>

novosti logo

Opijum za narod

Događaji oko Nasera Orića nisu poslužili za demistificiranje njegova lika i djela, već su iskorišteni da se bukom o njemu što više bitnog prešuti, na primjer prodaja BH Telecoma

Nekoliko sati nakon što je Federalni ured za pravdu Švicarske odlučio da će zapovjednik obrane Srebrenice, Naser Orić, umjesto Srbiji, po čijoj je potjernici uhapšen, biti izručen Bosni i Hercegovini, dnevnik Radio-televizije Srbije je započeo najavom obraćanja predsjednika Vlade te zemlje, Aleksandra Vučića, zakazanom točno za osam sati uvečer. Srbima, naravno, kao i ostalim balkanskim narodima i narodnostima, točnost nije na spisku vrlina, pa sa premijer ukazao sa pet-šest minuta zakašnjenja i krenuo govoriti o jabukama. Da, o jabukama, domaćim, koje je donio za podijeliti novinarima.

Govorio je tog dvadeset i petog lipnja Aleksandar Vučić i o Naseru Oriću, u Srbiji osumnjičenom za ratni zločin nad civilima u selu Zalazju, počinjenom u ljeto 1992. Baš tako – i o njemu, ali i o pomenutim jabukama, pa zatim o razlici između bruto domaćeg PDV-a i BDP-a, pohvalama od Međunarodnog monetarnog fonda i reformama koje Srbija provodi bez suvišnih zašto, o Jadovnom i Drugom svjetskom ratu… Prema gruboj procjeni, Vučić je o onome zbog koga je sazvao novinare zborio, neka bude, osam od nekih četrdeset minuta, koliko mu je trebalo od priče o voću do njegovog dijeljenja žurnalistima.

Zapravo, te večeri, dvadeset i petog lipnja, srpski je prvi ministar pričao puno, ali ni slova, jednog jedinog, nije zucnuo o drugoj vijesti iz centralne informativne emisije javne televizije, a ona glasi: Vlada Srbije oglasila je prodaju Telekoma, kompanije u većinskom državnom vlasništvu, uz očekivanu cijenu od oko jedne i pol milijarde eura! Inače, 99,8 posto korisnika fiksne telefonije u Srbiji račune plaća Telekomu Srbije, kao i više od polovice onih što imaju mobitele (56 posto), te oko 76,7 posto uživatelja u blagodatima interneta, a godišnji prihodi te tvrtke veći su nego sve što zaradi konkurencija, koja u Srbiji nije ni mala ni siromašna. A prodaja Telekoma je dio paket-aranžmana Srbije sa MMF-om.

Bakir Izetbegović nije ni zucnuo o prodaji BH Telecoma, o čemu valjda od prve sekunde mandata priča federalni premijer Fadil Novalić. A riječ je o najprofitabilnijoj kompaniji te vrste u BiH, koja posluje pozitivno iako vrlo često funkcionira kao kasica SDA-a

Istoga dana kada i Vučić, medijima se, naravno u Sarajevu, obratio bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović. Kazao je kako se na slučaju Orić vidi da je, sa svim svojim unutarnjim komplikacijama, BiH ipak sposobna štititi vlastite građane. Za razliku od Vučića, Izetbegović nije donio jabuke, nije trunio o uspjesima Vlade, niti jedne od mnogobrojnih, a ni MMF nije spomenuo, iako od njegove dobre volje ovisi opstanak kako državnog tako i entitetskih proračuna.

Istina, Izetbegović i nije imao puno lijepog reći o navedenom, a i šire: federalna se Vlada uvelike raspala, a za sastavljanje nove on mora progutati ne žabu, kako je to znao reći pokojni Zoran Đinđić, već još nešto gore i smrdljivije. Zato je, uostalom, pregovore sa Fahrudinom Radončićem – sa kojim je lider SDA-a nekada bio blizak prijatelj, a kasnije i već dugo smrtni neprijatelj – prepustio čelniku HDZ-a Draganu Čoviću. Može, istina, koalicija SDA-a i HDZ-a većinu u Federaciji nekako sklepati i bez Saveza za bolju budućnost, ali to znači suradnju sa nizom malih stranaka velikih očekivanja. Ima, vjerojatno, takva i Radončić, isti onaj Radončić koji je SDA više stotina puta u posljednjih nekoliko stotina dana nazvao zločinačkom organizacijom, opisujući predsjednika stranke, Izetbegovića mlađeg, kao pokrovitelja bošnjačke mafije.

Također, o još nečemu Izetbegović nije zucnuo: o prodaji BH Telecoma, o čemu, od valjda prve sekunde mandata, priča federalni premijer Fadil Novalić. Treba li, evo ako treba, istaći da je BH Telecom najprofitabilnija kompanija te vrste u BiH, da ima najviše korisnika i da posluje pozitivno bez obzira na to što vrlo često funkcionira kao kasica SDA-a – stranke kojoj se polako od kontrole otimaju i vlastiti parlamentarni zastupnici, optužujući predsjednika i člana državnog Predsjedništva za nezaustavljiv put u propast, vidljiv, normalno, u njihovoj unutarstranačkoj marginalizaciji i pratećem gubitku utjecaja.

Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske na rubu opstanka i živaca, ne treba povod za ispaliti verbalni plotun, no kada ga već ima, šteta je ne iskoristiti priliku. Oglasio se dakle i on i to neposredno nakon što je SNSD jedva sačuvao slabašnu većinu u Narodnoj skupštini RS-a, ionako sastavljenu kupovinom poslanika. Za razliku od Vučića i Izetbegovića, Dodik je zbilja bio kratak, jasan, ljutit i spreman na uobičajene prijetnje. Nije to nerazumljivo: o nekadašnjem Telekomu Srpske svakako nema što reći, jer je ta kompanija kupljena od Telekoma Srbije, novac je potrošen u roku odmah, u budžetima entiteta nisu, kako je rekla ekonomistica i politička analitičarka Svetlana Cenić, rupe već krateri, dok ekonomska slika manjeg entiteta nije ni crno-bijela ni siva već samo crna.

Devet godina moći Milorada Dodika vratilo je RS u ono poslijeratno vrijeme u kojem je Vladom predsjedavao Gojko Kličković, vozeći proračun – manji od recimo tadašnjeg proračuna Kantona Sarajevo – u prtljažniku automobila. No tada se u Banjaluci moglo makar maštati o boljoj budućnosti, dok se danas zna da je neće biti: rasprodana je ili pokradena do te mjere da će oporavak biti užasavajuće dug, ako ikada uopće i započne.

Orićev put u Švicarsku, njegovo hapšenje i izručenje Bosni i Hercegovini, gdje bi mu trebalo biti suđeno u procesu starijem od posljednje globalne ekonomske krize, nije, naravno da nije, poslužilo za famozno suočavanje sa zločinima ili demistificiranje lika i djela nekadašnjeg milicionara i kasnijeg vojskovođe, već je iskorišteno da se bukom o njemu, živima, mrtvima, junacima i grobovima, zagluši svašta nešto, da se, barem na dva tjedna, umjesto o očajnoj sadašnjosti sa tendencijom daljnjeg pogoršanja, priča o prošlosti, ali ne, naravno, sa ciljem da se nešto novo i bitno kaže, već da se što više bitnog prešuti.

Ispalo je tako da su narodni heroji – a Orić za većinu Bošnjaka to jeste – opijum za narod. Kako onaj kojem pripadaju, tako i za one koji ih zapravo i ne smatraju junacima već ubojicama. Žrtve rata su tu tek dio scenografije u predstavi čiji se zapleti odvijaju iza scena, tamo gdje se donose odluke, dijeli novac i vodi permanentna borba za moć do istrebljenja protivnika.

1/1