>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Nino Normale

Dok Greta Thunberg priziva znanstvene autoritete, Nino Raspudić nonšalantno laže o podacima, izmišlja naučna istraživanja i krade tuđe loše fore, potpuno ravnodušan spram toga što će ga u jeftinom muljanju brzo uhvatiti pola novinarske scene: važno je samo da svojim stavovima stvori dovoljno buke, privuče pažnju i dobije reakciju

Poremećaj

Zašto Nino Raspudić ima tako velike probleme s malim djevojčicama? Početkom ove godine, kada je izbio skandal oko popisa obavezne školske lektire, gorljivo je zagovarao uklanjanje ‘Dnevnika’ Anne Frank kako bi se otvorilo mjesto za novog u nizu provjerenih, ozbiljnih, odraslih muških autora. Krajem prošlog mjeseca, kada je 16-godišnja Greta Thunberg postala glavna zvijezda svjetskih medija, javio se u Večernjem listu tekstom ‘Gretenizam – zadnji stadij kapitalizma’. Tamo je švedsku tinejdžerku proglasio lutkom na koncu ‘sumnjivih političkih i ekonomskih interesa’ koji pod krinkom borbe protiv klimatskih promjena promiču opasnu ljevičarsku ideologiju, šire dezinformacije, izvrću činjenice, po kratkom postupku eliminiraju iz javne rasprave one s kojima se ne slažu i – sve u svemu – u svojoj želji da ostvare ‘vlast i kontrolu nad društvom’ pokazuju ‘sve očitije totalitarne pretenzije’. Istinoljubivog autora pritom je naročito uznemirilo Gretino psihičko stanje. ‘Bolesno dijete’, ‘autistična švedska djevojčica’, ‘srednjoškolka kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, autizam i opsesivno-kompulzivni poremećaj’ pa svojim ‘fiksacijama’ sada ‘maltretira cijeli svijet’ baš kao što je do jučer maltretirala vlastitu porodicu: dok prstom preneraženo upire u klinku s dijagnozom, Nino nas pomalo podsjeća na one balavce koji opsjednuto zure u svakoga tko je imalo drugačiji, dok ih roditelji vuku za ruku i posramljeno mrmljaju, pitajući se gdje su točno pogriješili u odgoju.

Kroz dva tjedna otkako je objavljen, Raspudićev pokušaj provokacije rastavili su na sreću do posljednje izmišljotine brojni novinari. Petar Vidov je na portalu Faktograf potanko i dokumentirano pokazao da se temelji na krivim podacima, neprovjerenim izvorima i netočnim navodima. Inoslav Bešker u Jutarnjem listu razotkrio je da čak ni ona loša naslovna fora s ‘gretenizmom’ zapravo nije Ninova: pokupio ju je, potajice, od jednog talijanskog piskarala. Raspudićeva, naravno, nije ni osnovna linija argumentacije na tragu paranoidne teorije zavjere: jedva sat ili dva nakon što je Gretin govor pred Ujedinjenim nacijama postao viralna senzacija, ultrakonzervativni komentator Michael Knowles lupetao je na Foxu o ‘mentalno bolesnom švedskom djetetu koje iskorištava međunarodna ljevica’. Jedina je razlika u tome što se desničarski američka televizija potom javno ispričala i obećala da Knowlesa više nikada neće zvati u goste, dok hrvatskim desničarskim novinama nešto poput isprike ne pada na pamet.

Objavili su, umjesto nje, par izjava zgroženih psihijatara o tome zašto ljude s Aspergerovim sindromom nije u redu javno stigmatizirati, ali to je ionako tip reakcije na koju Raspudić unaprijed računa. Stara je to taktika nove desnice, koja živi od toga da se predstavlja kao žrtva terora političke korektnosti. Jer se jedina, navodno, usudi reći ono što svi dobro vidimo, ali o tome šutimo: da 16-godišnje dijete, naprosto, ima dijagnosticiran neuro-poremećaj. Problem je samo što u Gretinom slučaju takva taktika ne funkcionira. A zašto ne funkcionira, precizno je na američkom portalu Vox objasnio Steve Silberman, poznati pop-znanstveni novinar, autor nagrađivane knjige ‘Neuroplemena: nasljeđe autizma i kako razmišljati pametnije o ljudima koji razmišljaju drukčije’ (2015.), ukratko čovjek koji – za razliku od našeg kolumnista – ipak ponešto zna o temi o kojoj progovara. Ovo je njegova poanta: ‘Prije samo nekoliko godina, Thunbergin angažman mediji bi vjerojatno prikazali kao inspirativnu priču o djevojčici koja ‘nadilazi’ vlastita ograničenja i postaje vođa svjetskog pokreta. Ali Thunberg danas sama nudi drukčije, radikalnije objašnjenje: ona tvrdi da nije postala aktivistkinja usprkos autizmu, nego zbog njega.’ I doista: kada Greta govori o vlastitoj dijagnozi, ona je naziva svojom ‘supermoći’. Hvali se stanjem koje joj omogućuje da ostane potpuno fokusirana na jedan problem, ne obraćajući pažnju na kritike i pohvale, izgovore i prepreke, socijalne uzuse i teret političke hijerarhije. Nekome se ta vrsta opsesivne posvećenosti i radikalne dosljednosti može činiti potencijalno opasnom, ali Greta – u tome je kvaka – pritom ne tvrdi da posjeduje rješenje. Samo poziva da poslušamo što govore znanstvenici i da zatim djelujemo u skladu s onim što smo čuli: samo nam ne dopušta luksuz izlike. U svijetu koji, prema svim relevantnim znanstvenim istraživanjima, ubrzano organizira vlastitu katastrofu, jedna opsjednuta, nemilosrdna, ‘nenormalna’ djevojčica danas je najjasniji glas prosvijećenog razuma.

Možda baš zato, uostalom, Nino Rapudić ima tako velikih problema s djevojčicama: one ga uporno podsjećaju koliko je zapravo malen. Dok ‘bolesno dijete’ priziva znanstvene autoritete, Nino Normale nonšalantno laže o podacima, izmišlja naučna istraživanja i krade tuđe loše fore, potpuno ravnodušan spram toga što će ga u jeftinom muljanju brzo uhvatiti pola novinarske scene: važno je samo da svojim stavovima stvori dovoljno buke, privuče pažnju i dobije reakciju. To je, napokon, njegov stari običaj. Da nismo ovako politički korektni, rekli bismo da je u pitanju ozbiljan poremećaj.

Joker

Oko duševnog poremećaja vrti se i većina komentara ‘Jokera’ Todda Phillipsa, glavnog kino-događaja prošlog tjedna: dugo neki film nije ovako polarizirao publiku i kritiku. S jedne strane Zlatni lav u Veneciji, osmominutne ovacije i euforične pohvale: s druge ‘Guardianov’ Peter Bradshaw koji piše o ‘najvećem razočarenju godine’, kod nas Zrinka Pavlić na T-portalu spominje ‘prazno preseravanje’, dok David Ehrlich na IndieWireu povlači lucidnu paralelu s ‘Klubom boraca’ na štetu Phillipsove mračne priče koja, tvrdi, ne nudi ništa više od ‘mutnog osjećaja nepravde’ i ‘bezvremenskih (i općenitih) dojmova nejednakosti’. Naš dojam o ‘Jokeru’ je negdje između krajnosti: iako film nije remek-djelo, u njemu ima mnogo više toga nego što su nabrušeni kritičari uspjeli prepoznati. Ali ovo nije tekst o svemu onome čega u ‘Jokeru’ ima, nego o onome čega nema ni u jednoj kritici.

Baš sve one, naime, papagajski ponavljaju da je priča o neuspješnom, psihički nestabilnom stand up komičaru Arthuru Flecku (fascinantni Joaquin Phoenix), koji se postepeno transformira u manijakalnog Batmanovog arhineprijatelja, smještena u američki velegrad ranih osamdesetih: baš nijedna, međutim, ne zna što da zatim s tim podatkom uradi. Neobično, jer rane osamdesete su – toliko bar znamo – početak predsjedničke ere Ronalda Reagana, njegove ekonomske politike prilagođene najbogatijima i globalnog trijumfa neoliberalnog kapitalizma. Zato, kada nas film doslovce u prvoj rečenici obavijesti kako su smećari Gotham Cityja stupili u štrajk, onda ipak nemamo pred sobom ‘mutni osjećaj nepravde’ ni ‘općenite dojmove nejednakosti’, nego vrlo precizno datirane klasne sukobe: uostalom, u New Yorku, koji ovdje ‘glumi’ Gotham, 1981. godine doista je izbio dugotrajni štrajk smećara. Ni otponac Fleckova ludila nije slučajan: ono nastupa kada mu socijalna služba zbog financijskih rezova uskrati lijekove. I tako dalje: Philips ne gura ekonomski kontekst reaganovske ekonomije u prvi plan, ali ga vrlo jasno naznačuje, pa onda ni njegova odluka da korijen sukoba ‘dobra’ i ‘zla’ posadi u neoliberalno tlo ne može biti slučajna.

Kako je ovo promaklo kritičarima koji su film redom čitali u ključu ‘toksičnog maskuliniteta’, maglovite društvene alegorije današnjice ili isprazne post-occupy ikonografije? Možda je stvar u tome što je od posljednje velike kapitalističke krize prošlo, evo, punih deset godina: možda su im politički senzori naprosto otupjeli. Na sreću, ekonomisti kažu da je nova globalna recesija pred vratima, a s njom nam opet stižu štrajkovi, sukobi i bolni rezovi: uskoro će, vjerujemo, filmski kritičari moći lakše prepoznati priču o neoliberalizmu, čak i kada je skrivena ispod maske ludog klauna.

Polit-com

Ako je klasna borba u Phillipsovom blockbusteru diskretno prikrivena, onda je izravno susrećemo na nekim posve neočekivanim mjestima. ‘Superstore’ je NBC-jev sit-com koji upravo ulazi u petu sezonu. Na početku nije obećavao previše: bila je to standardna, podnošljivo duhovita komedija radnog mjesta, smještena u golemi supermarket iz fiktivnog američkog lanca prodavaonica, s ljubavnim parom u središtu priče, nesposobnim blesanom na poziciji šefa i sporednim likovima skrojenim po nepisanim pravilima političke korektnosti, od feminiziranog filipinskog geja sve do Afroamerikanca u kolicima. Kako je radnja odmicala, međutim, konfekcijska se serija iznenađujuće politizirala: na vrhuncu, krajem prošle sezone, radnici pokušavaju osnovati sindikat kako bi se suprotstavili korporacijskim mjerama smanjivanja nadnica, ali korporacija uzvraća saznavši da je onaj simpatični Filipinac zapravo ilegalni imigrant, pa u dogovoru s vlastima šalje odred do zuba naoružanih policajaca da ga deportiraju… Liberalna antitrumpovska agenda opće je mjesto američke TV-produkcije – dovoljno je pratiti kako se, recimo, razvija sve anarhoidniji i sve zabavniji ‘Good Fight’ – ali povezivanje proimigrantskih stavova s radničkim pravima, uz prilično jasnu poruku da državna represija direktno služi interesima kapitalista, nešto je što do sada baš i nismo viđali. Posebno ne u nepretencioznoj, žanrovski korektnoj, podnošljivo duhovitoj seriji. ‘Superstoreu’ zato veliki plus, a čitateljicama i čitaocima preporuke za guilty pleasure bindžanje.

Sony

A umjesto dodatnog motiva za gledanje serije, evo vijesti o tome kakve sve nevolje imaju mnogo ambiciozniji režiseri kada požele nešto reći o klasnim odnosima i radničkim pravima. Michael Winterbottom, hiperproduktivni autor ‘24 Hour Party People’, ‘The Road to Guantanamo’, trilogije ‘The Trip’ i još tridesetak hvaljenih naslova, upravo promovira svoj posljednji film ‘Greed’. Ova priča o fiktivnom modnom mogulu, kojeg igra Winterbottomov stari suradnik Steve Coogan, trebala je završiti prikazivanjem nekoliko stvarnih podataka: iznosi plaća azijskih radnika koji za dva do tri dolara dnevno šiju odjeću globalnih brendova na ekranu bi se pojavili paralelno s bogatstvima vlasnika Zare i H&M-a, procijenjenima na nekoliko desetaka milijardi dolara. Na probnoj, pretpremijernoj produkciji filma publici se takav kraj itekako svidio: nešto manje producentu Lineu Klineu iz Sonyja, koji ga je izbacio. ‘Rekao mi je: ne zanima me što je to bio najpopularniji dio’, prepričava režiser. ‘Nećemo spominjati brendove ni njihove vlasnike jer ne želimo naštetiti poslovima koje Sony ima s njima.’ Natezanje je trajalo pola godine, a presudila je sitna stavka iz ugovora na koju Winterbottom nije obraćao pozornost… Ubuduće će, vjerujemo, više paziti. A Sony će, u međuvremenu, solidno zaraditi.

1/1