>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Spomeniks

Dok regionalni portali kopipejstaju i šeraju fotogaleriju britanskog amatera Marka O’Neilla, koji je na svome Instagram profilu objavio seriju kičastih slika jugoslavenskih spomenika, još jedna godišnjica rušenja veličanstvenog Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije Vojina Bakića prošla je bez klika

Kopipejst

U rubnim rubrikama regionalnih portala, tamo gdje klikove vrijedno prikupljaju recepti za vitku liniju i snimke slatkih malih koala spašenih iz požara, novinarstvo slijedi provjerenu formulu: copy plus paste jednako vijest. Pomalo neočekivano – možda vam je promaklo – zvijezda tog skrivenog medijskog pogona za dijeljenje tekstova i skupljanje lajkova posljednjih je tjedana postao izvjesni Mark O’Neill, britanski amaterski fotograf koji je na svom Instagram profilu objavio seriju fotografija jugoslavenskih spomenika, od Jasenovca i Petrove gore do Tjentišta i Kozare. Snimljene noću, pod reflektorima, nabrijane svjetlosnim efektima i spektakularnim bojama, njegove su slike kričave i dozlaboga kičaste: sjajni mamci za klikove. I zato, copy s O’Neillova Instagram profila, paste na portal Index: vijest. Pa copy s Indexa, čitav tekst, paste na bosanski Fokus.ba, copy s Fokusa, kompletna fotogalerija, paste na srpski Telegraf, copy s Telegrafa, paste na hrvatski Večernji, copy po copy, paste po vijest, klik po spomenik i eno O’Neilla naposljetku na tabloidnim stranicama britanskog Daily Maila, gdje su Džamonjina i Bogdanovićeva remek-djela publici predstavljena kao ‘ostaci neke davne izvanzemaljske civilizacije…’

Nema u tome ničeg naročito neobičnog: zapadnjačka fascinacija jugoslavenskim modernističkim spomenicima, tim čudnovatim betonskim gromadama razbacanima po propaloj državi, obnavlja se u pravilnim razmacima. Prije četiri godine, recimo, belgijski fotograf Jan Kempenaers objavio je fotomonografiju ‘Spomeniks’: ‘Podignuti u spokojnim poljima, usred ničega’, predstavio je tada njegovu knjigu ugledni Guardian, ‘spomeniks izgledaju kao mjesta na koja su sletjele vanzemaljske letjelice ili kao omoti albuma Pink Floyda.’ Prije dvije godine, Kameni cvijet kraj Jasenovca nakratko je pretvoren u scenografiju reklamnog spota za luksuzne australske naočale marke Valley Eyewear, kakve nose Rihanna i Kanye West. Ovih dana na Petrovoj gori dovršeno je snimanje nove Netflixove distopijske serije ‘The Tribes of Europa’ (‘Evropska plemena’), koja priča priču o dalekoj budućnosti kontinenta podijeljenog – ovo će vam zvučati poznato – na brojne, male, međusobno zaraćene države. I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od onoga što su jugoslavenski spomenici nekada značili: ako je nešto zajedničko svim tim reklamnim kampanjama, distopijskim TV-fantazijama i foto-safarijima po mjestima narodnog ustanka, onda je to potpuna nezainteresiranost za povijesni, politički i umjetnički kontekst iz kojeg su spomeniks izrasli. U zapadnoj perspektivi, oni su sada samo gigantski egzotični suveniri iz daleke i nerazumljive prošlosti. Alienovske utvare za koje ne znamo tko ih je, kada i zašto točno gradio: prije tragovi NLO-a nego znakovi NOB-a. Serija instagram-fotografija Marka O’Neilla, lišena bilo kakvih podataka o spomenicima osim elementarnog spominjanja njihovih lokacija, u takvu se tradiciju perfektno uklapa.

Sa zapada dakle ništa novo. Možda je zato interesantnije provjeriti što se danas sa spomeniksima događa iz perspektive istoka. Igrom slučaja, prošloga tjedna, baš nekako u vrijeme dok su postjugoslavenski portali kompulzivno kopipejstali O’Neillovu fotogaleriju, skoro neprimijećena je prošla još jedna godišnjica rušenja veličanstvenog Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije Vojina Bakića, što su ga u Kamenskoj kraj Požege, 21. februara 1992. godine, pripadnici 123. brigade Hrvatske vojske u dobro organiziranoj minerskoj akciji stručno deleteali s lica zemlje. Na žalosnu obljetnicu podsjetio je samo maleni portal Antifašistički Vjesnik, objavivši fotogaleriju ruševine, uz kratki pregled tadašnjih propagandnih laži iz domaćih medija o tome kako su spomenik skršili četnici ili, eventualno, dosta jak vjetar. Ali ruševina Bakićeva spomenika baš i nije fotogenična, nema tu reflektora ni Instagram-filtera, ne može poslužiti kao reklamna scenografija, pa članak s Antifašističkog Vjesnika nije prenio nitko. Nikoga da stisne copy, nikoga da klikne paste: godišnjica uništenja jednoga od najljepših spomeniksa bivše Jugoslavije tako ni ove godine nije postala vijest. U šarenoj, šeranoj, klikabilnoj memoriji medija za neke priče naprosto nema mjesta, baš kao što ga nije bilo prije dvadeset i osam godina. Uostalom, što biste htjeli: bio je rat, kliknuli smo cut.

Weinstein

Harvey Weinstein proglašen je krivim za silovanje i seksualni napad na suđenju u New Yorku: iako su najteže optužbe protiv njega odbačene, ove dvije koje su dokazane mogu mu donijeti 29 godina zatvorske kazne. Konačna presuda bit će poznata 11. marta, a Weinsteina čekaju još jedno suđenje u Los Angelesu i niz građanskih parnica. Ono što se moglo pretpostaviti s obzirom na golemi broj žrtava – do sada je o zlostavljanju progovorilo preko 100 žena – ali i s obzirom na podudaranja u njihovim svjedočanstvima, napokon je sudski potvrđeno: utjecajni filmski producent i moćni holivudski milijarder dokazani je silovatelj i seksualni nasilnik.

‘Pokret MeToo pomogao je tužbi’, zaključuju u New York Timesu Megan Twohey i Jodi Kantor, novinarke koje su prije dvije i pol godine, nakon dugotrajnog istraživačkog rada, prve raskrinkale Weinsteina. I to se čini kao prva pouka suđenja: nasilnik ne bi bio kažnjen bez paralelnog novinarskog angažmana i širokog društvenog pokreta. Medijska otkrića pokrenula su masovni javni revolt: val revolta dao je snagu otkrićima. Druga pouka tiče se činjenice da je Weinstein zapravo prvi silovatelj koji je osuđen od početka MeToo kampanje. Nasuprot popularnoj predodžbi kako je pokret u međuvremenu ipak otišao predaleko – na kojoj se, uostalom, temeljila strategija Weinsteinovih branitelja, prikazujući svoga klijenta kao žrtvu pomahnitale medijske histerije – sve do sada u MeToo periodu nije bilo nijedne presude. A treća, možda i najvažnija pouka sudskog procesa je ta da je porota producenta proglasila krivim iako su obje njegove žrtve, glumica Jessica Mann i asistentica Miriam Haleyi, potvrdile da su nakon zločina ostale u kontaktu s Weinsteinom, pa čak i imale dobrovoljne seksualne odnose s njim. Zvuči krajnje jednostavno, ali, s obzirom na to kako se gleda na žrtve seksualnog nasilja, vrijedno je ponavljanja: neovisno o tome kako se žrtva ponaša i kako postupa, prije ili nakon zločina, silovanje naprosto ostaje silovanje.

Assange

Kako bismo suspregnuli novonastalo oduševljenje pravosudnim aparatom i općenitim funkcioniranjem SAD-a, slijede priče o dva stanovnika Londona koji su razotkrivali američke ratne zločine: jednoga sada Washington svim sudskim sredstvima pokušava dovesti u Ameriku, drugome ne dozvoljava da se ondje pojavi. Prvi i poznatiji je Julian Assange: upravo je započelo njegovo saslušanje u Velikoj Britaniji, na kojem američka vlada traži ekstradiciju kako bi ga odvela preko Atlantika pa mu sudila za špijunažu uz predviđenu maksimalnu kaznu od 175 godina zatvora. Osnivač WikiLeaksa i čovjek kojem dugujemo tisuće dokaza američkih ubojstava civila i mučenja zarobljenika skoro godinu dana sjedi u britanskom zatvoru, a prije toga proveo je sedam godina u kućnom pritvoru u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. Trenutno nema pristup svojim američkim odvjetnicima, s onima britanskima mu je strogo ograničen kontakt, zabranjeno mu je korištenje kompjutera, zatvorski stražari mu oduzimaju materijale sa suđenja: toliko o njegovim šansama u srazu sa svjetskim velesilama. ‘Predsjednik Trump došao je na vlast s novim pristupom slobodi medija, praktično proglašavajući rat istraživačkom novinarstvu. Sada Assangea želi pretvoriti u primjer drugima’, izjavio je odvjetnik najpoznatijeg svjetskog zviždača na samom početku saslušanja. Nama zvuči uvjerljivo. Čekamo da ga sudac posluša.

Weizman

‘U cijeloj svojoj profesionalnoj karijeri pozivam na promjenu funkcije alata predviđenih za dominaciju’, objašnjavao je prije nešto više od dvije godine u intervjuu Novostima Eyal Weizman, direktor multidisciplinarnog kolektiva Forensic Architecture. Negdje na križanju umjetnosti, znanstvene analize i političkog angažmana, on i kolege kombiniraju izjave svjedoka ratnih i državnih zločina, modele kompjuterske vizualizacije, statističke podatke, pravnu ekspertizu i još mnogo toga: rezultat su detaljne rekonstrukcije bombaških napada u Pojasu Gaze i Siriji, imigrantskih brodoloma kraj grčke obale, logora Omarska… Forensic Architecture razotkriva ono što vlade prešućuju: ‘Forenzička arhitektura zapravo je alat koji forenziku, nadzor i kontrolu ljudi, te opresivne policijske tehnike, uzima kao one koji omogućuju artikuliranje javne istine.’ Nešto od te istine Weizman je ovih dana trebao predstaviti i publici u Miamiju, na prvoj velikoj američkoj izložbi radova svoga kolektiva, koja među ostalim uključuje prikaze smrtonosnih napada CIA-inih dronova u Pakistanu i policijskog ubojstva civila u Chicagu. Trebao je, ali neće: dan prije polaska iz Londona, gdje predaje na Sveučilištu Goldsmiths, SAD mu je poništio vizu i to zato što ga je kompjuterski algoritam, bez ikakvog objašnjenja, procijenio kao sigurnosnu prijetnju.

Tako nekako, dakle, završe oni koji bi mijenjali ‘funkcije alata predviđenih za dominaciju’ i ‘opresivnih policijskih tehnika’: svi Weizmanovi sirijski, palestinski i pakistanski kontakti, njegova brojna putovanja u krizna područja i sumnjiva internetska pretraživanja bili su nadzirani, prikupljani i pohranjivani u bazi podataka, a kada ih je povezao, mutavi je algoritam slavodobitno zaključio da je Weizman neka vrsta terorista. I protiv te logike sada ništa ne znače javni prosvjedi Amnesty Internationala, apeli boraca za ljudska prava ni zgražanje novinara: umjesto Weizmana, na otvaranju velike izložbe u Miamiju pročitana je njegova poruka. Dio te poruke prenosimo umjesto zaključka: ‘Ovoliko znamo: elektronički se nadzire većina veza – različitih mreža ljudi, mjesta, kontakata i transakcija – koje čine naš život. Ako se bavite ljudskim pravima, to znači da ste neprestano u kontaktu s ranjivim zajednicama, aktivistima i stručnjacima, koji vam povjeravaju osjetljive informacije. O tim mrežama u potpunosti ovisi sigurnost istraživačkog rada. I zato me straši činjenica da su veze između ljudi s kojima radim meta nadzora američke vlade.’

1/1