>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Nemanja Stjepanović: Normalno društvo ne diže spomenik Miloševiću

JNA je naprosto morala da stane između Miloševića i Tuđmana, između dva nacionalizma koja su regionu nanela najviše zla. A ona to nije uradila. To da su se u kninskoj Krajini Srbi iz revolta spontano digli na oružje je priča za uz gusle

Sredinom lipnja u Beogradu je objavljena publikacija Fonda za humanitarno pravo ‘Dosije: JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH’, a dva tjedna kasnije Skupštini Srbije izglasan je Zakon o ratnim memorijalima. Fondova knjižica, koja se temelji na haškim dokumentima, mapira transformaciju JNA u srpsku vojsku, pripremanje terena za ostvarenje plana Velike Srbije i posljedične zločine režima Slobodana Miloševića. Spomenuti zakon, koji je u Skupštinu proturila Srpska napredna stranka predsjednika Aleksandra Vučića, nekadašnjeg Miloševićevog ministra informisanja, mogao bi biti usmjeren na političko poništenje nečasnih epizoda agresorske srpske politike u bližoj i daljoj prošlosti. Taj zakon je nešto kao hrvatska Deklaracija o Domovinskom ratu, ali još morbidnije. Dvije naizgled nepovezane priče objedinjuju iste teme s dijametralno suprotnih pozicija. S jedne strane ljudskopravaši demontiraju dominantne narative iz sukoba devedesetih – dakle laži – a s druge strane ih službena Srbija nastoji zakonski cementirati. Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo dobro je upoznat sa sadržajem obaju priča. U intervjuu za Novosti objašnjava kako one ilustriraju općenito naličje kulture sjećanja u Srbiji.

Ovčara je još jedan primer kada je jna obavila sve pripreme za zločin, samo ga nije svojeručno počinila. Ona itekako jeste počinila divljačko razaranje Vukovara za koje niko nije odgovarao

U vašoj publikaciji priloženi su dokumenti koji svjedoče trenucima presvlačenja JNA u postrojbe Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Kako je to izgledalo?

Obrazloženje je sledeće: JNA će, da citiram direktivu Veljka Kadijevića iz decembra 1991. godine, stvarati ‘uslove za očuvanje Jugoslavije za one narode koji žele da u njoj žive’. U Hrvatskoj i BiH to je samo srpski narod i zato se u istom dokumentu govori samo o ‘zaštiti srpskog stanovništva’. To je dovelo do toga da se granica Jugoslavije koju JNA navodno čuva svela na granicu Velike Srbije. Da se razumemo, sigurno da je pristup JNA delimično bio uslovljen činjenicom da su novoosnovane hrvatske snage napadale kasarne i jedinice JNA, ali obračun sa tim izazovom morao je da bude ograničen, a ne da se prenese na celokupno hrvatsko stanovništvo, što je s vremenom postao slučaj. JNA je morala da spreči rat, a ne da ga predvodi.

Vrsni manipulator

Umjesto sprečavanja rata, tadašnje rukovodstvo JNA omogućavalo je pljačku, protjerivanje nesrpskog stanovništva i ubojstva. U publikaciji se navodi i stvaranje neutralnih tampon zona između hrvatske i srpske strane?

Prva faza dejstvovanja JNA bilo je stvaranje tampon zona koje pominjete. To je mogao biti dobar pristup, ali je on napušten i tampon zone su prepuštene srpskoj strani. Najkasnije od napada na selo Kijevo 26. avgusta 1991. JNA, odnosno Kninski korpus – u kojem je Ratko Mladić tada načelnik štaba, a kasnije će postati komandant – stavlja se otvoreno na srpsku stranu. Zajedno sa lokalnim srpskim jedinicama Kninski korpus napada sela u Krajini, nakon čega lokalne Martićeve i druge jedinice koje su potčinjene JNA čine zločine i niko iz JNA to ne sprečava, ne istražuje niti kažnjava. Takav je recimo primer Škabrnje. Napad je naredila i predvodila JNA, a onda se po osvajanju sela izmakla i prepustila tamošnje poražene branitelje i civile na nemilost martićevcima. Takva se situacija ponavlja drugde u Krajini, ali i u istočnom delu Hrvatske. Ovčara je još jedan primer kada je JNA obavila sve pripreme za zločin, samo ga nije svojeručno počinila. Ono što, doduše, itekako jeste počinila je divljačko razaranje Vukovara za koje do danas niko nije odgovarao. Prema tome, odgovornost JNA postoji jednim delom u direktom činjenju zločina, ali je još veća njena uloga bila u pravljenju uslova, postavljanju scenografije za činjenje zločina.

U slučaju Republike Srpske Krajine od početka su se provlačile teze da oružani otpor pruža isključivo lokalno stanovništvo. Što kazuju dokumenti u tom kontekstu?

To da su se u kninskoj Krajini Srbi iz revolta spontano digli na oružje je priča za uz gusle. Ustanak Srba u Krajini organizovala je i na svaki način pomogla Državna bezbednost Srbije na čelu sa Miloševićevom tadašnjom glavnom karikom Jovicom Stanišićem. Uz to, malo pomalo JNA je, kako se vidi iz dosijea, stala na stranu srpskih pobunjenika i čvrsto im držala stranu. Bez takve uloge JNA rat ne bi izgledao kako je izgledao i pitanje je da li bi ga uopšte bilo. Što, da se razumemo, ne znači da strah kod Srba nije bio opravdan i da je Srbima od strane hrvatske vlasti bila namenjena neka srećna sudbina. JNA je naprosto morala da stane između Miloševića i Tuđmana, između dva nacionalizma koja su regionu nanela najviše zla. A ona to nije uradila.

Srpske vlasti na čelu sa Aleksandrom Vučićem vide Hrvatsku kao jednu vrstu uzora, kao nekoga ko je svoju prošlost na perfektan način provukao kroz vešmašinu istorije

Kada su se ostvarili ciljevi da se formira ‘većinski srpska teritorija’ unutar BiH, Milošević daje nalog da se svi ‘srpski i crnogorski pripadnici JNA’ povuku s teritorija Hrvatske i BiH gdje nije prisutna srpska većina da se ne bi jednog dana suočili s optužbom da je ‘JNA vodila ratove u stranim zemljama’?

U to vreme Milošević uveliko i u punom kapacitetu kontroliše JNA. Kao vrsni manipulator, on je znao da će mu na diplomatskom planu prisustvo njegove vojske u BiH i Hrvatskoj samo štetiti. Zato je u maju doneta odluka da se JNA povuče u Srbiju, ali ono što se u praksi dogodilo zapravo bi se moglo nazvati povlačenjem bez povlačenja. Ako govorimo o BiH, tu su jedinice JNA samo preimenovane u nove jedinice VRS. Skoro svi korpusi i brigade dobili su nova imena i zadržali staru strukturu. Četvrti korpus JNA je na primer jednostavno preimenovan u Sarajevsko-romanijski korpus VRS koji će potom predvoditi opsadu Sarajeva. Naoružanje JNA je jednostavno prešlo u ruke Mladićeve vojske, a on je od komandanta Druge vojne oblasti JNA preko noći postao komandant Glavnog štaba VRS. Slična je situacija sa svim članovima njegovog novoformiranog Glavnog štaba, komandantima korpusa, brigada. Ne samo to, Srbija se tokom celog rata starala o VRS i Srpskoj vojsci Krajine kao o svojim vojskama – snabdevala ih oružjem, municijom, logistikom i plaćala njihove oficire preko 30. i 40. kadrovskog centra naslednice JNA – Vojske Jugoslavije. Recimo, Mladić i praktično svi organizatori srebreničkog genocida tokom rata bili su oficiri 30. kadrovskog centra VJ, a danas su penzioneri Srbije, a ne Bosne i Hercegovine. VRS i SVK su vojske iznikle iz JNA i bez toga obim zločina koje su počinile ne bi bio moguć. Ako tražimo sreću u nesreći, mogli bismo je pronaći u činjenici da su te vojske tokom rata pratile sistem pisanog izveštavanja preuzet iz JNA, tako da je često zbog te poslovične pedantnosti kasnije lakše bilo moguće rekonstruisati i istražiti zločine koji su počinjeni.

Daleko smo od svesti

Koliko se iz ovih dokumenata može detektirati odgovornost Miloševićeva režima i Srbije za ratove u BiH i Hrvatskoj?

Srbija se do danas nije odrekla pokušaja da sebe i druge ubedi da Milošević nije lagao kada je govorio da Srbija nije učestvovala u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Ovaj dosije samo je mali doprinos u prilog raskrinkavanju takve besmislene teze. Makar je napisan na stotinjak strana i oslanja se na više od 700 fusnota, u njemu je sadržan tek manji deo dokaza o upletenosti Srbije u ratove. Većina toga rasuta je po haškoj bazi dokaznih predmeta, svedočenjima brojnih insajdera. Mi smo kao društva u obavezi da na iskren način sagledamo prošlost. To što Milošević nije dočekao kraj suđenja ili što se ne pominje kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata u presudama Karadžiću i Mladiću, ne znači da nema odgovornosti njega i njegovog režima za ratove i zločine. Baš kao što činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni ne znači da Srbi iz Krajine za vreme i nakon Oluje nisu proterani po planu državnog rukovodstva Hrvatske i u izvedbi njene vojske i policije. Ako je Haški tribunal napravio poneku grešku ili propust, to ne znači da mi te greške treba da koristimo za armiranje svojih laži i zabluda.

Zašto Haag nije upotrijebio ove dokumente kao dokaze u postupcima za zapovjednu odgovornost? Kako, pored toga, procjenjujete rad srpskog tužiteljstva za ratne zločine?

Hag je imao nesreću da Milošević, u čijem je predmetu izveden veliki broj dokaza o ulozi JNA, nije dočekao izricanje presude, a nakon toga Tribunal naprosto nije stigao svim stvarima da se bavi. Što se tiče našeg Tužilaštva za ratne zločine, bili bismo vrlo naivni kada bismo očekivali da će ono popuniti rupe koje je Haški sud ostavio. To tužilaštvo za 15 godina rada nije podiglo nijednu optužnicu protiv ijednog srednje ili visoko rangiranog vojnog ili policijskog oficira. Fond za humanitarno pravo podneo je više krivičnih prijava protiv zvaničnika JNA i VJ, na primer protiv Dušana Lončara, oficira JNA koji je naredio napad na Lovas u oktobru 1991. godine, kada su počinjeni strašni zločini protiv tamošnjeg hrvatskog stanovništva. Godinama Tužilaštvo za ratne zločine na tu krivičnu prijavu ne reaguje. Što se dokaza i sudski utvrđenih činjenica o ratovima devedesetih tiče, to nam je što nam je. Završetkom rada Tribunala u Hagu, uz traljav rad domaćih pravosuđa sa izuzetkom možda onog u BiH, mi smo u situaciji da u narednom periodu nećemo imati nekih novih epohalnih dokaza. Ali i bez njih imamo previše, samo je pitanje hoćemo li se sa dokazima suočiti ili od njih okretati glavu.

Budući da godinama pratite suđenja za ratne zločine, mislite li da postoji neka šira svijest u Srbiji o ovim događajima?

Daleko smo mi od svesti o delovanju JNA i stvarnoj ulozi Srbije u ratovima u regionu. Od kraja sukoba do danas razvoj svesti nije išao u pravcu rasvetljavanja zasnovanog na činjenicama, naprotiv, imamo stalan proces zamagljivanja i mitologizacije prošlosti. Tako rat u Hrvatskoj za ovdašnju javnost počinje sa Olujom, opsada Sarajeva nikada nije postojala, a Srebrenica je zločin manjih razmera počinjen od strane odmetnutih grupa na mah i iz osvete. Mi znamo da rasprava o ulozi JNA još dugo, dugo neće biti na dnevnom redu u našem društvu, zato smo mislili da je važno napisati dosije o tome, dok još ima ko da ga napiše.

Kakva je uopće razina suočavanja s devedesetima?

Od ubistva premijera Đinđića Srbija u tom pogledu ide samo unazad. Na delu je učvršćivanje narativa o našoj bezgrešnosti.

Oslobodioci Srebrenice

Analizirali ste Zakon o ratnim memorijalima, u kojem stoji i odredba o gradnji i održavanju spomenika srpskim ‘oslobodilačkim ratovima’. Što se iz njega može zaključiti?

Taj zakon predviđa memorijalizaciju naše bezgrešnosti, nikako grešaka i zločina koji su u naše ime počinjeni. Tako na primer neće biti moguće podizati spomen obeležja na mestima logora u Srbiji, gde su držani hrvatski zatočenici 1991. ili bošnjački zarobljenici iz Žepe 1995. godine. Zatim, biće zabranjeni memorijali, iako su neki već podignuti, koji obeležavaju otmice Bošnjaka u Štrpcima i Sjeverinu ili artiljerijski napad Vojske Jugoslavije na selo Kukuroviće 1993., zatim mesta masovnih grobnica u kojima su skrivana tela albanskih žena, dece i muškaraca ubijenih na Kosovu 1999. godine. Ovim zakonom zabranjeno je gledati svojoj sramoti u oči, zabranjeno je suočiti se i podsećati se na greške i zablude.

U raspravi oko ovog zakona se spominjao i prijedlog da se digne spomenik Miloševiću?

Što se spomenika Miloševiću tiče, nijedno normalno društvo ne bi moglo da podigne takvom čoveku spomenik, a u narednom periodu ćemo baš videti koliko smo mi ovde normalni ili nenormalni. Ide se ka tome, i to nije puko nagađanje nego zaključak na osnovu skupštinske rasprave u vezi sa izglasavanjem Zakona o ratnim memorijalima, da se ratovi devedesetih proglase za oslobodilačke i da se tako legitimizuje ideja Velike Srbije. U tom slučaju, nema nikakvih prepreka da Milošević dobije spomenik. Ne znam, možda po njemu nazovemo aerodrom, pa da letimo sa Tuđmana na Miloševića i obrnuto. Sve u svemu, čini mi se da sadašnja vlast Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem Hrvatsku vidi kao jednu vrstu uzora, kao nekoga ko je svoju prošlost na perfektan način provukao kroz vešmašinu istorije, očistio svaku prljavštinu i jedinstveno stao iza narativa o svojoj bezgrešnosti i oslobodilačkim naporima, slaveći borce i zaboravljajući civilne žrtve.

Kako bi se zakon odnosio prema spomenicima Drugog svjetskog rata?

Spomenik Draži Mihailoviću podignut je, pazite sad, u okviru Spomen kompleksa Ravna Gora, koji je podignut još 1992. godine. Nedavno je, dok je Evropa slavila Dan pobede, na taj spomenik kvislingu delegacija Vojske Srbije položila venac. Ako smo taj deo sopstvene istorije, u kojem je kristalno jasno ko je bio oslobodilac, a ko je pomagao okupatoru, uspeli da u potpunosti izvrnemo, ne vidim šta nas sprečava da to uradimo i sa ratovima devedesetih.

Ovaj tjedan obilježena je godišnjica genocida u Srebrenici. Da li je relativiziranje i negiranje onoga što se tamo desilo od strane srpske vlade dobilo svojevrsnu potvrdu ovim Zakonom o ratnim memorijalima?

Taj Zakon o ratnim memorijalima naprosto ne dopušta mogućnost da smo mi u istoriji učinili nešto loše. Ako je takvih stvari i bilo, zakon nas tera da kroz jedan proces revizije malo pročistimo te istorijske prljavštine, kao što smo četnički pokret od kvislinškog i zločinačkog proizveli u oslobodilački. Ako tim putem budemo išli, doći ćemo dotle da ćemo jednog dana podići spomenik oslobodiocu Srebrenice Ratku Mladiću.

1/1