Hrvatska, to sam ja
Kolinda Grabar-Kitarović na velikom je predizbornom skupu u Zagrebu predstavila slogan s kojim ide po drugi mandat: ‘Jer Hrvatska zna!’ U tome je, eto, ljepota slogana, predizbornih kampanja i, općenito, političke propagande: nitko ih dugo ne pamti. Sjeća li se netko, doista, da je predsjednica već jednom predstavila slogan s kojim ide po drugi mandat? Da se to dogodilo prošlog mjeseca? I da je slogan tada glasio nešto drugačije: ‘Vjerujem u Hrvatsku’? Izgleda da je neki PR-ovac u međuvremenu uspio objasniti predsjednici kako poanta izbora nije u tome da ona vjeruje u Hrvatsku, nego da hrvatski birači povjeruju u nju, pa diskretan reklamni zaokret bilježimo kao skroman napredak u smjeru zdravog razuma.
Nažalost, ovo nije prvi put da predsjednica pokazuje kako ne vidi veće razlike između sebe i države. Prije mjesec dana, kada je predstavljala slogan od kojeg će naknadno, evo, odustati, naglasila je još jednu od ključnih predizbornih poruka: ‘Hrvatska po mjeri čovjeka!’ Samo što su mediji brzo otkrili da je tu parolu smislila posebna radna skupina koju je predsjednica prethodno zadužila za međunarodno brendiranje Hrvatske. Ili, drugim riječima: Grabar-Kitarović je prvo okupila reklamne stručnjake da dizajniraju novi imidž države, a onda zaključila da imidž države nekako najbolje pristaje upravo njoj. Hrvatska, to sam ja: pod tim bi se sloganom, da je iskrena, zapravo trebala odvijati predsjedničina kampanja. I u tome je, eto, ljepota slogana, predizbornih kampanja i, općenito, političke propagande. Tu su da uglancaju izgled kandidata, podignu očekivanja i učvrste iluzije: čim ih malo bolje proučite, međutim, iza njih vidite osobu koju more ozbiljne deluzije.
Pitanje karaktera
Baš zato je, bit će, glavni protukandidat aktualne predsjednice za svoj slogan odabrao naprosto riječ ‘Normalno’. Zvuči umirujuće, pouzdano i logično: nije li to beskrajno žalosno? Nije li poruka Zorana Milanovića prava mjera našeg društvenog kolapsa? Došli smo, evo, do toga da netko tko važi za prvog izazivača i čovjeka koji ima sasvim realne šanse da se dokopa Pantovčaka više očito ne mora obećavati ništa. Ni da će biti bolje, ni sretnije, ni uspješnije: samo, eto, normalno. Još je gore što njegovo obećanje ne zvuči naročito uvjerljivo. A najgore je što pravi domet Milanovićeve normalnosti ne vidimo onda kada je on suprotstavi povampirenoj desnici, nego kada je uperi prema ljevici. Tada, recimo, postaje normalno da kandidat jedne socijaldemokratske partije ničim izazvan pljucka po petokraki ili da izjavi kako ‘radništvo ne postoji’. Ali tako to valjda mora biti tamo gdje desnica diktira tempo političke borbe, a ozbiljne ljevice skoro da i nema: otpor desnima, umjesto stabilnog političkog programa, postaje pitanje labilnog karaktera.
SAD
Sva sreća, doduše, što ni desnica ne djeluje pretjerano sposobno. Evo, recimo, Miroslav Škoro. U početku se činilo da je njegova kandidatura dobro proračunat potez radikalnih desničara: umjesto zastrašujućih ustašoida, zapjenjenih nacionalista i sličnih bujaneca glasačima su ponudili veselog tamburaša i profesionalnog šereta. Kako kampanja odmiče, međutim, ispada da je Škoro još veći antitalent za politiku nego za pjevanje. Ili je, barem, samo još jedan kandidat koji stoji u ozbiljnom raskoraku s vlastitom reklamnom slikom. Dok njegov slogan ‘Sad il’ nikada’ odzvanja sudbinski, odlučno i opasno, Škoro za Martinje pozira po vinskim podrumima, cuga rashlađene gemište i priča loše viceve. A opet, možda i nije moglo završiti drugačije. Jer one davne 1991. godine – kada je prosječnom hrvatskom domoljubu stvarno bilo sad il’ nikad – Škoro je, kao što znamo, izabrao SAD.
Share
Nakon što je Mislav Kolakušić prošlog tjedna u televizijskom gostovanju izjavio kako nema baš ništa protiv toga da se hrvatske ulice i trgovi nazivaju po Anti Paveliću, novinari i komentatori kolektivno su se zgražali. Dan ili dva kasnije, velika anketa RTL-a otkriva da podrška svim kandidatima lagano pada, dok Kolakušić svoju udvostručuje. Istraživanje je vjerojatno provedeno prije posljednjeg u nizu njegovih bizarnih istupa, ali svejedno, pouka ostaje: kada govorimo o ljudima poput Kolakušića, nije uvijek najpametnije slušati mainstream medije. Za samozvane borce protiv sistema, ti mediji su ionako dio problema: svoj uspjeh grade na tome da im se ne svide. Dobar primjer je Donald Trump, kojeg su nakon objave kandidature, prije četiri i po godine, američki profesionalni komentatori i politički analitičari uglavnom ismijavali. Upravo poput Trumpa, i Kolakušić zato svoju kampanju vodi preko društvenih mreža pa na Facebooku, recimo, njegove poruke imaju po četiri ili pet puta više shareova od objava favoriziranih konkurenata. On naprosto operira u zoni koja je klasičnim medijima nevidljiva. A kada klasične medije proziva i napada, itekako računa na nepovjerenje koje prema njima – ne bez razloga – osjeća domaća publika. Teško da će mu to biti dovoljno za drugi krug, kamoli za pobjedu, ali pouka kampanje Mislava Kolakušića mogla bi biti mnogo zlokobnija nego što izgleda. Medijima kakve imamo ljudi vjeruju sve manje, zadovoljstvo političkim elitama konstantno se urušava i već sutra ili preksutra, u nekom od idućih izbornih ciklusa, neki bi sličan autoritarni klaun to vrlo lako mogao iskoristiti da prigrabi moć.
Plagijat
Skoro da i nema predizborne kampanje u kojoj netko nekoga ne optuži za krađu dizajna ili slogana. Ovoga ljeta, recimo, kada je Zoran Milanović prvi put predstavio svoj logo ‘Predsjednik s karakterom’, za krađu vizualnog identiteta optužio ga je Zlatko Hasanbegović. Prošle godine, na bosanskohercegovačkim izborima, gadno su se posvađali HDZ BiH i HDZ 1990 oko toga kome pripada slogan koji – evo zgodne ironije – glasi ‘Hrvatsko zajedništvo’. Još prije desetak godina, kada je Ivo Sanader krenuo po drugi mandat s onom čuvenom porukom ‘Idemo dalje!’, ispostavilo se da je baš tako glasio posljednji slogan Slobodana Miloševića. Primjera je bezbroj i svaki je uvrnutiji od prethodnog: ako u čitavom tom propagandnom ludilu ipak ima nekog sistema, onda nam on pokazuje koliko je politička propaganda besmislena. Koliko samo, naime, mora biti isprazan njen sadržaj, ako ga netko poput Milanovića može kopirati od nekog poput Hasanbegovića, premijer Hrvatske od predsjednika Srbije a HDZ od HDZ-a?
I zato, kada je ovih dana Dalija Orešković optužila Kolindu Grabar-Kitarović za plagiranje kompletnog predizbornog političkog programa, zaključak se nametnuo sam. Na priči o stvaranju pristojnog građanskog društva, antikorupciji i meritokraciji Orešković je još donedavno uspješno gradila imidž najveće političke nade liberalnog krila Hrvatske. Sada vidimo njene prave domete: koliko samo mora biti isprazna ta politička priča ako je može ukrasti netko poput Grabar-Kitarović?
Nomen est crimen
Protiv korupcije donkihotovski ratuje i Dario Juričan, redatelj filmova o Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli, pretvorivši izbore za predsjednika u promotivnu kampanju svog najnovijeg projekta: filma koji se bavi likom, klikom i djelom zagrebačkog gradonačelnika. Juričanova ideja da službeno promijeni ime u Milan Bandić načelno je zgodna, iako ne i naročito originalna: još 2007. trojica slovenskih konceptualnih umjetnika promijenila su svoja imena u Janez Janša, a jedan od njih se originalnom Janši baš nedavno suprotstavio na izborima. Samo, Juričanu se prije koji dan ipak ostvario vlažni san svih satiričara: dok je on Bandića trolao, Bandić je njega shvatio ozbiljno. Pa je sudski zabranio korištenje vlastitog imena. A redatelj je priliku odlično iskoristio. Prvo je prekrojio slogan kampanje u ‘Želim biti Milan Bandić, predsjednik Hrvatske’, zatim preko fasade gradskog poglavarstva projicirao poruku ‘Prvo sam došao po Todorića’, a do izbora ima još nekoliko tjedana: s nestrpljenjem iščekujemo buduće istupe bivšeg Bandića.
Razlika
Na ozbiljniji izborni rezultat ne računa, naravno, ni kandidatkinja Radničke fronte Katarina Peović. Za nju je ova kampanja tek prilika za promociju progresivnih političkih ideja i poligon za vježbanje vještine koja ovdašnjoj ljevici itekako nedostaje: izravnog kontakta s obespravljenima, siromašnima, nezadovoljnima. Prvi dio plana za sada se ne ostvaruje najbolje, jer srednjostrujaške medije lijeva politika gadno iritira čak i onda kada je marginalna. Drugi dio zato solidno napreduje: ispod radara tih medija, sporo i mukotrpno, na terenu se gradi kakva-takva podrška. Katarina Peović jedina je kandidatkinja na ovim izborima koja je nakon onih Milanovićevih lupetanja jasno rekla da se petokrakom zvijezdom s Hajdukovog dresa možemo ponositi: jedina koja mu se glasno usprotivila kada je proglasio smrt hrvatskog radništva. Broj ljudi koji se s njom slažu samo oko ta dva pitanja zapravo je mnogo veći od broja ljudi koji će za nju na kraju glasati. Ako za ljevicu ovdje još ima neke nade, ona leži upravo u toj razlici.
