Novosti

Neprijateljska propaganda

Oligoliga

Priča o nogometnoj Superligi nije samo priča o komercijalizaciji sporta, o navijačima koji moraju birati između cinične evropske federacije i još ciničnije američke korporacije, a ni o ideji koja ovog puta možda nije prošla, ali će proći idući. To je, naime, istodobno i priča o krizi koja nikada nije ista za sve i o nekolicini koja u krizi redovno pobjeđuje

Large postnikov

Takmičenje za najbogatije odgađa se do sljedeće prilike (foto Meng Dingbo/Xinhua/PIXSELL)

Superliga

Ako je u ideji osnivanja nogometne Superlige bilo nečeg šokantnog, onda je to činjenica da je ideja nekoga šokirala. A šokirani su, čini se, bili svi. Navijači, koji su se odmah pobunili. Premijeri evropskih država, koji su zamisao osudili. Mediji, koji su prošlih dana masovno pisali osmrtnice nogometu kakvog smo poznavali. A opet, tko god taj nogomet prati, već je bezbroj puta čuo najave sličnog projekta: natjecanje rezervirano za elitne klubove, uostalom, posve je logična krajnja točka puta kojim se nogometna industrija razvija. Nakon barem tri decenije sustavnog raslojavanja klubova na moćne i pomoćne, nakon Bosmanovog pravila i liberalizacije tržišta, nakon Lige prvaka u kojoj odavno ne igraju šampioni – ili barem ne jedino oni – nova Superliga bi samo službeno proglasila ono što ionako svatko zna. Da smo, naime, ušli u eru nogopola: potpune dominacije nekoliko superklubova. Njih 12 iz Engleske, Italije i Španjolske odlučilo se zato izolirati u vlastitom elitnom natjecanju u koje bi pripustili još osam giganata, a proizvod koji nude – stalni susreti najboljih među najboljima, bez suvišnih uljeza – djelovao je dovoljno atraktivno da ga američka banka JP Morgan financira obilnim kreditom. Kako stvari stoje dok ovaj tekst nastaje, od svega toga na kraju ipak neće biti ništa: veliki se klubovi povlače iz projekta, jedan po jedan, pod pritiskom UEFA-e, navijača i medija. Njihov ambiciozni model, poguran milijardama dolara, raspao se poput improviziranog birtijskog plana. Pa ipak, tih nekoliko dana koliko je bio centralna evropska medijska vijest, omogućio nam je da odgledamo foršpan vrlog novog nogometnog svijeta. Jer čitav ovaj slučaj – oko toga ne bi trebalo imati iluzija – nije značio skandalozno zastranjenje nekolicine najmoćnijih, nego najavu neumitne budućnosti. Za tri, pet ili deset godina, svejedno, ideja Superlige sigurno će se vratiti.

Otkud onda toliki šok, čemu sve to zgražanje? Isključivo zato, čini se, što je prijelomni potez povučen nešto ranije nego što su se ljudi nadali. A povučen je – slaže se većina – prvenstveno zahvaljujući pandemiji, koja je prošle godine solidno srozala zaradu nogometnih klubova. Zato ovo i ne mora biti priča o nogometu. Ne mora biti priča o srazu lokalne tradicije i globalnog tržišta, ni o cinizmu UEFA-e koja je sama stvorila nogometni oligopol, a sada se nad njim iščuđava, ni o jednoj od sličnih tema kojih su ovih dana ionako puni mediji. Ne mora, jer priča o Superligi istodobno je i priča našoj o pandemijskoj godini.

 

Superliga (2)

Prije tri mjeseca, recimo, internacionalna organizacija Oxfam, koja se bori protiv globalnog siromaštva, objavila je opsežni izvještaj pod naslovom "Virus nejednakosti": za hiljadu najbogatijih ljudi na svijetu, pokazali su tamo, ekonomska kriza izazvana koronavirusom završila je kroz manje od deset mjeseci, dok će daleko većem broju najsiromašnijih za povratak na staro trebati desetak godina. Krenemo li prema vrhu, piramida bogatstva se, logično, sužava. Na razvikanoj Forbesovoj listi milijardera, objavljenoj početkom mjeseca, prvo mjesto i dalje drži osnivač Amazona Jeff Bezos koji je samo u pandemijskoj godini svoje bogatstvo uvećao za trećinu: sa 113 na 177 milijardi dolara. Drugoplasirani Elon Musk bilježi još spektakularniji skok: s 24 na 155 milijardi. Treći Bernard Arnault svoju je cifru udvostručio. Prvih desetero, gledamo li ih zajedno, povećali su svoje vlasništvo za nevjerojatne dvije trećine. Ukupan broj milijardera na svijetu narastao je za 30 posto. Samo jedan od njih deset u prošloj godini nije zabilježio rast bogatstva. I sve to dok ste vi strahovali od zaraze, pazili na socijalne kontakte, primali državnu pomoć ili ostajali bez radnog mjesta. Jer kriza je, kao što znamo, prilika: tko vam je kriv ako priliku niste iskoristili.

Znaju to i u JP Morganu, financijeru privremeno abortiranog projekta nogometne Superlige i banci čuvenoj, među ostalim, po tome što je sredinom devedesetih prva dizajnirala nešto što se zove credit default swap: inovativan bankarski instrument koji će petnaestak godina kasnije itekako skriviti najveću ekonomsku krizu u novijoj povijesti. JP Morgan se kroz tu recesiju provukao dosta uspješnije od ostalih velikih američkih banaka, ali ga to nije omelo da uzme lijep komad novčane pomoći kojom su američki porezni obveznici tada spašavali bankarski sektor. Ljudi se, očito, u lošim vremenima dobro snalaze. "Uzrok iduće krize neće biti isti kao uzrok one prošle", poručio je 2016. njihov direktor Jamie Dimon dioničarima, "ali jedno je sigurno: kriza će doći." Sada, kada je kriza tu, u JP Morganu je spremno dočekuju: prihodi su im prošle godine skočili za 120 milijardi dolara, a Superliga je trebala biti samo jedan od projekata kojim bi zaradu s vremenom uvećali.

Zato priča o elitnom nogometnom natjecanju nije samo priča o komercijalizaciji sporta, o navijačima koji moraju birati između cinične evropske federacije i još ciničnije američke korporacije, a ni o ideji koja ovog puta možda nije prošla, ali će proći idući. To je, naime, istodobno i priča o krizi koja nikada nije ista za sve. O nekolicini koja u krizi redovno pobjeđuje. O iluziji da tržište zanima fer i poštena utakmica, a ne ekskluzivna oligopolna liga čvrsto zatvorena za autsajdere. I o ljudima, naposljetku, koje ta jednostavna spoznaja nekim čudom uvijek iznova šokira.

 

Institucije

Dok se evropski mediji bave skandalom iz sfere nogometne industrije zabave, hrvatske kulturne rubrike – očekivano – nešto su dosadnije. Središnja tema prošloga tjedna bio je sukob između Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, donedavne Moderne galerije: jedan od onih kulturnih okršaja u kojima se poteže teška retorička artiljerija, nižu prozivke i ozbiljne optužbe, a cijela stvar kulturnu publiku zanima tek rubno. Duel se, u osnovnim crtama, vodi oko vlasništva nad palačom Vranyczany u centru Zagreba, gdje je NMMU smješten skupa sa zbirkom od oko hiljadu likovnih djela domaćih autora. HAZU ih odande ne tjera, ali tvrdi da i zgrada i zbirka zapravo pripadaju njima, pozivajući se pritom – prilično uvjerljivo – na pravomoćne presude hrvatskih sudova. Iz NMMU-a na to podsjećaju kako HAZU već raspolaže basnoslovnom kolekcijom nekretnina, a iz državnog proračuna vuče goleme svote, pozivajući DORH da istraži kako se te svote ustvari troše: onako usput, reda radi, osvrću se i na užase komunističke diktature koju smatraju krivom za aktualne nepravde. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek otvoreno se svrstava na njihovu stranu, apelirajući na HAZU da ustupi muzeju u državnom vlasništvu svoju imovinu i da demonstrira "domoljublje" tako što će zanemariti sudske odluke. Jedino što je zajedničko svim stranama nepokolebljiva je vjera u to da baš oni slijede neupitne nacionalne interese.

Ali tko je onda u pravu? Nije teško: u pravu su svi. HAZU je u pravu zato što poštuje pravomoćne presude. NMMU je u pravu zato što akademike prikazuje kao pijane bogataše koji raspolažu neprocjenjivim nekretninama i golemim proračunskim sredstvima. Nina Obuljen Koržinek je po definiciji u pravu zato što nju pravni poredak očito ne zanima, pa o pitanjima prava slobodno odlučuje sama.

Može li se onda iz sukoba uglednih nacionalnih institucija uopće nešto naučiti? Teško. Osim možda ovoga: hrvatska je nacija loša zajebancija. Kad god ovdje netko spomene visoke nacionalne interese, slijedi isti repertoar: grabež za nekretninama, ničim izazvano prizivanje komunističkih užasa, domoljublje koje buja mimo pravnog poretka... I to je, barem za sada, jedina suvisla poanta kulturno-medijske trakavice s ruba Lenucijeve potkovice, čije nove nastavke iščekujemo s neskrivenim pomanjkanjem zanimanja.

 

Crteži

U Sjedinjenim Državama za to vrijeme protiv desničara se bore crtežima i ide im prilično dobro. Ta-Nehisi Coates – utjecajni novinar, pisac i povremeni scenarist stripova – u najnovijoj epizodi "Kapetana Amerike" udario je na Jordana Petersona: lik glavnog negativca, nacistoidnog Red Skulla, pretvorio je u parodiju akademske kanadske zvijezde alt-right pokreta. Crvena Lubanja tako poziva frustrirane američke dečke da se organiziraju protiv "feminističke klopke" i iznova pronađu izgubljenu muškost, a da bi bilo sasvim jasno čije riječi Lubanja tu ponavlja, njegovo je učenje nazvano "10 pravila za život": jasna asocijacija na Petersonovih "12 pravila".

Jedva koji dan kasnije, na televiziji je emitirana i nova epizoda Simpsona: oni su za metu uzeli Morrisseya, prikazujući kako se bolećivi princ pop-weltschmerza iz osamdesetih pretvorio u današnjeg borca protiv imigranata, loše prikrivenog rasista i ocvalog superstara koji drži koncerte samo radi zarade, jer neprestano tuži svoje kritičare pa onda gubi sudske sporove.

U oba slučaja, provokacija je uspjela. Peterson je svoju duboku povrijeđenost s fanovima podijelio preko Twittera, a Morrissey u nešto duljoj javnoj poruci u kojoj – zabavna ironija – poručuje da bi svakako tužio ekipu iza Simpsona, ali za nešto slično trenutno nema dovoljno novaca. Seksisti i ksenofobi su, na kraju ispada, neočekivano osjetljivi na crtane parodije: autoricama i autorima domaćih stripova prepuštamo da s tom informacijom naprave ono što misle da je najbolje.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više