>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Barun Milanhauzen

Kada Milan Bandić izmišlja da je Vilija Matulu zaposlio na molbu njegove supruge, što je glumac odmah demantirao, on samo slijedi logiku Matulina najpoznatijeg lika Münchhausena: ako lažeš, laži naveliko, bez ikakvih obzira, manijakalnim manevrima. Postoji samo jedna razlika: kada Bandić napokon siđe s pozornice, neće biti aplauza

Živo blato

U monodrami ‘Münchhausen’, koju Vili Matula na domaćim pozornicama igra već dvadeset godina, ima ona čuvena scena u kojoj se lažljivi barun čupa iz živog blata tako što povlači vlastiti perčin: teško je ovih dana naći ljepšu metaforu za parapolitičke strategije Milana Bandića. Kada ga novinar Hrvoje Krešić u intervjuu za N1 televiziju pita zašto je barem dvadesetak puta išao u Rim o trošku građana, Bandić odgovara: ‘Mislim da je to premalo, žao mi je što nisam išao više.’ Koji mu je najveći propust u dosadašnjim mandatima? ‘Najlošije je što nisam uspio pretočiti kod svojih najbližih suradnika da s istim žarom, marom, ljubavlju, energijom i vizijom žive Zagreb kao ja.’ Zašto je skršio famoznu magnoliju na Trgu žrtava fašizma? ‘Ništa nismo maknuli, bit će 100 posto više magnolija nego što ih je bilo.’ I tako dalje, i tako dublje, pitanje po pitanje, odgovor po odgovor, korak po korak kroz živo blato: sve do završne eskapade o aktivistima koji uporno prosvjeduju protiv urbanističkog silovanja zagrebačkog trga. ‘Vili Matula prima kod mene plaću, a prosvjeduje, to je dokaz da je u Zagrebu demokracija… Supruga od Vilija Matule me molila da mu damo kruha. Plakala je. A kad se žena rasplače, onda morate pomoći čovjeku…’ Eto, to je taj minhauzenovski trik: dok ga prosvjednici, intelektualna zanovijetala i kompletna opozicija optužuju za samovolju, klijentelizam, hirovito zaobilaženje procedura i nasumično dijeljenje gradskih poslova, Bandić nam gorljivo tumači kako svakodnevno radi baš sve što su protiv njega naveli. I nema nikakve veze što je degutantnom izmišljotinom o zapošljavanju Matule spokojno potvrdio da radna mjesta voli darivati gestom feudalne milosti, mimo zakona, propisa i pravila. Još je manje važno što se glumac odmah javio demantijem, ustvrdivši da njegova supruga s gradonačelnikom nikada nije ni o čemu razgovarala. A najmanje znači to što Bandić njegov demanti mirno ignorira, priznajući vlastitom šutnjom da je prethodno lagao. Jer ovdje ionako nije riječ o razlici između istine i laži, nego o načinu na koji se izmišlja. Nešto što je gradonačelnik naučio od Münchhausena: ako lažeš, laži naveliko, bez ikakvih obzira, manijakalnim manevrima. Obični su lažovi tek sitni prevaranti: krupni konfabulatori postaju zabavni klaunovi, načelno simpatični šarlatani, ljudi koje nitko ionako ne doživljava ozbiljno. Ukoliko uzurpiraš ogromnu političku moć, takva strategija funkcionira odlično.

Za zagrebačkog gradonačelnika Milanhauzena u čitavoj se priči krije tek jedna nevolja. Ukoliko ogromnu moć uzurpiraš u formi političke monodrame, naime, epilog predstave postaje predvidljivo banalan. Čim glavni lik nestane s pozornice, kida se gusta interesna mreža, naglo topi iznuđena lojalnost, ruši kompletna klijentelistička konstrukcija. I tu paralela završava: tu je razlika između izmišljenog književnog lika i gradonačelnika koji izmišlja. Tu je, napokon, osnovna razlika između nekoga kao što je Milan Bandić i nekoga kao što je Vili Matula: kada Bandić siđe s pozornice, neće biti aplauza.

Bad Blue Boy Toy

U međuvremenu, naravno, Zagrebom odzvanja pomno orkestrirana tišina. Ili, kako bi to rekla nova pročelnica gradskog ureda za kulturu Ana Lederer iz stranke Neovisni za Hrvatsku, pojašnjavajući u nastupnom intervjuu zašto se lokalni kulturnjaci plaše javno komentirati njezino imenovanje: ‘Na njihovom mjestu, ni ja ne bih davala izjave.’ Instaliranje nekadašnje spektakularno neuspješne intendantice Hrvatskog narodnog kazališta na drugu najvažniju kulturno-političku poziciju u državi neki mediji tumače kao veliku unutarkoalicijsku pobjedu Zlatka Hasanbegovića nad Bandićem: nama se čini da stvari nisu tako jednostavne. Jer navodni je pobjednik prethodno natjeran na niz ustupaka u zagrebačkoj skupštini, seriju sramotnih odustajanja od vlastitih stavova koji su jasno pokazali koliko su Neovisni za Hrvatsku ovisni o vlasti: pomogli su gradonačelniku da likvidira već izglasanu odluku o isplati pet milijuna kuna radnicama i radnicima Kamenskog i Diokija, podržali su njegov plan gospodarenja otpadom pa konačno, na vrhuncu blamaže, neposredno uoči glasanja povukli vlastiti prijedlog zaključka kojim bi se skupština usprotivila procesu privatizacije Dinama. Politička trgovina na prvi je pogled uspješna, jer su Neovisni za pet milijuna kuna i jednu simboličnu gestu podrške navijačima dobili šestotinjak milijuna iz kulturnog proračuna, ali simbolički kapital koji su po putu izgubili tek će se zbrajati. Zlatko Hasanbegović još jednom se, evidentnije nego ikada prije, pokazao kao političar opsesivno fokusiran na kulturne institucije, netko tko će radi kazališta, muzeja i galerija bez razmišljanja žrtvovati obespravljene radnike, pobunjene navijače i vlastite, navodno čvrste stavove. Nekada Bad Blue Boy: danas Bandićev boy toy. Za nekoga tko vjeruje da je u intimnom dosluhu s najdubljim interesima i težnjama čitavog hrvatskog naroda, njegov se elitistički autizam doima kao unaprijed promašen izbor. Navijamo, utoliko, da u njemu ustraje.

Zabava u parku

Sredinom idućeg mjeseca u njujorškoj MoMA-i otvara se ambiciozna izložba ‘Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji od 1948. do 1980.’, koja će američkoj publici predstaviti goleme stambene blokove Novog Beograda, rekonstrukciju Skoplja nakon potresa 1963. prema maestralnom planu Kenza Tangea, splitsku školjku poljudskog stadiona. Govorit će se tada o MoMA-i, nema sumnje, i u lokalnim medijima, pa koristimo priliku da unaprijed skrenemo pažnju na omanju dramu koja se ovih dana odvija oko globalno razvikanog muzeja moderne umjetnosti. Njegovi radnici – kustosi, bibliotekari i dizajneri, povjesničari i tehničari, urednici kataloga i prodavači u suvenirnici – upravo su započeli kolektivni protest jer im luksuzna institucija, koja samo ove godine planira investirati 400 milijuna dolara u otvaranje novih prostora, odbija povećati plaće i financirati osnovno zdravstveno osiguranje. Pred zgradom MoMA-e postrojili su se uoči središnjeg godišnjeg fundraising eventa, tradicionalne ‘Zabave u dvorištu’, pa su dobrostojeći muzejski donatori, upravitelji i filantropi u ležernoj šetnji prema koktelima i kanapeima morali proći kroz špalir gnjevnih radnika: dobro odabrana prosvjedna taktika. Osim ironičnih transparenata – poput onoga na kojem je pisalo ‘Moderna umjetnost, prastare plaće’ – zaposlenici MoMA-e barataju, na sreću, i nešto čvršćim argumentima, jer su sličnim demonstracijama još prije tri godine relativno uspješno pritisnuli upravu, a 2000. su u štrajku proveli puna 134 dana prije nego što su im ispunjeni zahtjevi. ‘Ovaj muzej se oduvijek predstavlja kao mjesto progresivnih vrijednosti’, pišu sada u službenoj izjavi za javnost, ‘i kao mjesto koje prihvaća radikalizam avangarde, umjetnost feministkinja, aktivista, antikapitalista, protivnika rata i mnogih drugih čiji rad teži pravednijem društvu i većoj jednakosti. Pa ipak, MoMA eksploatira vlastite radnike, među kojima većina obavlja sate i sate neplaćenog prekovremenog rada.’ Ususret velikoj jugo-izložbi, nadamo se da će MoMA-ini radnici uspjeti. U suprotnom, čeka nas ciničan rasplet: izložbu o arhitekturi države koja se dugo borila za interese radnika postavljat će radnici koji se za vlastita prava ne mogu izboriti.

In memoriam Daša Drndić

‘Iza svakog imena krije se priča’, lajtmotiv je romana ‘Sonnenschein’ Daše Drndić, monumentalnog književnog iskupljenja zaborava koji prekriva sudbine milijuna Židova ubijenih u Drugom svjetskom ratu: iza njenoga imena, sada kada je otišla, ostaju stotine priča, važnih, strašnih i opominjućih, ostaje poruka da se pripovijedanjem možemo suprotstaviti užasu modernog svijeta, ispisana na hiljadama stranica. Daša Drndić rođena je 1946. godine u Zagrebu, dugo je živjela u Beogradu, početkom rata doselila se u Rijeku; u međuvremenu, nekoliko je godina provela u SAD-u i Kanadi. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući Vuk Karadžić, profesorica engleskog jezika na Narodnom univerzitetu Đuro Salaj, urednica na Radio-televiziji Beograd i, napokon, profesorica britanske književnosti na riječkom sveučilištu. Njen opus, koji će ovih dana mnogi proglasiti jednim od najvećih u suvremenoj hrvatskoj književnosti, suviše je velik da bi se dao obuzdati nacionalnim kanonom: Daša Drndić pisala je mimo granica kastriranog nacionalnog jezika, prešutne političke korektnosti i pripitomljenih čitalačkih očekivanja. Osim ‘Sonnenscheina’, koji je izišao 2007. godine, objavila je prozne knjige ‘Put do slobode’ (1982.), ‘Kamen s neba’ (1984.), ‘Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu’ (1997.), ‘Canzone di guerra’ (1998.), ‘Totenwande’ (2000.), ‘Doppelgänger’ (2002.), ‘Leica format’ (2003.), ‘After Eight’ (2005.), ‘Feministički rukopis ili politička parabola’ (2006.), ‘April u Berlinu’ (2009.), ‘Belladonna’ (2012.) i ‘EEG’ (2016.), uz njih i brojne radiodrame, eseje, kritike, teorijske i analitičke tekstove. Za ‘Sonnenschein’ je dobila najviše priznanja: nagrade Fran Galović, Kiklop i britanski Independent za najbolje strano beletrističko djelo prema izboru čitalaca. Posljednji veliki međunarodni uspjeh bio joj je nedavni ulazak u najuži izbor za prvu književnu nagradu Evropske banke za obnovu i razvoj, gdje je njena ‘Belladonna’ uvrštena zajedno s romanima Borisa Akunjina i Burhana Sönmeza. Angažirana, hrabra, kritična i dosljedna, Drndić se do kraja borila protiv nacionalističkog autizma i potmule fašizacije društva u kojem je živjela. Vraćat ćemo se, iznova, njenim knjigama.

1/1