Frankofona Kanađanka Charlotte Le Bon nije za svoj dugometražni debi dobila neko od najzvučnijih priznanja poput njezinih britanskih imenjakinja Charlotte Wells za "Poslije sunca" (film godine po izboru uglednog časopisa Sight & Sound, nominacija za Oscara za glavnu mušku ulogu) i Charlotte Regan za "Buntovnicu" (pobjeda na Sundanceu), ali njezino "Jezero Falcon" bilo je itekako zapaženo. U Cannesu je tako nominirano za Zlatnu kameru, nagradu za najbolji prvijenac, u Chicagu osvojilo Zlatnog Huga u konkurenciji novih redatelja, te je obišlo mnoštvo svjetskih festivala. Stiglo je tako i do Hrvatske, gdje je na Motovun Cinehill Film Festivalu nagrađeno glavnom nagradom, a zadnjeg dana prošlog tjedna u Zagrebu je zatvorilo manifestaciju Cinehill Motovun u Laubi.
Kao i "Poslije sunca" i "Buntovnica", "Jezero Falcon" nezavisno je niskobudžetno ostvarenje, a za razliku od njih ne bavi se odnosom male kćeri i mladog oca nego onim između dvoje maloljetnih tinejdžera. Kao u "Poslije sunca", radnja se zbiva za ljetovanja u stranoj zemlji, ali ne u turističkom odmaralištu, nego prirodnom ambijentu šume i jezera u koji se ekološki skladno uklapa drvena kuća jednokatnica. U taj prostor, smješten u kanadskom Quebecu, dolazi četveročlana obitelj iz Francuske – bračni par i dvojica sinova: Bastien, koji će uskoro navršiti 14 godina, i mali Titi, a kuća u kojoj odsjedaju pripada majčinoj prijateljici koja tamo boravi sa svojom šesnaestogodišnjom kćeri Chloé.
Bastien i Titi dijele (spavaću) sobu s Chloé, koju je Bastien zadnji put vidio prije podosta godina i koja se isprva prema dječacima postavlja distancirano, ali s vremenom se sve više zbližava sa starijim dječakom. Odnos dvoje mladih (sjajno ih glume Joseph Engel i Sara Montpetit) središte je filma, a Charlotte Le Bon razvija ga sa znatnom suptilnošću, istovremeno intenzivno zainteresirana za kreiranje ugođaja, pa se "Jezero Falcon" ostvaruje finim balansiranjem tzv. psihološkog filma i filma atmosfere. Potonje ipak prevladava, a zanimljivo je da je garnirano natruhama horora koje kao da "prirodno" pripadaju tom ambijentu (spona između šumskog jezera i žanra filmova strave "arhetipski" je uspostavljena serijalom "Petak 13." koji je 1980. začeo Sean S. Cunningham, a još puno ranije užas je u prirodnu šumsku ambijentaciju postavio Bergman u svom antologijskom "Djevičanskom izvoru").
Nelagoda se uvodi već na otvaranju filma, sumračnom kadar-scenom u kojoj osoba koju će gledatelji nešto kasnije identificirati kao Chloé pluta na jezeru kao mrtva. Mlada djevojka će poslije Bastienu ispričati priču o dječaku koji se u jezeru utopio i čiji duh je u njemu prisutan; i ona i on oblačit će se u plahte da nalikuju duhovima, ona će se još jednom praviti mrtva. Sve je to igra kroz koju se emotivno povezuju, a kako su u tzv. osjetljivim godinama, prepuni interesa za seksualnost, i erotsko ulazi u njihov odnos, kojim dominira Chloé kao, za tu dob, bitno starija, ali i kroz koji Bastien postaje zreliji i samopouzdaniji.
Rub prijateljstva i ljubavi lako se prelazi, a povratka nema. Ona ulazi u interakcije i sa starijim dečkima, a Bastiena to boli i gura do ruba, dovodi ga do gotovo nesvjesne izdaje Chloé i do riskiranja vlastita života. Što se na kraju dogodilo ostaje otvorenim, a taj otvoren kraj Charlotte Le Bon previše je obojila hororskim bojama – istina je, cijeli se film mjestimično igra hororskim elementima, ali poanta nije smjela biti hororska. Jer "Jezero Falcon" sumorna je romansa o najljepšem i najranjivijem, ranom razdoblju ljubavi u vrlo mladim godinama, a ne horor sa zaljubljenim protagonistima. Greška je počinjena, ali ona ne poništava evidentan talent autorice koja bi u budućnosti mogla pružiti mnogo dobroga.
