>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Martina Mlinarević Sopta i igra slučaja

Na dan kada je Martina Mlinarević Sopta objavila da su organizatori čitlučkog Evergreen Festa otkazali njen nastup zbog pritisaka sponzora, u Širokom Brijegu je Marko Perković Thompson publici s bine povikao ‘Za dom!’ Tako ovdje izgleda igra slučaja: nije slučaj kada Hrvat na sav glas urla kao ustaša, slučaj je kada Hrvatica ne zna držati jezik za zubima

Široki bijeg

Igrom slučaja, istog onog dana kada je Martina Mlinarević Sopta preko Facebooka dojavila da su je organizatori čitlučkog Evergreen Festa izbacili iz programa, u Širokom Brijegu, gradu u kojem književnica živi, veliki koncert održao je Marko Perković Thompson. Igrom slučaja, jedva sat ili dva nakon što je autorica prepričala kako su promociju njene knjige o borbi protiv karcinoma dojke otkazali zbog pritisaka publike i sponzora, na Thompsonovoj službenoj Facebook stranici okačen je video-klip: on s pozornice viče ‘Za dom!’, nekoliko desetaka hiljada ljudi složno odgovara ‘Spremni!’ Igrom slučaja, priča o sukobu Mlinarević Sopte i organizatora Evergreen Festa postala je kulturni skandal tjedna, dok su fašistoidnu terevenku Perkovića i ekipe usputno registrirala dva ili tri novinara, bez ozbiljnijeg odjeka. Jer tako ovdje izgleda igra slučaja: nije slučaj kada Hrvat na sav glas urla kao ustaša, slučaj je kada Hrvatica ne zna držati jezik za zubima.

Raspisala se tako sva sedma sila desničarskih portalčića o tome zašto je Mlinarević Sopta zaslužila ono što ju je snašlo, spominjalo se kako ‘lažljivica’ samo ‘žica pažnju’, priskočio je u pomoć i zagrebački Jutarnji da nepotpisanim tekstom čitaocima pojasni kako je nju ‘nedavno na poziciju veleposlanice BiH u Češkoj imenovao član BiH Predsjedništva Željko Komšić, kojega su Bošnjaci nametnuli Hrvatima’… Pa je ubrzo sve bilo spremno da se internetskim komentarima nesputano razliju osjećaji malog hrvatskog čovjeka u velikoj povijesnoj nuždi: na uvid smo dobili nešto poput kanalizacije nacije. ‘Rak ti se dabogda tisuću puta umnožio, da te cijelu popapa, kurvo smrdljiva neodgojena’, olakšao se izvjesni Marko Čuljak iz Züricha. ‘Osobno se nadam da će se bolest vratiti i završiti započeto’, prostenjao je neki Jozo Beljo, pridržavajući se za katolički križ izvješen na profilnoj slici. ‘Žutu traku na ruku i iživljavat se na fufici’, istisnuo je komentator koji je za ovu priliku radije ostao anoniman. I tako još na desetke anonimusa – jednih s imenom, drugih bez njega – čije poruke je Mlinarević Sopta prikupila i objavila: nikome od nacionalno osviještenih seronja neće se, naravno, dogoditi ništa.

S udobne zagrebačke distance, na kojoj spokojno kuckamo ovaj tekst, prilično je lako zgražati se nad kloakom mržnje, šovinizma i kukavičluka što se opet rastvorila koju stotinu kilometara dolje, jugoistočno. Još je lakše – sudeći prema relativno mlakim reakcijama ovdašnjih komentatora – naprosto ignorirati ono što se tamo događa. A ne bi bilo teško ni zauzeti pozu superiorne analitičke trezvenosti pa ovaj hercegovački skandal pretočiti u case study kompletnog postjugoslavenskog kulturnog prostora, kao skalpelom podijeljenog na ‘nas’ i na ‘njih’, na liberalne kozmopolite i na zadrte nacionaliste, na one koji se slobodno vrzmaju regionalnim medijima i festivalima i na one koji ih zbog toga proglašavaju izdajicama svoga naroda, pri čemu jedni druge podjednako preziru, iako jedni bez drugih zapravo ne mogu… Sa sigurne zagrebačke distance, stotinama kilometara daleko od masovnog progona jedne književnice, ništa od svega ovoga ne bi trebalo biti naročito teško. Ne bi, da nije epiloga hercegovačkog slučaja.

Dok ovaj tekst nastaje, naime, u Širokom Brijegu nema ni Martine Mlinarević Sopte ni Marka Perkovića Thompsona. Ona je pobjegla: mediji prenose da je zbog sve strašnijih prijetnji zajedno s kćerkom otišla u Sarajevo. On je Široki Brijeg napustio trijumfalno: nakon uspješnog koncerta, utajivač poreza i zabavljač koji po potrebi šuti ili pjeva na dobro plaćenim stranačkim skupovima može se slobodno vratiti svojoj kući, u Zagreb. Jer tako ovdje izgleda igra slučaja. Thompson živi u slučajnoj državi, koja fašizam ne kažnjava, i zato smije bezbrižno urlati ‘Za dom!’ Martina Mlinarević Sopta, slučajno, ne zna držati jezik za zubima: za nju doma zato nema.

Djevojka za razonodu

Ako netko slučajno misli da su cenzure i zabrane lokalna specifičnost zaostalih krajeva poput našega, imamo za njega loše vijesti. I to dosta njih, s raznih strana svijeta: od razvijenog Zapada do Dalekog istoka. U Japanu je, recimo, organizatorima likovnog trijenala u regiji Aichi pošlo za rukom da cenzuriraju izložbu o cenzuri. Pod naslovom ‘Nakon ‘slobode izražavanja’?’ postavili su stotinjak problematičnih i kontroverznih djela, a među njima i skulpturu južnokorejskog umjetničkog para Kim Seo-kyung i Kim Eon-sunga ‘Kip mira’ (2011.), koja prikazuje ‘djevojku za razonodu’, jednu od tisuća korejskih žena koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata japanski vojnici držali u seksualnom roblju. Japanska se publika na to – rekli bi u Čitluku – uvrijedila i uznemirila, organizatori su primili prijetnje i upozorenja, skulptura je uklonjena. Nisu pomogli javni prosvjedi goleme većine umjetnika koji sudjeluju u izložbi, nije pomoglo ni to što je desetero njih povuklo svoje radove u znak solidarnosti. Kakav-takav hepiend osigurao je katalonski medijski poduzetnik i bivši novinar Tatxo Benet, otkupivši skulpturu za fundus svog malog muzeja u nastajanju: posvećen isključivo zabranjenim i cenzuriranim djelima, Benetov postav uskoro se otvara u Barceloni.

Narančasta Lubanja

Nisu u Drugom svjetskom ratu zapeli samo Hrvati i Japanci, slične povijesne stranputice muče i Amerikance. Art Spiegelman, autor maestralnog ‘Mausa’ (1991.), prvog crtanog romana nagrađenog Pulitzerom za književnost, dobio je nedavno ponudu Marvela da specijalno za njihovu antologiju ‘Marvel: Zlatno doba 1939. – 1949.’ napiše uvodni esej. Pod naslovom ‘Superjunake Zlatnog doba oblikovao je fašizam’ Spiegalman se prisjetio brojnih židovskih crtača i scenarista koji su stvarali u predratnim godinama. ‘Mladi židovski autori prvih stripovskih superjunaka dozvali su mitske – gotovo bogolike – sekularne spasitelje da im pomognu svladati ekonomsku prijetnju Velike depresije i da daju oblik njihovim slutnjama nadolazećeg svjetskog rata. Stripovi su omogućavali čitaocima da pobjegnu u fantaziju, projicirajući svoje živote u sudbine neranjivih heroja.’ Na tom mjestu, korak do fašizma, Spiegelmanu se nametnula paralela s našom stvarnošću: ‘U današnjem svijetu, najopasniji protivnik Kapetana Amerike, Crvena Lubanja, živi na velikom platnu, dok Narančasta Lubanja maltretira Ameriku. Međunarodni fašizam ponovno je u usponu, a poremećaji koji su pratili globalni ekonomski slom 2008. pomogli su da dođemo do točke kada je čitav planet pred propašću…’

Ništa, naizgled, što ne bismo mogli potpisati bez većih dilema. Ipak, vlasnicima Marvela opasno je zasmetala aluzija na Donalda Trumpa. Predsjednik uprave medijske megakorporacije, milijarder Isaac Perlmutter – naime – jedan je od velikodušnijih financijera nove predizborne kampanje Narančaste Lubanje. Pa je Spiegelmanu preporučio da problematičnu rečenicu izbriše iz teksta. Na sreću, stari majstor crtanog pripovijedanja ipak je nešto veći od sitnih ucjena. Esej je, u integralnoj verziji, prošloga vikenda objavio u ‘Guardianu’, dopisavši zaključak: ‘Ponovno sam, po tko zna koji put, shvatio da se baš sve tiče politike… kao onda kada je Kapetan Amerika tresnuo Hitlera po gubici.’

Lov na ‘Lov’

Čini se da političke supermoći Narančaste Lubanje najviše dolaze do izraza preko Twittera. Ondje se, nakon posljednje serije masovnih ubojstava u SAD-u, okomio na film ‘Lov’ (‘The Hunt’) Craiga Zobela o skupini bogataša koji iz razonode love ljude. Predsjednik SAD-a natrkeljao je nešto o ‘filmu snimljenom da stvori kaos’ i o ‘rasizmu liberalnog Hollywooda’ koji je ‘vrlo loš za našu zemlju’: u epilogu, premijera ‘Lova’, najavljena za kraj septembra, otkazana je do daljnjega. A režiser, da stvar bude gora, podržava odluku studija.

Srce i utroba

Kim Kelly, američka heavy metal kritičarka koja piše za Rolling Stone, The New York Times, Guardian, Pitchfork i brojne druge medije, s Twitterom ima nešto lošija iskustva. Nakon što je tamo javno osudila policijsko ubojstvo Willema Van Spronsena, 68-godišnjeg anarhista koji je pokušao onesposobiti vozila jedinice zadužene za progon imigranata, s Nacionalnog javnog radija (NPR) otkazali su joj suradnju zbog ‘isticanja političkih stavova’. Kelly odgovara tekstom ‘Politika kritike’ na portalu novinarskih studija sveučilišta u Columbiji, jedne od najprestižnijih svjetskih novinarskih škola. Završetak njenog komentara prenosimo umjesto zaključka ovotjednog izdanja ‘Neprijateljske propagande’: ‘Može li umjetnički kritičar istovremeno biti aktivist? Ne bi li jedno trebalo isključivati drugo? (…) Za mene, umjetnička kritika dolazi iz srca i utrobe. Ako odrežemo onaj njen dio koji je zaista ljudski – svoje stavove – čitava stvar postaje beskrvna. Nikada ne bih mogla odvojiti lično od političkog. Niti imam taj luksuz da se pretvaram kako bih mogla.’

1/1