnja do 7. lipnja 1992. Njegova supruga, koja se sklonila kod prijatelja u Beograd, uspjela je isposlovati da ga puste iz logora. Izbavio ga je Rade Božić, jedan od komandanata "Crvenih beretki". Kasnije je Gaši svjedočio u šest haških procesa, među ostalim i protiv Slobodana Miloševića. U više razgovora koje smo vodili na relaciji Hrvatska – SAD, gdje Gaši živi preko 20 godina, rekao mi je da je u ljeto te 1992. u Srbiji u Zemunu, kod restorana "Zlatno veslo", sreo Radu Božića koji ga je upoznao sa, kako je tada rekao, svojim prijateljem. Bio je to Bojan Stojanović. Nisu dugo razgovarali, no tada mu je Božić rekao da je on uveo Stojanovića u Brčko. Rekao mu je i da je on zapovjedio dizanje u zrak mostova u Brčkom. O tome je Gaši također svjedočio u Hagu 2004. godine. Pretpostavke su da je od eksplozije poginulo između 70 i stotinu ljudi. Nitko za to nije odgovarao.
Rade Božić je danas monah Nikolaj u samostanu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Poslala sam mu više poruka. Nakon nekoliko mjeseci se javio. Napisao je da "ništa od toga što je govorio Isak nije tačno" i da ne zna ništa u vezi fotografiranja Jelisićevog ubojstva.
* * *
Ubijeni čovjek u smeđoj kožnoj jakni nije imao ime na suđenju u Hagu. Zabilježen je kao neidentificirana žrtva. Ime mu je Husein Kršo. Kada je ubijen imao je 34 godine i pet mjeseci. Bio je brčanski konobar koji je nakon godina konobarenja otvorio svoj kafić. Mnogi su ga poznavali i mnogi voljeli, kako to bude s dobrim konobarima. Nije bio član ni jedne stranke, ni jedne organizacije, nikakve vojske.
Husein je bio oženjen. Jedan mu je sin imao devet godina. Mjesec dana nakon njegove smrti drugi sin je napunio šest godina. Sedam mjeseci nakon Huseinove smrti supruga Džana je rodila njihovog trećeg sina.
Smeđu kožnu jaknu od brušene kože donio mu je brat iz Švicarske, rekao mi je njegov srednji sin Mustafa Kršo. Našli smo se u Brčkom. Rekao mi je da njegova mama ne može pričati o tome pa je on došao.
Supruga i sinovi su Huseina posljednji put vidjeli nekoliko dana prije nego što je ubijen, kada je početkom svibnja 1992. cijela obitelj htjela otići iz grada. Jugoslavenska narodna armija je odvojila muškarce od žena i djece. Muškarcima nisu dali da odu. Mustafa se sjeća oproštaja pored vojnog garnizona. Svi su plakali, a tata je mami dao nešto novca i rekao: "Ništa se ne sekiraj."
Priča da su Bojan Stojanović i Srđan Petrović platili Jelisiću za ubojstvo provlači se beogradskim fotografskim krugovima već dugo. Krenula je od Srđana Ilića, fotografa koji je za rata radio za agenciju AP. Zvala sam ga 2019., nije htio razgovarati o tome. Zvala sam ga ponovno 2022., rekao je da je odlučio da o ratnom vremenu više neće razgovarati
Nisu znali što je s Huseinom dok 1993. najstariji sin, desetogodišnji Nedžad, nije gledao televiziju i vrisnuo: "Mama, evo babe!" Babino držanje, babina jakna, babina košulja, babine mokasinke. Nije bilo sumnje.
"Prva informacija o tatinoj sudbini nam je bila preko fotografije Bojana Stojanovića", kaže Mustafa. Ubojstvo tate prikazano je na televiziji.
Tek 2007. su u masovnoj grobnici pronašli Huseinove posmrtne ostatke. Prvo je bio pokopan u onoj grobnici koju je Stojanović fotografirao pored Brčkog, a onda je njegovo tijelo s drugima prebačeno u drugu grobnicu u pokušaju prikrivanja masovnog zločina.
Mustafa kaže da je u ljeto 2003., kada su se konačno nakon 11 godina izbjeglištva vratili u Brčko, grad nesnosno smrdio po truleži, "kao kada ugine pas".
"Možda su tada premještali tijela", kaže.
Huseina je supruga identificirala po odjeći.
Mnogima nije bila potrebna DNK analiza da bi prepoznali svoje bližnje i kada više ništa od njih nije ostalo osim kostiju. Često tek dijelovi jer su premještani iz primarnih grobnica i kosti su se miješale i gubile. Našla bi se samo rebra i bedrena kost ili zdjelica i ključna kost. Ali su dobro pamtili odjeću i obuću koju su njihovi voljeni nosili.
"Čak i kada vidite očevu smrt na fotografijama, ostaje neki tračak nade da je živ i da ne zna gdje smo pa nam se ne može javiti. Tek je s posmrtnim ostacima ta nada okončana", kaže Mustafa.
Otac mu je bio prijatelj s čovjekom u bež džemperu koji je ubijen kada i on i s kojim je zabilježen na fotografijama. Hajrudin Muzurović. Imao je 39 godina i bio je vrstan parketar. Planirao se ženiti u svibnju 1992., mjesecu u kojem je ubijen. Običan civil, kao i Husein. Ekshumirani su iz iste masovne grobnice i istoga dana dostojno pokopani na gradskom groblju u Brčkom. Petnaest godina nakon smrti. Onaj u maskirnoj uniformi koji ga je ubio je Enver Stravički zvani Šok. Bio je dobrovoljac iz Srbije. Nije više među živima.
Mustafa nije znao ništa više o tatinoj smrti od onog što je objavljeno u medijima. Ali se pita: je li mu otac ubijen baš zato što je tu bio fotograf? Možda bi bio svejedno ubijen neki drugi dan, a možda ne bi nikada. Neki su pušteni iz policijske postaje. Mnogi su odvedeni u logor Luka. Neki su pobjegli iz logora. Mnogi su mučeni i onda ubijeni. Ne bi volio da mu je otac mučen, draže mu je da je brzo ubijen.
"Ako je fotograf platio ubojstvo, za mene je isti kao Jelisić", kaže Mustafa.
Ulica u Brčkom u kojoj je Jelisić ubio Huseina Kršu (fotografiju ustupio Mehanizam za međunarodne krivične sudove)
* * *
Priča da su Bojan Stojanović i Srđan Petrović platili Jelisiću za ubojstvo provlači se beogradskim fotografskim krugovima već dugo. Krenula je od Srđana Ilića, fotografa koji je za rata radio za agenciju AP. Zvala sam ga 2019., nije htio razgovarati o tome. Zvala sam ga ponovno 2022., rekao je da je odlučio da o ratnom vremenu više neće razgovarati. Rekla sam mu da ću onda koristiti pismeni izvor u kojem tvrdi da su fotografi platili Jelisiću i pitala ga stoji li iza toga još uvijek. Rekao je da ga zaobiđem sasvim u tekstu ako mogu, ako ne, da koristim taj pismeni izvor.
U knjizi iz 2013. "Rat slikama; suvremena ratna fotografija" fotografkinje Sandre Vitaljić Srđan Ilić kaže: "Njih dvojica su dolazila kod mene u AP i tražila da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dozvolu, dam unapred pare, i opremu za razvijanje i slanje slika jer će oni doneti 'fenomenalne slike' koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam ništa dao jer je sve izgledalo jako neozbiljno.
Posle toga se Bojan pojavio u restoranu Klub književnika u Beogradu sa gomilom printovanih slika tog događaja i pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko Muslimana."
Svi fotografi s kojima sam razgovarala su znali za tu priču, ali nitko drugi nije čuo od Bojana ili Srđana da su platili Jelisiću za ubojstvo. Samo Srđan Ilić.
Jelisić je bio pohlepan. Osuđen je za novčanu prevaru prije rata, osuđen je za krađu za vrijeme rata. Novinarka Gordana Igrić u tekstu za list Bosanska pošta iz 1998. za Jelisića piše da je "bio u potrazi za stranim novinarima od kojih je pokušavao da naplati svoje izjave. Saznajemo da je počinjao sa sumom od 6000 maraka, ali da bi na kraju priznavao da je i 200 maraka dovoljno". Na suđenju je Jelisić priznao da je iz Brčkog otišao sa 6000 ili 7000 njemačkih maraka i potrošio ih u dva, tri mjeseca. Tada je prosječna mjesečna plaća bila oko sto maraka.
Još je 2015. sarajevski fotograf Ziyah Gafic nakon što je izašla knjiga Sandre Vitaljić uputio pismo World Press Photou u kojem navodi sumnje da je Bojan Stojanović inscenirao fotografiju i platio ubojici. "To je možda najbesramniji i najstrašniji primjer manipulacije i inscenacije u novijoj povijesti", navodi Ziyah u mejlu koji mi je proslijedio. Nikada nije dobio odgovor.
Mustafa Kršo, srednji sin ubijenog Huseina Krše (Foto: Barbara Matejčić)
* * *
Bojana Stojanovića jako uznemirava optužba da su on i Srđan Petrović platili fotografiranje.
Došla sam do njega mjesecima nakon što mi je rečeno da nije više živ. Prilično je živ i živi u Španjolskoj zadnjih deset godina. Onamo se zbog partnerice preselio iz Nizozemske. Bavio se ponešto fotografijom davno u Nizozemskoj, ali kaže da ga "više nije zanimalo da pravi fotografije, nego da ih prodaje" pa je imao digitalnu platformu za prodaju fotografija. Prema prikupljenim podacima, radio je svašta. Kupovao internetske domene, preprodavao kompjuterske dijelove, a u Španjolskoj ima Marbella television, nešto kao streaming platformu na kojoj je puštao nezanimljive snimke sebe i partnerice kako se zabavljaju.
Bio je vrlo razgovorljiv. Htio je da se "prvo upoznamo" i da vidi "koristim li mozak". Pitao me jesam li udana. Imam li djecu. Imam li ljubavnika. Zanimalo ga je tko je od fotografa s kojima sam razgovarala imao najbolji smisao za humor. Rekao je da su svi "dosadni kao ježevi". Na spomen Srđana Ilića odmah se razljutio. Kaže da je Ilić izmislio priču o plaćanju jer je bio ljubomoran. "To je takva naivna glupost da ne mogu da verujem da su to ljudi prihvatili", kaže. Spomenuo je i mogućnost da ga tuži za klevetu.
O samim okolnostima fotografiranja ubojstva je govorio različito od onoga nizozemskim medijima kada je bio nagrađen. Sada kaže da ne bi mogli ući u taj dio Brčkog da nisu radili za beogradske Večernje novosti, jer su svi "strani novinari bili neprijatelji Srbije". Kaže da je Jelisić znao da ga fotografiraju. Dapače, razgovarao je s njim kratko poslije ubojstva. On i Srđan Petrović su znali da će ljudi biti ubijeni. "Nama su oni rekli da će da ubiju ljude zato što su bili snajperisti. Kako ja mogu da znam da li je to tako ili nije?" Nije precizirao tko im je to rekao. "Neki lokalni", kaže. Nizozemskoj televiziji je još 1993. rekao da ubijeni nije bio snajperist.
Jelisić tvrdi da je bio u kancelariji kod načelnika policije Dragana Veselića koji je s gradonačelnikom Đorđem Ristanićem dogovarao da će ubojstva biti prikazana kao da Muslimani ubijaju Srbe. Navodi da je ondje bila i djevojka angažirana da nariče nad navodnim srpskim žrtvama
Rekla sam mu da je Jelisić haškim istražiteljima izjavio da je to bilo namješteno snimanje koje je trebalo prikazati navodne srpske žrtve. Nasmijao se i rekao da mu je to "nova informacija". Rekao je su i on i Srđan Popović mislili da će te fotografije promijeniti svijet nabolje, možda i zaustaviti rat. Rekao je da Reuters još uvijek ima jedan original njegovog filma, dok mu je drugi film zaplijenila srpska tajna služba. Reuters u svojoj digitalnoj bazi nema fotografije Bojana Stojanovića, to mi je provjerio fotograf koji radi za njih.
A zašto je Jelisić dozvolio da ga fotografiraju dok ubija?
"Zato što je bio ponosan da brani srpsku ideologiju. To je uradio Srbin koji je bio lud", odgovara Stojanović.
"Kako nitko drugi nije to dozvolio?" pitala sam ga.
"Otkud znam. Verovatno su bili pametniji nego Jelisić."
"Od svih počinitelja zločina u ratu Jelisić je najgluplji?"
"To si ti rekla."
Sutradan mi je poslao poruku da sam dan ranije razgovarala s "ChatGPT AI Voice Cloneom" i da me iskoristio za svoj eksperiment. Nije inzistirao na tome, kao da ni sam nije računao da ću u to povjerovati. Nije povukao ništa što je rekao. Slao mi je puno poruka, među ostalim i da me želi upozoriti da će mi uspostava kontakta s njim promijeniti život. Zvao me, pa i usred noći, ali se nisam javljala. Šest mjeseci nakon našeg prvog razgovora još mi je slao poruke.
Srđan Petrović je također izbjegao u Nizozemsku. Kao i Bojan, dobio je politički azil i tamo živio duže vrijeme. No on se vratio u Srbiju. Petrović ima dobru karijeru. Pilot je privatnih aviona. Nije odustao od fotografiranja, snima Formulu 1. Nazvala sam ga da se nađemo u rujnu 2023. kada sam bila u Beogradu. Nije mogao, ali je spremno razgovarao sa mnom telefonski. Kaže da su dan prije nego što su krenuli u Bosnu Stojanović i on čuli da se nešto dešava u Brčkom i odlučili su otići onamo.
U centru su vidjeli dvojicu koji nekuda vode drugu dvojicu. Pitao je onog u policijskoj uniformi – kasnije će saznati da je to bio Jelisić – kamo ih vode. "Rekao je 'Vodimo ih na svadbu', i nacerio se", prepričava Petrović. Kaže i da je Jelisić tada za čovjeka kojeg će uskoro ubiti dodao: "Ovo mi je 180 i neki, neka namirim dve stoje i idem kući." Bili su na dva metra od njega, kaže Petrović. To kaže i širokokutni objektiv. Kada su počeli pucati, Srđan i Bojan su snimali. Kaže da su bili šokirani.
Srđanova fotografija ubojstva Hajrudina Muzurovića je objavljena na naslovnici Timea. Petrović kaže da su ih ubojice ignorirali i da je to normalno, jer su znali da su oni etnički Srbi, da Rumunj ili Šveđanin ne bi ni mogao tu doći.
"Znate kako idu novinari u rat? Tako da sede deset kilometara od borbi, pijanče i izmišljaju priče. Mi smo se uvek guzili da idemo tamo gde je frka. Mladi, hrabri, ludi, ambiciozni. Dobili smo šansu da radimo za veliku kompaniju, konačno plaćeni kako treba, sve ono o čemu smo maštali", kaže.
Kao autor fotografija je na internetu ostao zabilježen Stojanović. On kaže da je Petrović platio da se njegovo ime u vezi s tim fotografijama ukloni s interneta. Pitala sam Petrovića je li to točno. Negirao je i rekao je da je Stojanović "psihički odlepio".
* * *
Dvojica nizozemskih psihijatara su za potrebe suđenja vještačila Jelisića. Nisu spominjali snižene intelektualne kapacitete, a ni psihičke bolesti, ali jesu asocijalne i narcističke sklonosti. To mu nije bila olakotna okolnost.
Dok je bio u pritvoru u ICTY-u, Jelisić se družio s bosanskim optuženikom i kasnije osuđenim za ratne zločine nad Srbima Esadom Landžom. Kada smo se vidjeli prije dvije godine u Bosni i Hercegovini, Esad mi je rekao da se jednom Jelisić razljutio jer nije dobio neke dokumente od policije u Brčkom koji bi mu mogli pomoći na suđenju. Počeo je svašta govoriti i psovati, među ostalim i da mu je "novinar dao pare da snimi to ubistvo". Landžo kaže da se toga "sto posto sjeća", no ne zna detaljnije, je li novac dan da se snimi ubojstvo ili da se ubije i snimi.
Današnji izgled ulice u kojoj je izvršeno ubojstvo (Foto: Barbara Matejčić)
* * *
Jelisić je 2003. prebačen iz Haga u Italiju na odsluženje zatvorske kazne. Deset mjeseci sam pokušavala dobiti dozvolu da ga posjetim. Dobivala sam odbijenice i od zatvora i od talijanskog Ministarstva pravosuđa. Posljednju u novembru 2022., kada su mi naveli da se ne preporuča susret Jelisiću ni sa kim tko je zainteresiran za njegovu prošlost. Paralelno sam i njemu slala pisma. Nisam dobivala odgovor. Krajem 2022. prebačen je ponovno u Hag, dok je čekao koja će ga zemlja prihvatiti za daljnje odsluženje kazne. Vrlo brzo nakon što je došao u Hag javio mi se. Iz Italije nije smio. No ni u Hagu ga nisam smjela posjetiti. Prebačen je u Belgiju, gdje ima telefon u ćeliji pa me tijekom travnja 2023. često zvao.
Uljudan, otvoren za pitanja, nadao se da će za godinu biti pušten na prijevremenu slobodu, mada mu je takav zahtjev već dvaput bio odbijen. Ponovio mi je ono što je rekao i haškim istražiteljima, no ne smijem ga citirati jer nismo za sve razgovore dogovorili što smijem koristiti prije nego što me prestao zvati. No fotografiranje ubojstva u Brčkom je bilo dogovoreno kao propaganda, tvrdi. Bilo je to 6. svibnja, zna po tome što je dan poslije bio otvoren logor u Luci. Jelisić je bio u kancelariji kod načelnika policije Dragana Veselića koji je s gradonačelnikom Brčkog, Đorđem Ristanićem, dogovarao da će ubojstva biti prikazana kao da Muslimani ubijaju Srbe. Veselić je kasnije poginuo. Ristanić je na sudu u Bosni i Hercegovini 2023. oslobođen optužbi za ratne zločine. Ne želi razgovarati s novinarima. No Jelisić navodi da je ondje bila i djevojka koja je angažirana da nariče nad navodnim srpskim žrtvama.
Violeta. Tada je imala 16 godina. Rodom iz Bijeljine, u Brčko je 1992. došla za dečkom koji je bio u "Crvenim beretkama".
Violeta se spominje i na suđenju Jelisiću u Hagu. "Samo se sjećam da je nosila kameru i stajala pored njega. Zatim je rekla: 'Gorane, da li ti je ovaj 53. ili 54. po redu?'" prepričao je zaštićeni svjedok i dodao da je Violeta popratila pitanje Jelisiću pokretom ruke kao da povlači obarač na pištolju.
Violetin dečko je poginuo te iste 1992. godine. Za Violetom je tada u Brčko došla majka da je odvede kući.
U lipnju 2023. sam je zatekla s bolesnim suprugom na trijemu kuće u kojoj živi u selu Međaši u okolici Bijeljine. Slobodanka Zarić, zvana Seka, danas ima 69 godina. Primila me nenajavljenu jer sam došla s njezinim poznanikom, odvjetnikom Duškom Tomićem koji živi u istom selu i desetljećima se bavi ratnim zločinima. Rekla mi je da nije bila u svibnju 1992. u Brčkom. Pročitala sam joj Jelisićevu izjavu. Rekla je da nikada nije vidjela Jelisića uživo. Pokazala sam joj fotografije ubojstva. Odmahivala je glavom, kaže da ih prvi put vidi. I Duško Tomić i ja smo joj povjerovali. Tu večer sam otputovala za Zagreb.
Rano ujutro je došla Dušku Tomiću kući i rekla mu da je ipak bila tada u Brčkom i da jest bilo tako kako sam rekla. Njezina Violeta je bila angažirana da oplakuje navodne srpske žrtve.
Violeta nije odgovarala na telefonske pozive.
Prvi dio teksta pročitajte ovdje.
* U istraživanju su sudjelovali i Natalija Jovanović (Srbija) i Ruben Brugnera (Nizozemska), a provedeno je uz podršku programa Journalismfund.
