Proveli ste istraživanje kojim je potvrđeno da ubojstvu žene prethodi višegodišnje zlostavljanje?
Fokusirala sam se na fenomen femicida od strane intimnog partnera ili kraće "intimni femicid" koji predstavlja ubojstvo žene od strane intimnog partnera, bilo sadašnjeg ili bivšeg bračnog ili izvanbračnog partnera ili partnera u intimnoj vezi. Intimni femicid najrasprostranjenija je podvrsta femicida i predstavlja kulminaciju višegodišnjeg obiteljskog nasilja. Ranija istraživanja također pokazuju da se smrtni rizik za žene povećava do devet puta u situacijama napuštanja partnera zbog zlostavljanja. Iako hrvatski zakonodavac ne poznaje femicid kao kazneno djelo, ubojstvo bliske osobe koju je počinitelja ranije zlostavljao podvodi se pod kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 3. KZ/11, pri čemu je ono lišeno rodne komponente jer 'bliska' osoba može biti osoba oba spola, a također se ne mora raditi isključivo o sadašnjem ili bivšem bračnom ili izvanbračnom partneru ili partneru u intimnoj vezi, jer bliska osoba obuhvaća i ostale članove obitelji i druge osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu s počiniteljem.
Zanimalo me da li su žrtve kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. KZ/11 samo žene ili ima i žrtava muškaraca, te da li su počinitelji samo muškarci ili ima i žena počinitelja. Nadalje, kako je okolnost prethodnog zlostavljanja bitna odrednica i intimnog femicida i teškog ubojstva te me zanimalo da li su žrtve bile dugotrajno izložene nasilju u obitelji, da li je ono ranije bilo evidentirano i da li su počinitelji bili procesuirani i kažnjeni za nasilje u obitelji općenito.
Što su pokazali rezultati istraživanja?
Pokazali su da je u svim slučajevima teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 3. KZ/11 postojalo ranije zlostavljanje žrtve koje je nekad trajalo i više od 20 godina. U nekim predmetima je okolnost ranijeg zlostavljanja bila razvidna iz ranijih osuđujućih presuda, bilo u kaznenom ili prekršajnom postupku. U slučajevima u kojima nasilje nije bilo prijavljeno, ono je konstatirano iz iskaza svjedoka, medicinske dokumentacije, iskaza samih žrtava (koje su preživjele pokušaj ubojstva) te drugih dokaza izvedenih u postupku.
Iz analize uzoraka od 23 pravomoćne presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima su počinitelji proglašeni krivima za pokušaj ili dovršeno kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. toč. 3 KZ u desetogodišnjem razdoblju, od 1. siječnja 2013. do 1. rujna 2022. godine, proizlazi da su svi počinitelji bili muškarci, a u 88% slučajeva ubojstva i pokušaja kaznenog djela žrtve su bile žene i to sadašnje ili bivše intimne partnerice počinitelja.
Žrtve obično ne prijavljuju obiteljsko nasilje.
Da bi se odgovorilo na pitanje zašto žrtve ponekad ne prijavljuju nasilje u obitelji, trebalo bi provesti istraživanje u tom pogledu i njime obuhvatiti žrtve. Mogu samo nagađati da se razlozi kriju u percipiranju nasilja kao "privatne, obiteljske stvari", nešto o čemu se ne govori. Također, patrijarhalni svjetonazor i društveni stereotipi mogu odvratiti žrtvu nasilja da ga prijavi i sl. Ne postoji panaceja za rješavanje problematike neprijavljivanja nasilja, ali ono što može potaknuti žrtvu da prekine nasilje jeste podrška obitelji i okoline te osiguranje, za početak, materijalne pomoći, a onda i psihološke te po potrebi i pravne.
Zašto neke žrtve ostaju s nasilnicima?
Bliski odnos žrtve i počinitelja temeljio se na njihovom statusu sadašnjih ili bivših bračnih ili izvanbračnih partnera. Radilo se o osobama koje su imale zajedničku djecu, živjele u zajedničkom kućanstvu ili ženama koje su napustile nasilne partnere, a oni su ih svejedno ugnjetavali, prijetili ubojstvom i sl. Nekim počiniteljima su bile izrečene i zaštitne mjere zabrane približavanja i uznemiravanja, te udaljenje iz zajedničkog kućanstva, koje očito nisu polučile svrhom. Brojni su razlozi zašto žrtve ostaju s nasilnicima, a jedan od njih je, nažalost, financijska ovisnost i činjenica da nemaju kamo otići. Također, obećanje počinitelja da će se promijeniti te ne upitno postojanje emotivne veze unatoč prisutnosti nasilja. Situacija je tim kompleksnija kada su posrijedi malodobna djeca što zahtijeva naknadno rješavanje pitanja iz područja roditeljske skrbi i slično.
Koliko je u Hrvatskoj žena ubijeno od strane partnera?
Prema podacima MUP-a, udio žrtava žena u odnosu na ukupan broj ubojstava počinjenih među bliskim osobama iznosi preko 60 posto. Prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u 2019. bilo je ubijeno ukupno 11 žena od strane bliskih osoba, od čega je u sedam slučajeva počinitelj bio bračni ili izvanbračni drug žrtve. U 2020. godini broj se popeo na 19 ubojstava žena od strane bliske osobe od kojih je devet ubijeno od strane intimnog partnera. Godine 2021. ta brojka je smanjena na ukupno 14 žrtava žena ubojstava među bliskim osobama, od koje su četiri žene ubijene od strane sadašnjeg ili bivšeg intimnog partnera, da bi do studenog 2022. bilo evidentirano 12 slučajeva ubojstava žena gdje je u četiri slučaja počinitelj bio sadašnji ili bivši bračni ili izvanbračni partneri žrtve.
Počinitelji ubojstva su mahom muškarci od kojih neki negiraju da su ranije zlostavljali ženu.
Razloge tome treba potražiti u nejednakim odnosima moći. U literaturi se nasilje nad ženama najčešće objašnjava kao "rezultat nejednake raspodjele moći između muškaraca i žena koja rezultira ozbiljnom diskriminacijom žena unutar društva i obitelji, čime se krši ili povređuje uživanje osnovnih ljudskih prava i sloboda." Muškarci koji zlostavljaju svoje partnerice misle da na to imaju pravo, da je žena njegovo vlasništvo, da nema pravo otići i da je dužna trpjeti sustavno zlostavljanje.
Negiranje ranijeg zlostavljanja zapravo je posljedica okolnosti da je ranija neosuđivanost olakotna okolnost pri odmjeravanju kazne. Naime, iako ranija neosuđivanost nije eksplicitni razlog olakotnog vrednovanja okolnosti pri odmjeravanju kazne (čl. 47. st. 1. KZ/11), nedvojbeno je razlog koji sud često uzima u obzir. Stoga ne čudi da su počinitelji pokušali osporiti nasilje u obitelji u slučajevima kada je izostalo njegovo prijavljivanje (koje je nedvojbeno postojalo), pa samim time i kažnjavanje počinitelja.
Što predstavlja prepreku uvođenju femicida u kaznenopravni sustav?
Prepreka je nedostatak razumijevanja što pojam femicid zapravo obuhvaća. Pokušaj da se femicidom obuhvate razni oblici ponašanja kontraproduktivno se odrazio na jasnoću njegovog poimanja. U literaturi su prisutni razli oblici femicida: intimni femicid, neintimni femicid, femicid djece, obiteljski femicid, kolateralni femicid, sustavni seksualni femicid, femicid zbog prostitucije ili stigmatiziranog zanimanja, femicid u kontekstu trgovine ljudima, femicid u kontekstu krijumčarenja, transfobični femicid, lezbofobični femicid, rasistički femicid i femicid zbog sakaćenja ženskih spolnih organa. Kaznene definicije femicida mogle bi uključivati razne elemente koje je ponekad vrlo teško dokazati, stoga neće imati nikakvu praktičnu primjenu (npr. mržnja prema ženi i sl.). Ono što zapravo razdvaja (uopćeni pojam) femicid od klasičnog kaznenog djela ubojstva žene jeste ubojstvo žene "zbog njenog spola", jednostavno jer je žena. Dokazati da je počinitelj ubio žrtvu motiviran njenom rodnom odrednicom, napose da je žena, može predstavljati problem kod dokazivanja.
Kada se fokusiramo samo na intimni femicid, kao ubojstvo žene koju je partner ranije zlostavljao, lišeno ostalih niskih pobuda (npr. mržnje), ne ostaje mjesta nejasnoćama što taj fenomen zapravo predstavlja. U tom pogledu, u odnosu na okolnost ranijeg zlostavljanja, intimni femicid može se podvesti pod zajednički nazivnik s kaznenim djelom teškog ubojstva ranije zlostavljane bliske osobe, ali u kontekstu ograničenog tumačenja bliske osobe koja se ograničava na žrtvu ženu, a počinitelja kao sadašnjeg ili bivšeg bračnog ili izvanbračnog druga ili partnera u intimnoj vezi. Trend porasta kaznenih djela nasilja u obitelji, može se pripisati sustavnijem prijavljivanju od strane žrtava, ali i prepoznavanju i kvalificiranju određenih ponašanja, od strane policije, kao kaznenih djela, a ne prekršaja.
Da li sustav prevencije nasilja dugoročno odvraća žrtve od prijavljivanja nasilja u obitelji?
U prilog konstataciji da postojeći sustav prevencije nasilja (potencijalno) dugoročno odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja u obitelji, govore slučajevi prijave nasilja u obitelji kod kojih policija ne postupa uvijek žurno po dojavi, niti rodno senzibilno - ponekad se nasilje u obitelji evidentira kao prekršaj, narušavanja javnog reda i mira te se novčano sankcionira i žrtvu (jer je npr. psovala počinitelja i svađala se s njime, branila se i kojoj su nanesene lakše ozljede) i počinitelja (koji je žrtvi nanio ozljede i udarce). Također, prisutan je trend blage penalne politike. Naime, sudovi počiniteljima lakših oblika nasilja u obitelji izriču novčane kazne ili uvjetne osude te se isti vraćaju kući, pod isti krov sa žrtvom. Navedenim se zapravo odvraća žrtve od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok ono ne eskalira i prijeđe u sferu kaznenog prava, kada su kazne strože, ali i posljedice teže.
Da bi se spriječilo eskaliranje nasilja u obitelji potrebno je generalno podizanje svijesti o nultoj točki tolerancije na nasilje općenito te podizanje svijesti o pogibeljnosti najekstremnije manifestacije nasilja u obitelji koje predstavlja "predvorje" femicida. Potrebno je kontinuirano educiranje i senzibiliziranje i onih koji primjenjuju zakone i propise. Navedeno naravno popraćeno (naj)strožim kažnjavanjem nasilja u obitelji općenito kako bi se počinitelje odvratilo od ponovnog počinjenja djela.
