Sjedim na pozornici u riječkome Muzeju moderne i suvremene umjetnosti na promociji svojeg prvijenca. Sredina rujna je, petak, i dalje je vruće, vidim kako se brat i njegova djevojka u publici rashlađuju crnim promo-letkom na kojem vrišti bijela dugokosa glava. "Je li možda ovaj roman literarno samoubojstvo jer je toliko dobar da nećeš moći napraviti nešto bolje", pita me Nikola Petković, sveučilišni profesor i književnik, koji sjedi s moje desne strane kao moderator dvostruke promocije, na kojoj predstavljamo i zadnji roman Zorana Ferića, koji sjedi s moje lijeve. Petković se čudi da ja, "mlada kolegica", znam razgovarati o svojoj knjizi. Meni se čini da ne znam jer ne znam što da kažem na takvo pitanje, jesam li se ubila ovim romanom. Uskoro zaključuje da je za moju sposobnost suvislog razgovora o vlastitom višegodišnjem radu zasigurno zaslužan moj fakultet; "Ti i ja to nismo imali", smije se i govori Feriću. Začudo, postoji još jedan moderator na sceni, Vid Barić, koji teško dolazi do riječi. Petković ga prekida i ušutkava, Barić se koprca smišljajući što upitati sugovornicu čiju knjigu predstavlja i o kojoj je već nekoliko puta pisao. Čudi me da ne zna postaviti iscrpnije pitanje od toga zašto sam pisala o drogiranju u romanu koji prati (ne)sazrijevanje praške studentice. Daljnje natezanje Barića i Petkovića oko toga tko će mi postaviti iduće pitanje pratim kao loš tenis. Odjednom se udružuju u zaštiti "autonomije književnog teksta", i u paničnom strahu od "terora kancelista" i "militantnih aktivista" (pri čemu misle na feministe i feministkinje, inače ljude koji se zalažu za društvenu jednakost) propitkuju moj navodni "nedostatak feminističkog angažmana" u romanu, čime me stavljaju u poziciju da njima trojici opravdavam koliko je feministički ili antifeministički moj roman. Odgovaram pristojno. Petković mi upada u riječ, toliko komplimentira da mi stvara nelagodu. Razgovor o sličnostima i razlikama između dva vrlo različita romana slične ishodišne situacije rastače se u nezgrapno lamentiranje o kulturi otkazivanja, Domovinskom pokretu i "ženskom pravu na podređenost". Ništa od toga nema veze s mojim romanom. O dogovorenoj temi razgovora – književnom stilu – postavlja se jedno pitanje. O estetici, tematskim preokupacijama, motivima, pripovjednim tehnikama, problemima oba romana, inspiracijama, kontekstu, njegovim implikacijama postavlja se nijedno. Večer nalikuje perverznoj sačekuši kojom dominira agresivni solilokvij moderatora. Petković provocira citirajući eksplicitnu rečenicu iz mojeg romana izvučenu iz konteksta; ne sluša tijek razgovora, patronizira ("Hajde, reci, kako bi ti odgovorila konzervativcima – ali pazi, moraš biti pristojna"), ističe sebe i svoje stavove nepovezane s knjigama predstavljenima zbunjenoj publici, koja umjesto književnoj polemici svjedoči briljantnom masterclassu mansplaininga.
Petković okupira moj prostor i osjećam da sam u opasnosti. Gledam u publiku. Klonem kao šator bez potpornog stupa. Vidim da mi se brat crveni. Njegova se djevojka smješka poznatim smiješkom, istim onim koji mi se skorio na licu. Hvata me panika, ona koja uslijedi kad ne znaš što si izgubila, ali osjećaš da nešto jesi. Što da radim? Umjesto predstavljanja knjige u rodnom gradu, bakćem se s egom četvorice muškaraca, uključujući organizatora, koji šeće oko pozornice u šoku. Pitam se bi li autofikcijski roman mladog muškarca bio predstavljen kao slučajnost ili "literarno samoubojstvo". Pitam se, već danima, i zašto sam ostala. Zašto se jednostavno nisam pokupila usred promocije i otišla? Neki bi u tome vidjeli stav. Drugi bi pripisali to pretjeranoj osjetljivosti, "militantnom aktivizmu", PMS-u. Ali zašto bih ja otišla sa svoje promocije? Zašto bih se ja stiskala, sklanjala s puta i ustručavala govoriti o svojem radu? Zašto bih ja napustila prostor u kojem je njegovo ponašanje problematično? I zašto bih se ja razračunavala s njime, a ne onaj tko mu je dao posao?
Večer nalikuje perverznoj sačekuši kojom dominira agresivni solilokvij moderatora. Petković ne sluša razgovor, patronizira, ističe svoje stavove nepovezane s knjigama predstavljenima zbunjenoj publici, koja svjedoči briljantnom masterclassu mansplaininga
Moderator u priči sveučilišni je profesor, književni kritičar, esejist, prevoditelj, urednik, predsjednik Hrvatskog društva pisaca od 2011. do 2018., nagrađivani književnik. Istovremeno je to čovjek koji je, u maniri Željke Markić, novinara Novosti Jerka Bakotina tužio zbog polemičkog teksta i koji je jedan od najrelevantnijih društvenih pokreta protiv seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žena, pokret #MeToo, u jednoj svojoj pjesmi nazvao "ona Vijetnamka Me Too koja je sada svima njima šef". Čitajući navedenu pjesmu na jednom javnom kulturnom događanju, užas seksualnog nasilja i sustavnog uznemirivanja žena i podređivanja sveo je na sprdnju i žalopojku o tome kako bi, da se tada rodila dotična Vijetnamka Me Too, njegov nono "izgubio posao za atentatorski seksizam, toksičnost muškosti i to što ne brije kitu na Đurđevdan civilnog sektora". Očigledno kompletno desenzibiliziran za temu seksualnog i psihološkog nasilja, on i dalje moderira, javno čita, kritizira, žirira i devalvira tuđi rad, i za to dobiva plaću. On takav radi, a nama ne dopušta da u normalnim uvjetima radimo i o radu razgovaramo. Pritom je važno istaknuti da se čovjek sam ugurao na moju promociju. Vid Barić bio je odobreni moderator. Petković nije trebao nastupati. Pročitavši moj roman, nagovorio je organizatora festivala da ga ubaci na predstavljanje jer je htio voditi razgovor sa mnom, "mladom autoricom". Iako svjesni njegove dugogodišnje reputacije sugovornika koji prekida i podcjenjuje svoje sugovornice, upucava im se, forsira seksualnu intoniranost u kritikama i javnim nastupima, organizatori Riječkog sajma knjiga i festivala autora (da, autora) dopustili su mu da upravlja promocijom mojeg prvijenca. Dali su njemu, a ne mnogim kompetentnim autoricama, prostor i posao. I onda oni pričaju o kulturi otkazivanja. Pri čemu otkaz zbog nekompetencije i nemara nije otkazivanje, već zdravorazumsko ophođenje u svijetu odraslih. Da sam recepcionarka koja loše obavlja svoj posao i vrijeđa goste za recepcijom, dobila bih otkaz i bila primorana ispričati se uvrijeđenome. Da sam kuhar u ribljem restoranu koji je spržio umjesto spekao oradu pa je poslužio u žabokrečini njenih iznutrica, vjerojatno bih se morao ispričati i skupiti svoje prnje iz kuhinje u rekordnom roku. Da sam moderator koji ne zna moderirati, krade prostor osobama čije knjige predstavlja i stvara atmosferu ugroze i nelagode – vjerojatno bih trebao dati ili dobiti otkaz i više nikada ne raditi kao moderator na književnoj promociji. I vjerojatno bih se trebao ispričati.
S promocije romana "Psi" Dore Šustić u riječkom MMSU-u (Foto: Tanja Kanazir)
Dakle, ostajem. Ne svađam se, ne napadam. "Ne, ne bih htjela biti kancelirana", odgovaram na Petkovićevo meni sasvim nejasno pitanje, zatečena sam i kad ispituje o "militantnom aktivizmu", jer očito ne živimo u istoj državi – ne znam misli li na talibane, Boko Haram, ali sudeći po njegovu tonu vidim da puca na feministe. Sudjelujem, ali čuvam se jer me sukob uznemiruje. To mi je važnije nego utuk na Petkovića; sačuvati sebe. Poput dule koja drži prostor ženi kako bi se lakše porodila, omogućujem Petkoviću da porodi genija u sebi. Udaram meko. Držim prostor seksistima za javno samozapaljenje. Prisutnost postaje čin feminističkog otpora jer uspostavljam kontakt. Seksisti se toga boje jer prisutnost kontre djeluje kao zrcalo; bježe od vještica u zakutke svoje izvježbane primitivnosti i, kako piše Dubravka Ugrešić, "upadaju u kolektivnu histeriju, vjerujući da su im nestali penisi". Mi, feministkinje, samo se trebamo pojaviti. Doslovno. Sami će se kancelirati.
Sudjelujem, ali čuvam se jer me sukob uznemiruje. To mi je važnije nego utuk na Petkovića; sačuvati sebe. Poput dule koja drži prostor ženi kako bi se lakše porodila, omogućujem Petkoviću da porodi genija u sebi. Udaram meko. Držim prostor seksistima za javno samozapaljenje
Radikalna mekoća sve je rašireniji koncept queer feminizma. Na tragu riječi velike Audre Lorde, koja piše kako "briga za sebe nije samozadovoljstvo, već samoočuvanje, a to je čin političkog ratovanja", radikalna mekoća suprotstavlja se patrijarhalnom monopolu nad osjećajima i senzibilnosti, koju u kulturi toksičnog maskuliniteta percipiramo kao slabost. Termin je 2015. skovala pjesnikinja i aktivistkinja Lora Mathis u svojem eseju "Radikalna mekoća kao oružje", u kojem tvrdi da je "dijeljenje i proživljavanje svojih osjećaja u javnosti čin političkog otpora". Mekoću Mathis definira kao oruđe feminističke borbe, suptilni otpor kojim se sabotira uobičajena praksa asertivnosti i sukoba i vrši polagana erozija uvriježene slike snage. Umjesto sredovječnog muškarca, slika snage postaje žena koja suočena s njime ostaje sjediti. Snaga postaje slušanje, a ranjivost i prisutnost "ishodište susreta s drugim". Meko znači uvući se u kontekste koji imaju znatno veći doseg od stereotipa i normi; tako se osvaja i otvara novi prostor političke artikulacije. Mekoća je ne prihvatiti sukob ako drugi to očekuju. Izlagati se, stalno, ogoliti se do te mjere da sama prisutnost tijela postane vrisak autonomije. Snagom mekoće podriva se sugovornik, neistomišljenik, seksist – koristeći njegovu vlastitu glupost baca ga se na pod. U svijetu otvrdnulih granica, disocijacije i ironije, mekoća je radikalan pristup, iskorak u međuprostor, u sve ono nelagodno, riskantno, prostor emocija, češanja, pucanja glasa. Otpor mekoćom, prijemčivošću, svime onime što spočitavaju i tzv. ženskom pismu, pismu koje ulazi u iracionalno i intuitivno, seksisti trpaju u "pravo na podređenost". Ali pravo na podređenost ne postoji. Podređenost muškarcu je jedno; podređenost svojoj želji, potrebi, tijelu – drugo. O potonjem piše Marguerite Duras, ne i Ferić. Dio koncepta radikalne mekoće je i javno iskazivanje žudnje, ranjivosti; javno osjećanje, javne tjelesne reakcije, proživljavanje nervoze, nelagode i frustracije pod svjetlima pozornice. To omogućuje kontakt. Publika suosjeća. Porađaju se reakcije i zajednica, što se upravo dogodilo nakon sporne promocije, kad su kolegice autorice na moju fizičku nelagodu reagirale kroz praksu solidarnosti i kritičke istupe. Sad je svaki glas važan. Piše Elena Ferrante: "Protiv lošeg jezika koji povijesno ne namjerava prihvatiti našu istinu, moramo miješati, stapati svoje talente, nijedan se redak ne smije izgubiti na vjetru. Možemo mi to". Ovakav otpor oblikuje novi jezik i novi sustav podrške. Nježnost je sposobnost izgradnje novog svijeta. Za razliku od grubosti koja samo stvrdnjava granice, nježnost ih probija i rastače.
Naravno, nisam ja ostala sjediti svjesna svojeg mekog otpora. Ja sam ostala sjediti zato što sam povjerovala u to da je moj roman slučajan. Da ti matorci možda imaju pravo kad sumnjaju u moje kompetencije. Ustvari ne znam jesam li nježna ili mazohistica. U meni je vječni vjetrić samomržnje – seksizam je učinio svoje. Književne promocije godinama se zbog takvih muškaraca pretvaraju u poligone za egzibiciju njihove narcisoidnosti. Autorice stalno imaju neugodna iskustva na javnim predstavljanjima svojeg rada. Nipodaštava se naš intelekt, komplimentira se izgled na javnim tribinama, govori se o svemu osim o radu. Autorice se crvene i srame danima. Ali ostaju, strpljive, svjesne da je slušanje njihovih sranja neplaćeni ženski rad.
Ostajem i promatram ih kako divljaju. Gledam Barića i vidim mu u očima koliko je prestrašen i svjestan da trabunja. Gledam Ferića koji je pao u drugi plan kao i njegova knjiga. Ostajem i nakon programa, kad mi se organizator festivala ispričava u ime svojeg veterana moderatora, koji bježi bez pozdrava. I to je, očekivano, jedina isprika koju sam dobila. Objaviti javno očitovanje, izraziti stav i ograditi se od takvih suradnika ubuduće značilo bi javno priznati moralni poraz, od čega se javne institucije kod nas ograđuju već godinama. Lani se Velimiru Viskoviću nije svidjela kritika njegove knjige u Jutarnjem listu pa je izvrijeđao Jadranku Pintarić. Hrvatsko društvo pisaca (u tom je trenu njihov predsjednik Ferić) nije reagiralo na seksistički ispad svojeg potpredsjednika, već je odlučilo organizirati tribine na temu seksizma – polemizirati o seksizmu, praksi mržnje, ali ne i reagirati kako bi se ta praksa danas-sutra iskorijenila.
Suosjećanje je, čini se, mnogima nesavladiva praksa. Ali patrijarhat se ne ruši "pušenjem kurca", kako je to Petković zaključio, već vježbom suosjećanja.
